Talijanskim filmom “Tri intimne priče” počela je prva revija filmova u Puli, planirana na osam dana, a zbog interesa publike produljena na deset.
Bilo je to davno, jako davno, 1953. godine, koja se u povijesti Pulskog filmskog festivala vodi kao nulta jer tada se, ustvari, nije znalo niti što se točno radi, niti kako bi to trebalo izgledati, pa čak niti hoće li festival ostati u Istri ili će se, možda, preseliti u Dubrovnik. Inače, prosječna posjećenost po projekciji prije te 63 godine bila je nešto više od 5000 gledatelja.
Ukupno je reviju pratilo tek nešto malo manje ljudi nego što Pula danas ima stanovnika, a ima ih oko 57.000.
Vremena su se, znamo, promijenila, uglavnom na gore, pa nije potpuno pogrešna procjena kako je vijest o objavi programa ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala pročitalo – i to u najboljem slučaju! - onoliko zainteresiranih koliko je 1953. pogledalo, recimo, “Tri intimne priče”; samo pročitalo, onako ovlaš, kada je već objavljena. Desetak posto se, možda, i to nategnuto, udubilo u sadržaj programa, a skoro nitko u njegovu analizu i manjkavosti kojih, naravno, ne nedostaje.
Iluzija o važnosti nekada bitnog, utjecajnog festivala, održavat će se i ove godine, od devetog srpnja, kada počinje, sve do 16. kada završava, plus dva tri dana, eventualno, prije i još malo poslije, dok intervjue ne daju pobjednici i ne spreme nagrade u vitrine, da skupljaju prašinu i podjećaju ih koliko su, zapravo, nekorisne.
Niti jedna, kao niti pet, sedam ili koliko treba Zlatnih arena, dobitniku, redatelju, nisu garancija da će snimiti idući film, a kamoli da će do novca doći lakše ili da će u kinodistribuciji imati više publike nego na jednoj prosječno posjećenoj projekciji u Puli.
Za velike festivale uopće nije nužno imati i takvu kinematografiju: Bosna i Hercegovina, recimo, nema nikakvu i proizvodnja filmova, od kojih su neki izuzetno međunarodno uspješni, dešava se mimo ikakvog sustava, ako se uopće sustavom može smatrati izdavajanje oko milijun eura javnog novca za kompletnu proizvodnju i promociju filmova.
No BiH ima najveći, najpoznatiji, najglamurozniji i najvažniji festival od Austrije do Albanije, onaj sarajevski, čije je postojanje tri puta kraće od pulskog, a atraktivnost višestruko veća.
Jugoslavenska filmska industrija bila je velika u svakom pogledu - i kvantitativno i kvalitativno. Film nije smatran zabavom za one što im je bilo lijeno učiti neke ozbiljnije škole, glumci su uživali u statusu zvijezda, a država je budno i mrežom republičkih filmskih centara bdjela nad kinematografijom u svakom pogledu.
Istovremeno, kino nije služilo da roditelji sa djecom imaju gdje ubiti kišno, nedjeljno predvečerje i usput obaviti kupovinu, dok se konekcija domaće proizvodnje sa svjetskom održavala, kada nije išlo drugačije, angažmanom stranih, poznatih glumaca. E, iz takvog je konteksta nastao Pulski filmski festival: kao centralno mjesto na kojem se mjeri vrijednost snimljenog, iz te mjere određuje budući uspjeh u distribuciji i još malo mitologizira status najpoznatijih glumaca.
I danas se u Puli mogu naći svjedoci, pa nije prošlo 100 godina, partyija za odabarane na kojima se pio šampanjac iz štikli Milene Dravić, kao i oni što pamte način rješavanja problema sa eventualno nepopunjenim sjedalima u Areni:
kada je trebalo, a bilo je i takvih večeri, glumiti zainteresiranu, masovnu publiku, angažirani su vojnici JNA iz obližnjih vojarni, sve uz zapovjed da mirno sjede, pažljivo prate ili, barem, ne hrču ukoliko ih san savlada i, naročito, gromoglasno aplaudiraju. Uzgred, nije to ni blesava, niti prevaziđena praksa: dojam masovne posjećenosti još uvijek se, gdje treba, održava tako što se volonteri sa raznih drugih festivalskih poslova preusmjere da oduševljeno prate projekcije za koje je lako naći ne ulaznicu, već dvadeset više.
Pulski filmski festival nije propao zato što je nestao državni okvir iz kojeg se izrodio, već što nije reagirao na još niz drugih promjena, kako u načinu proizvodnje filmova, tako i u svemu drugom: od kontinuiranog pada gledanosti, preko demitologiziranja glumačkog statusa, do vlastite pozicije, uloge i mogućnosti.
Nije, međutim, problem uspostaviti dijagnozu, već je teško, ako je više moguće, naći terapiju. Ovdašnja je filmska proizvodnja i kvantitetom i recepcijom domaće publike nedovoljna za festival, recimo tako, nekadašnjih pulskih dimenzija. Utrka sa takozvanim A festivalima je, naravno, besmislena, jer neće nitko, ako već mora birati, između Venecije, Cannesa ili Karlovyih Vary, odabrati – Pulu.
No neće, također, niti onima što se dvoume između Pule i Sarajeva, Pula biti prvi izbor. PFF, očito je, treba temeljite promjene, samo je pitanje kakve i u kojem pravcu: regionalni filmski centar je SFF, ujedno je to, nazovimo ga, najbolji i najdulji party od Ljubljane do Skoplja, u njemu se se svake godine mogu sresti agenti, međunarodni producenti, direktori europskih filmskih fondova, strane zvijezde koje prošetavanjem po crvenom tepihu i Baščaršiji garantiraju ogromnu medijsku pozornost, dok se iz okupljanja profesionalaca rađa kvalitetna i produktivna mreža za buduću suradnju.
U prijevodu, sve ono što se moglo učiniti u Puli na osnovu tradicije, infrastrukture, pozicije i imidža Istre kao najotvorenijeg dijela Hrvatske, učinjeno je u Sarajevu, vještim kombiniranjem njegova simboličnog značaja, dobrom organizacijom, brižljivim PRom...
i sve mimo usjeha filma od kojeg Sarajevo film festival, da ponovimo, uopće ne ovisi. Smisleni opstanak PFF-a, međutim, životno ovisi o pronalasku pravca promjena koje nisu nemoguće, ali nisu niti lake.
No bez njih će se za koju godinu morati mobilizirati vojska kako bi barem netko pročitao program prije nego na televiziji jave da je počeo festival od lokalnog značaja i istog takvog dometa. Jedan od onih sjajne prošlosti i užasno sive sadašnjosti.
