Kultura
401 prikaza

U tri sata koncerta prasnu samo gong, triangl ili činele

Igor Kerić, Krunoslav Benko i Boris Žuvela
Marko Prpić (PIXSELL)
Trojica udaraljkaša sviraju, među ostalim, i na žlicama, vilicama, noževima, konzervama i bačvama za naftu

Jedna urbana legenda koju glazbenici rado prepričavaju ide otprilike ovako: nakon rata, sredinom prošlog stoljeća, financijski direktor jedne kazališne kuće došao je prvi put na koncert orkestra. Gledao je, gledao i iduće jutro hitno sazvao radnički savjet. Odmah je uzeo riječ i ljutito rekao: “Drugovi, ne može to tako! Gledam sinoć ova dvojica vaših kolega u tri sata koncerta samo su jednom udarila u triangl, jedanput u gong i tri puta u činele. Molim da izglasamo da im se odmah smanji plaća”.

Igor Kerić, Krunoslav Benko i Boris Žuvela | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

Nakon televizijskog showa ‘Maestro’ trojica udaraljkaša Simfonijskog orkestra HRT-a u neupućenih su gledatelja mogli ostaviti sličan dojam - da je njihov posao kudikamo manje zahtjevan od, primjerice, gudača ili puhačke sekcije. No nakon razgovora s Igorom Kerićem, Krunoslavom Benkom i Borisom Žuvelom takve se predrasude brzo razbiju. 

Sva trojica vrhunski su multiinstrumentalisti koji su uložili mnogo truda i rada da bi danas bili članovi Simfonijskog orkestra. Najstariji od njih i ujedno vođa dionice udaraljki je Igor Kerić. Stalno je zaposlen u Simfonijskom orkestru HRT-a već 31 godinu. U vrijeme kad se on zainteresirao za udaraljke još nije postojao kolegij na Akademiji, pa je diplomirao glazbenu pedagogiju.

Igor Kerić, Krunoslav Benko i Boris Žuvela | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

"Počeo sam raditi na HRT-u 1983. godine, ali sam i prije toga bio sedam godina honorarni glazbenik. Nažalost, nisam mogao studirati udaraljke jer je najbliži studij bio u Grazu, a u to vrijeme nije bilo tako jednostavno otići u inozemstvo na četiri godine. Stoga sam završio srednju školu za udaraljke kao teoretičar, pa zatim i gimnaziju. U to vrijeme svirao sam u raznim i brojnim bendovima, no ni sam im se više ne sjećam imena", smije se Kerić.

Bili su to, kako kaže, manji udaraljkaški ansambli ili kvinteti u kojima je svirao mnoge glazbene stilove. Na pitanje što sve pripada pod udaraljke, Kerić smatra da je to danas vrlo teško definirati.

Igor Kerić, Krunoslav Benko i Boris Žuvela | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

"Na internetu vidite da udaraljke mogu biti sve po čemu možete udarati, a da proizvodi zanimljivi zvuk. Svira se žlicama, vilicama, noževima, na konzervama i bačvama za naftu, pa čak i body music."

Kad govori o najčudnijem instrumentu na kojem je on svirao, Kerić se prisjetio jednog bijenalskog projekta: probao sam svašta, pa sam jednom tako čak rezao staklo i bacao ga u nekakav škaf u točno određenim ritmičkim figurama. Svirao sam i na pili, pa čaše više i ne ubrajam u čudne instrumente.

Igor Kerić, Krunoslav Benko i Boris Žuvela | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

Kako kaže, svaki udaraljkaš se tijekom vremena zbog potrebe orkestra opredijeli za jedan instrument ili skupinu instrumenata, pa on danas u Simfonijskom orkestru najčešće svira tzv. veliki bubanj kasu i činele. Njegov mlađi kolega Krunoslav Benko završio je Akademiju 2010. godine kad je diplomirao u klasi profesora Igora Lešnika. On se za udaraljke odlučio tek kao tinejdžer i to spletom okolnosti:

“Moja cijela obitelj je oduvijek jako vezana uz folklor pa sam se i ja kao dijete vrlo ozbiljno prihvatio tambure. Vrlo sam marljivo vježbao i doista sam brzo napredovao, ali sam glazbenu školu napustio nakon dvije godine jer sam tamo učio najprije svirati klavir. Stoga sam sam učio tamburu, a kad je došlo vrijeme upisa u srednju školu, po inerciji sam upisao elektrotehničku, kaže Benko.

Kad je shvatio da ga elektrotehnika ne zanima previše, poželio se vratiti u srednju glazbenu školu”. Sad je problem bio što odabrati? Što svirati?

