Kultura
270 prikaza

U svijetu bez ideala fanatizam djeluje kao spas

Djeca vojnici u ISIL-u
Screenshot
Zbog relativno velikog broja ljudi koji su otišli u Siriju, pogotovo iz BiH, sudbina Mirze čini se donekle poznatom

Može li književnost biti aktualna na način na koji su to novinski tekstovi? Iako se na prvi pogled čini kako ne može, jer treba uzeti u obzir vrijeme potrebno za nastanak jednog književnog djela, kao i svojevrsni odmak koji se često pokaže od presudnog značaja, ipak nije tako. Štoviše, stječe se dojam kako se diktat “aktualnosti” iz medija poput virusa proširio na sve pore stvaralaštva, od filma pa do književnosti. Međutim, odmah na početku treba napraviti određenu distinkciju, razvrstati te tekstove na one kojima je aktualnost jedini povod te one koji imaju i određene književne ambicije.

Tu dolazimo do nečega što bismo mogli nazvati “tržišnom kategorijom”, što bez problema funkcionira kod knjiga napisanih na nekom od takozvanih velikih jezika gdje knjiga može funkcionirati i kao kurentna roba, dok je to u našem slučaju pomalo donkihotovski posao. Prvih tekstova, svojevrsnih književnih “breaking newsa”, upitne književne vrijednosti, popriličan je broj, dok su ovi drugi rjeđi.

Napad kemijskim oružjem u Siriji Detaljne analize Top News Dosje: Kemijsko oružje u Siriji korišteno 336 puta

Dobar primjer druge vrste teksta je roman “Pokoravanje” Michaela Houellebecqa. Roman je objavljen 2015., isti dan kad se dogodio teroristički napad na redakciju satiričkog časopisa Charlie Hebdo, na čijoj je naslovnici bila prikazana karikatura Houellebecqa kao Nostradamusa, te je postao svjetski književni hit. Bez obzira na to što je ovaj “enfant terrible” francuske književnosti proglašavan tad nekom vrstom proroka te uspoređivan s Huxleyem i Orwellom, danas taj roman spominje malo tko, iako se radi o dobro napisanom i osmišljenom književnom djelu.

Houellebecq je napisao neku vrstu distopije u realnom vremenu koja se zasniva na uzusima političke korektnosti u kombinaciji sa svemoćnim petrodolarima. Što se u međuvremenu dogodilo, da je jedan sličan roman već za četiri godine pomalo potonuo u zaborav? Dogodila se, u najkraćem, tzv. Islamska država i porast populizma u cijeloj Europi koji je pomeo brižljivo izgrađenu kulturu političke korektnosti, što je Houellebecovu “budućnost” učinilo teško ostvarivom.

Alep LJUDI GLADUJU Top News Zadnji stanovnici ISIL-a: Ovo je pakao, spasite nas!

Postoje i pozitivni primjeri, aktualni romani kojima vrijeme iz današnje perspektive sigurno neće naštetiti, barem ne za tako kratko vrijeme kao što se to dogodilo s Houellebecovim “Pokoravanjem”, primjerice izvrsno napisani roman Kristijana Novaka “Ciganin, ali najljepši”, koji je objavljen u vrijeme velike migrantske krize koja presudno utječe na živote Novakovih likova te koji je bio ujedno i punokrvni književni hit, barem za hrvatske uvjete. Zanimljivo je u ovom kontekstu promatrati posljednji roman bosanskohercegovačkog pisca i novinara Emira Imamovića Pirketa “Terorist”, koji tematizira jednu od najkompleksnijih tema današnjice, povratak fanatiziranih boraca tzv. Islamske države u matične zemlje.

Imamović, kao dugogodišnji novinar, ima duboki uvid u temu o kojoj piše, što se vidi iz svakog retka ove knjige. Roman je napisan u formi “dokumentarnog romana”, po uzoru na kanonsko djelo ovoga žanra, roman “Hladnokrvno ubojstvo” Trumana Capotea. Govori o Mirzi Kasumoviću, pripovjedačevu poznaniku iz djetinjstva, koji je kao dio selefijske zajednice u BiH otišao ratovati na teritorij pod kontrolom tzv. Islamske države, a koji se nakon njezina sloma vratio doma te je pritvoren i protiv njega se vodi istraga. Imamović roman gradi na osnovu razgovora koje vodi s uhićenim Kasumovićem, želeći proniknuti u njegove motive, odnosno pokušati razumjeti njegov psihološki sklop. Važno je naglasiti da je pripovjedač novinar te je autor tom strategijom na neki način isključio svaku pretencioznost i “prigušio” književne ambicije, odnosno “uvjerio” čitatelja u to, da bi u samoj završnici roman najednom prerastao u prvorazrednu književnost.

Ilustracija ISIL-ovca Zaboravljeni Life "ISIL-ovi silovatelji i krvnici još uvijek nisu kažnjeni"

Pripovjedač poprilično nevoljko i sa zazorom pristaje na susret s Mirzom, kao uslugu ministru policije kojeg je upoznao kao novinar. Pomalo predvidivo, pripovjedač Kasumovićeve motive pronalazi u posljedicama rata te  klasnim razlikama u društvu, što je zapravo i jedino moguće, jer Kasumović nije prosvijećeni intelektualac koji ratuje iz nekakvih ideoloških pobuda, nego se naprosto radi o nesretniku isprana mozga, što je i jedino književno opravdano. U suprotnom, imali bismo neku vrstu romantiziranog junaka koji bi roman neminovno odveo u slijepu ulicu.

