To je tema o kojoj mnogi pričaju u zapadnom krugu. Ne znam, možda jest, možda nije. No jasno je da u liberalnim demokracijama nešto škripi. Francuski predsjednik Macron u nedavnom govoru pred američkim Kongresom rekao je da svijet do danas ne zna za bolji poredak, te da ga Zapad mora braniti među ostalim i zbog jednog od ključnih fundamenata na kojima počiva, a to je zaštita ljudskih prava. Virtualna kakofonija umreženog svijeta i alternativnih realnosti u zatvorenim oblacima otela se iz tog poretka na neki način. Zuckerbergovo svjedočenje pokazalo je frakture mogućnosti demokratskog nadzora i pravne regulacije nečega što nad društvenim procesima ima veliki utjecaj, pogotovo jer to nije slobodan, već se pokazalo, vrlo usmjeren i nadziran prostor u kojem je mogućnost manipulacija ogromna. Već neko vrijeme vidimo krizu tih tradicionalnih opcija, pogotovo u Europi, gdje se dogodio poraz te osnovne europske ideje socijalne države i jednakosti. Veliki ekonomist Robert Skidelsky rekao mi je u razgovoru za knjigu da liberalni poredak, koji se grčevito želi održati, napada Trumpa kao neku aberaciju povijesti, a u stvari bi u njemu trebao vidjeti mogućnost da sam sebe redefinira i posloži prema nekim novim okolnostima. Jer i ta globalizacija koja je proizašla iz takve vrste poretka pokazala je u konačnici da ne funkcionira za sve jednako, da neki opet imaju, a drugi nemaju.
Znači li to da je Trump na neki način šansa za svijet?
Šansa u smislu neke vrste poziva na buđenje. U smislu da nakon šoka koji je izazvala njegova pojava idemo vidjeti što ćemo. Možemo se ne slagati s tisuću stvari u vezi s Trumpom, ali ako ispadne da je on riješio korejsko pitanje, stvari se trebaju početi stavljati u neki drugi kontekst. Ne bih se usudila davati ultimativne ocjene upravo zbog tog ubrzanja u kojem živimo. Došli smo u doba kada je zaista rizik prognozirati što će se dogoditi sutra.
Jedna od tvojih "priča o današnjem svijetu" je i priča o britanskom referendumu o izlasku iz EU. Brojni britanski intelektualci svjedočili su kasnije da su išli na glasovanje potpuno mirni i uvjereni da će Britanci odbaciti Brexit, kao što su to, uostalom, predviđale i ankete. No uslijedio je šok. Koji je, prema tvojemu mišljenju, bio glavni razlog za odluku većine Britanaca da napuste Uniju?
Strah i predrasude s kojima se u javnom prostoru manipuliralo i zanemarilo činjenice. Ljudima većinom upravljaju emocije, a u vremenu u kojem živimo, dobu populizma kako ga nazivaju, to je opasnost koja može imati veće posljedice od jednog Brexita. Svi mi živimo u svojim balonima i pričamo većinom s ljudima koji misle kao i mi, i nismo nalazili previše racionalnih argumenata zašto bi sad Britanija izlazila ako se to može unutar EU-a posložiti na neki način. Međutim, činjenica je da je svaka osoba koja je glasala za Brexit, a s kojom sam pričala dan prije referenduma, rekla istu stvar: "Nećemo te strance". Ako ih na to pitate kako je moguće da vam netko tko je jučer došao recimo iz Sirije uzme posao, nitko ne zna odgovoriti na to pitanje. Kao da je nastupilo neko doba iracionalnosti.
Glavni junaci tvoje knjige su obični ljudi, no u knjizi spominješ susrete i razgovore s brojnim poznatim intelektualcima, političarima i poslovnim ljudima. Tko te se od njih najviše dojmio?
Svatko na neki svoj način, ali jedan od onih čijim sam se riječima često vraćala bio je Nicolas Hayek, čovjek koji je švicarsku industriju satova digao iz pepela i koji je izmislio Swatch i automobil Smart. Obzirom da knjiga govori o tih posljednjih deset godina od početka financijske krize, gdje su i bankari i ljudi koji barataju kapitalom postali crvenom krpom za obične ljude, Hayekov primjer pokazuje, da ako je biznis već dio tog svijeta u kojem živimo, on mora biti socijalno odgovoran, vratiti novac u zajednicu, ne izbjegavati plaćanje poreza, što je razotkrilo korumpiranost sustava kroz Panama ili Paradise Paperse. Kad je početkom osamdesetih zbog jeftinih japanskih satova švicarska urarska industrija bila na rubu propasti, Hayek je bio spreman na rizik, osmislio svoj model, spasio tisuće radnih mjesta. Vjerojatno ništa nije savršeno u ovom svijetu, ali ako me pitaš tko me impresionirao kao osoba, onda je to Hayek. Izgovorio je rečenicu koju pamtim: "Ja sam poduzetnik, a poduzetnik je umjetnik" - dakle poduzetnik mora biti netko tko stvara neku dodanu vrijednost, koji mora biti tu za radnike, koji mora nešto vratiti i društvu.
Tijekom novinarske karijere pratila si brojne svjetske krize i osobno putovala na mnoga mjesta u kojima sigurnost nije bila baš sasvim zajamčena. Neke od tih lokacija spominješ i u knjizi. Možeš li izdvojiti neku najdramatičniju situaciju u kojoj si se našla?
Najstrašnije i najopasnije su mi bile situacije kada netko od velikih svjetskih 'faca' sjedi ispred tebe i otvoreno ti laže, jer znaš kakve to ima posljedice. U supsaharskoj Africi jako je zanimljiv odnos prema "bijelom čovjeku". U puno situacija osjetiš se loše, osjetiš se krivim zbog kolonijalnih strahota, bijede. A onda se događa zanimljiv trenutak kada se deklariraš, kada kažeš odakle si. Svakome kome spomeneš bivšu državu ili Nesvrstane, gleda te kroz drugu prizmu, kao brata ili sebi jednakog, za razliku od Francuza ili Engleza. Od tih ljudi puno sam naučila.
Na ZBF-u ćeš sudjelovati na panelu 'Fake News – mediji u doba alternativnih činjenica'. EU je nedavno najavio da će izvršiti pritisak na Facebook i Google kako bi se odlučnije borili protiv širenja lažnih vijesti na internetu. No nije li pravi problem u tome što javnost više ne vjeruje tradicionalnim izvorima informacija, poput političara ili medija?
Lažne vijesti su uvijek nešto što se plasira s nekom krajnjom namjerom. I bez Facebooka i Twittera povijesni procesi su se determinirali na 'fake newsu', od robovlasništva do holokausta. Međutim, ono što se sada događa u tradicionalnoj medijskoj industriji - pogledamo li Washington Post, New York Times - jest da se svi ponovno vraćaju ozbiljnom istraživačkom novinarstvu, provjeri činjenica, bez obzira kroz koju se platformu informacije plasirale. Moramo se boriti za kredibilnu i točnu informaciju. Kada se oko priče o ratu u Siriji, koji je sve samo ne jednostavan, stvori prostor gdje je sve moguće relativizirati, a zaboravi se na ljude i na žrtve, onda to mene kao osobu koja se odlučila za ovaj posao užasno straši, jer kao da stižemo u prostor i vrijeme gdje je sve moguće i gdje će se moći dovesti u pitanje i to je li krv crvene boje.