Zbog bubnjeva izabrao udaraljke

"Otišao sam na razgovor, a profesori su mi svašta predlagali - od trube i trombona do gitare, pa me sve to jako zbunilo. Na kraju je presudio tatin prijatelj čiji je sin studirao udaraljke na akademiji. Pozvao me da dođem i upoznam njegova sina i vidim kako to zvuči. Kad sam vidio set bubnjeva i s njim porazgovarao, to mi se silno svidjelo i donio sam odluku da upišem udaraljke", prisjeća se Benko.

No pojavio se novi problem. Budući da nije imao završenu osnovnu glazbenu školu morao je nadoknaditi propušteno. Stoga se uputio u Bjelovar u pripremnu školu. Svaki dan putovao je u Bjelovar i marljivo radio tako da je dvije godine završio u roku godinu dana. I nastavio izučavati udaraljke u Bjelovaru:

"Upisao sam odmah srednju glazbenu školu u Bjelovaru i četiri godine živio tamo u đačkom domu samo da bih mogao svirati", kaže Krunoslav Benko koji je nakon mature bez problema upisao 2005. Akademiju u Zagrebu.

Nakon solfeggija najteža - harmonija

"Diplomirao sam 2010. godine, a tijekom studija svirao sam klasične udaraljke - solo snare bubanj i solo vibrafon. Nakon diplome sviram u Simfonijskom orkestru HRT-a. Prošao sam audiciju i ušao u orkestar, pa se nadam da će se jednog dana moj honorarni status pretvoriti u stalni."

Kako kaže, tijekom studija najteži ispit nakon solfeggia bila je harmonija:

"To mi je bio apsolutno najteži ispit i jedva sam ga završio. A ako me pitate koji su najčudniji zvukovi koje sam proizvodio tijekom nastupa, to je svakako bilo na Biennalu. Tijekom koncerta morao sam bacati lanac na činelu koju sam stavio na pod, a zatim sam isti taj lanac bacao u gong."

Njegov kolega Boris Žuvela također je već pet godina honorarac u Simfonijskom orkestru HRT-a, a predaje i u srednjoj glazbenoj školi u Splitu. On je bubnjeve počeo svirati mali bubanj već sa šest godina, ali je to u Dalmaciji bio peh:

Akademija traži da se na svakom instrumentu svira savršeno

"Nažalost, tamo nema baš mnogo škola, pa sam srednjoškolsko obrazovanje nastavio u Dubrovniku gdje mi je predavao fenomenalan profesor Jan Lothka, Poljak iz Izraela. Nakon njega važno je podcrtati ime profesora Igora Lešnika u čijoj klasi sam i diplomirao. Upravo se on izborio sredinom ‘90-ih da udaraljke postanu poseban smjer na Akademiji. Predavao je i u Bjelovaru odakle i inače dolazi jako mnogo vrhunskih udaraljkaša, a upravo zahvaljujući njemu proširila se ‘udaraljkaška groznica’ i po Hrvatskoj, ali i u susjednoj Sloveniji gdje danas predaju njegovi studenti", kaže Žuvela, koji je zahvaljujući profesoru Lešniku i njegovim kompozicijama proputovao od Tajvana, preko Južne Koreje, Portorika, do Švedske i Francuske.

Naime, Lešnikov na kojem je svirao Akademski orkestar dobio je i prvu nagradu Percussive Art Society - što je najvažnija strukovna svjetska nagrada. Na pitanje koji instrument najradije svira, Žuvela kaže da Akademija traži od studenata da sve instrumente sviraju izvrsno, no generalna podjela instrumenata je na tzv. kože i klavijature, bilo da su drvene ili metalne:

Zaduženi i za čudne zvukove i efekte, ali i razbijanje

"To su instrumenti koji imaju klavijaturni koncept, a u njih se ubrajaju ksilofon, vibrafon, marimba i glockenspiel. No tu su još i instrumenti koji proizvode efekte poput zvona, triangla, wind chimesa i slično. Zapravo mi udaraljkaši smo uvijek zaduženi za čudne zvukove i efekte - kad treba zviždati, kuckati ili nešto razbijati - tu smo mi", smije se Žuvela i dodaje:

"Nije to nije ni čudno jer upravo mi, udaraljkaši, imamo najbolji osjećaj za ritam i nitko od nas na koncertu ne svira samo jedan instrument nego imamo doticaj s raznim frekvencijama, da tako kažem, pa se podrazumijeva da ćemo se lakše snaći od nekog tko svira samo jedan instrument."

Na pitanje koji je najteži ritam u glazbi, Žuvela kaže da je to vrlo individualno i ovisi o podneblju:

"Netko kaže da je kompliciran makedonski ritam, no Makedoncima je vjerojatno teže odsvirati neki afrokubanski ritam, i obratno. Ali ako vladamo udaraljkama ni jedno, ni drugo nam nije i ne smije biti teško", smatra Boris Žuvela.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.