“Terorist”, što je zanimljivo, nije pobudio neku pretjeranu pozornost u regiji, što s obzirom na aktualnost teme i uspjeh Houellebecova romana pomalo čudi. Međutim, one koji pomnije prate ovdašnju književnu scenu to ne bi trebalo nešto pretjerano čuditi, s obzirom na to da su se slične stvari događale i s književnosti koja je tematizirala rat na ovim prostorima i kad je, čini mi se, svako djelo inozemnih autora u kojima je taj rat samo spomenut u kratkom roku prevođeno te mu se posvećivala velika pozornost, bez obzira na književnu kvalitetu. To na svoj način govori i o ovdašnjoj kolonijalnoj svijesti.

Supruge i djeca poginulih i izbjeglih ISIL-ovaca na liječenju u logoru al Hol u Hasaki u Siriji Reintegracija Top News Ameri su doveli ISIL-ovce na Balkan i ugrozili regiju

Uzgred, jedan primjer me je ostavio u priličnoj nedoumici - riječ je o jednom istinskom remek-djelu, o romanu “Zona” francuskog pisca Mathiasa Enarda, u kojemu se dio radnje odvija u Slavoniji tijekom Domovinskog rata i koji sadrži neke jako loše scene. Da je slične napisao neki domaći pisac, bio bi, vjerujem, žestoko ismijan, i to s pravom. Takva je, primjerice, scena klanja svinje iz tog romana. Tema Imamovićeva romana u ovdašnjim je medijima iznimno dobro popraćena, zbog relativno velikog broja ljudi koji su otišli u Siriju, pogotovo iz BiH, tako da će se prosječnom čitatelju svaki detalj sudbine Imamovićeva glavnog lika, Mirze Kasumovića, učiniti donekle poznatim, ne samo nama ovdje u Bosni i Hercegovini, gdje ne postoji valjda nitko tko nema nekog poznanika koji je “zaglibio” u vjerskom radikalizmu, nego i šire. Stoga se roman do pred sam kraj čini pomalo plošnim i suvišnim, iako je pitko i ležerno ispripovijedan. Međutim, kad nas autor pomalo uljuljka u jednu priču od koje ne očekujemo puno, uslijedi potpuni obrat.

Roman se na kraju pretvara u priču o današnjem svijetu cijepljenom od svih ideala, o ljudima koji su, ne toliko svojom voljom, pretvoreni u isprazne ljušture, te prethodnu radnju romana odjednom sagledamo u jednom potpuno novom svjetlu. Glavni lik ove priče je zapravo pripovjedač, rezignirani novinar, a na neki način je to u prvom redu priča o književnosti i novinarstvu, što nam Imamović daje do znanja u uvodnom dijelu, odnosno u prvim rečenicama u kojima citira kuranske rečenice kojima započinje remek-djelo Meše Selimovića “Derviš i smrt”, što djeluje pomalo groteskno.

Srpki džihadist koji se predao Predaja 5000 ljudi Top News Predao se srpski džihadist iz Sirije: Htio sam širiti islam

Ovo je roman o onome što Emir Imamović najbolje poznaje, o današnjem novinarstvu zapravo, o sve slabijoj inerciji koja je mnogima jedina pokretačka snaga. U uvodnim rečenicama Imamović s priličnom dozom rezignacije govori o simbiozi novinarstva i književnosti, odnosno novinara i književnika, jednom važnom fenomenu koji je podjednako prisutan posvuda u regiji.

“Za mnoge pisce mi smo bili niža vrsta, nešto kao djelomično kreativni daktilografi. Za mnoge od nas, oni su uglavnom seratori koji bolje misle o svom pisanju nego što pišu. (...) Odlučio sam (ne znam kad, ali je odluka bila čvrsta) da nikad neću pokušati napisati nešto što ima rok trajanja dulji od sedam dana”, stoji na jednome mjestu.

Pričati o svakidašnjem na nesvakidašnji način, jedan je od postulata kojim Milan Kundera sažima “umjetnost romana”. Ovaj roman u potpunosti slijedi taj obrazac, jer preko terorizma, koji je, nažalost, postao dio naše svakodnevice, te ga autor tako i tretira, kao svojevrsnu vremensku nepogodu, progovara o nečemu drugom, i to na jedan novi i iznenađujući način, prikazujući terorizam i vjersku isključivost kao fenomen u kojemu se kao u zrcalu ogledaju “normalni ljudi”, odnosno novinari kao upućeniji dio populacije. I nimalo im se ne sviđa ono što tamo vide, jer Mirza Kasumović, za razliku od pripovjedača, ima jasan cilj u životu, bez obzira na to što to bilo, što ovom romanu daje univerzalan karakter, jer bi rezultat, vjerujem, bio isti, što je prvorazredan paradoks današnjeg društva, da je s druge strane bilo koji drugi luđak koji ima “cilj” u životu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.