Umalo sam ostala bez najnovije uloge, govori Ksenija Pajić (54), hrvatska filmska, televizijska i kazališna glumica te “kraljica sapunica”, kako joj mnogi tepaju.
Novi angažman o kojemu govori monokomedija je “Shirley Valentine”, koju je 1989. napisao engleski dramatičar Willy Russell, a za domaću scenu priredio Zoran Mužić.
Naslovna junakinja je žena koja odbija vjerovati u ono na što mnoge pripadnice ljepšeg spola, nažalost, nasjednu - da je život manje-više gotov u srednjim godinama, kad djeca odrastu i odu od kuće.
Pajić je komad odavno intrigirao, ali su je stalni bolovi u leđima, uslijed oštećenja diska krajem prošle godine, gotovo stajali angažmana.
"Kako je to produkcija kazališta Lectirum, a s njima često nastupam izvan Zagreba, odbila sam jer sam mislila da neću podnijeti putovanja. Redatelj Zoran Mužić me je pitao bi li me smetalo da predstavu preuzme neka druga glumica jer je tekst odličan i već su kupili autorska prava. Rekla sam da nema nikakvih problema i onda je na scenu stupila Jasna Bilušić. Već je počela s probama, kad je napravila nešto stvarno izuzetno i rijetko. Znajući da su mi leđa u međuvremenu bolje, nazvala me je i počela uvjeravati da bih ipak ja trebala glumiti jer je to tekst koji sam izabrala i koji mi je blizak. Pristala sam", smije se Ksenija zadovoljna i kritikama na račun izvedbe.
"Bojala sam se forme, monokomedije, kako ću sve sama, bez da podijelim odgovornost. To je više od sat vremena teksta, igra sto na sat, s brzim prelascima iz jednog lika u drugi, iz Shirley u kćer, susjedu, prijateljcu...", priča Pajić.
Drago joj je, dodaje, i što je u pitanju komičan komad.
"Ja zapravo jako volim komediju. Istina, igrala sam češće ozbiljnije tekstove, ali svaki put kad sam se našla u komičnoj ulozi, istinski sam uživala. Leže mi", kaže Ksenija, koju je teško zaboraviti kao Ninu iz “Smogovaca”, humorističnog serijala koji je žario i palio osamdesetih i devedesetih.
"Joj, svi su nas gledali, i klinci i odrasli. Ta atmosfera se, mislim, vidjela na ekranu. Mi smo se na setu naradili, naravno, ali isto tako smo se i sjajno zabavljali. Bilo je mnoštvo nesvakidašnjih scena i prilika za zafrkanciju. U jednoj smo situaciji propadali kroz podrum, probijali se kroz kojekakve hodnike. Osjećala sam se zapravo često kao Indiana Jones u tim ‘Smogovcima’, sjeća se Ksenija koja nikad nije imala fiksaciju na neku ulogu, poput nekih kolega.
"Možda sam u krivu, ali vjerujem da je bolje da netko drugi izabere ulogu za mene te da me iznenadi i da istinski iskoračim iz sebe", objašnjava glumica koja je vremenom postala domaći zaštitni znak sapunica, u kojima često igra zlice.
"To mi je baš gušt. U ‘Tajnama’, predzadnjoj seriji u kojoj sam glumila, baš sam mogla biti negativna skroz, što je super. Osim u toj, jako sam uživala i igrajući u ‘Ljubavi u zaleđu’. Sjela mi je uloga te suvremene, tada mlađe žene, novinarke koja je oštra, šarf", tvrdi Ksenija, kojoj posebno mjesto u srcu zauzima “Villa Maria”, koja je 2004. godine, u produkciji AVA-e, probila led što se tiče sapunica u Hrvatskoj.
"Nitko od nas nije imao apsolutno nikakva iskustva u snimanju sapunica, ali nasreću, u prvih osamdesetak epizoda s nama je bila meksička autorica Alicia Carvajal, koja nas je dobro uputila u tehničku stranu toga prilično napornog posla. Sjećam se da su mnogi bili skeptični i govorili mi da se ne upuštam u to, da će projekt sigurno propasti, ali ja sam vjerovala da mi itekako možemo napraviti seriju od tako puno nastavaka", kaže Pajić, koja je posljednju sapunicu, “Vatre ivanjske”, dovršila u veljači ove godine.
Spomenuta titula ovdašnje “kraljice” telenovela joj, kaže, ni najmanje ne smeta.
"Dapače. Što me briga, kraljica sam, to je odlično", smije se glumica dodajući:
"Ma ja sam oduvijek voljela snimati i kamera me je privlačila kao izazovan medij. Uostalom, volim svoj poziv, a istodobno ga ne mistificiram. Zato nikad nisam birala, bilo to kazalište ili pak film ili televizija. Sve je to moj posao i u svemu uživam", objašnjava Ksenija, koja je svojedobno, kao mlada glumica, nosila titulu jedne od najzgodnijih u Jugoslaviji.
Status seks-simbola ustoličila je 1987. nastupom u filmu “Oficir s ružom”, u kojem kao mlada udovica zavodi partizanskog časnika, kojeg glumi Žarko Laušević. Film obiluje erotičnim scenama, a Kseniji, koja se za ulogu obnažila, to nije problem.
"Danas se, u ovim godinama, naravno, više ne bih skinula. To je, da prostite, nepristojno, a i nije baš oku ugodno pa prepuštam scenu radije mlađim kolegicama i kolegama. Ali onda, kad mi je ponuđena uloga u ‘Oficiru’, nakon što sam pročitala scenarij i nakon što sam shvatila o kakvoj se divnoj priči, redatelju i partneru radi, nisam vidjela razloga da se odbijem skinuti. Pogotovo što te scene nisu ni najmanje vulgarne, takve da bih ih se i u kakvoj situaciji trebala sramiti. Ali da mi je bilo neugodno snimati ih, bilo je", priznaje Pajić, koja vjeruje da je neugoda nešto što dijele svi glumci.
"Još je najgore poslije, kad su u pitanju obitelj i rodbina. S mamom i tatom nikad nisam pogledala ‘Oficira’ niti smo to od nelagode ikad prokomentirali. Neki dan je film bio na televiziji i moja kći Vita htjela ga je gledati. Kod mene je bio daljinski i svaki put kad je dolazila neka škakljiva scena, bržebolje bih prebacila na drugi kanal. Vita je neko vrijeme trpjela, a onda je viknula na mene: ‘Dobro, hoćeš ti prestati već jednom s tom cenzurom i pustiti me da u miru odgledam film!’, prepričava Ksenija, kojoj je od svih epizoda u životu i karijeri ipak najteža bila ona nedavna, kad je zbog spomenutih bolova u leđima jedva privela kraju snimanje “Vatre ivanjske”.
"Baš sam si bila jadna. Dva mjeseca na setu nisam sjela. Jela sam stojeći, cure su me šminkale stojeći, a u autu su me vozili odostraga, u horizontali, naravno. Nasreću, nekako smo sve skupa izgurali, ali kad sam kasnije gledala seriju na TV-u, točno sam znala u kojoj me epizodi, sceni koliko boljelo. Po izrazu lica sam znala kad je bilo gadno i onda sam se samoj sebi smijala kad bih se vidjela kako se u nekom kadru kao nonšalantno pridržavam za stol, a zapravo umirem od boli", kaže glumica koja nikad nije poželjela otići u inozemstvo i tamo tražiti sreću u glumi.
"Nisam imala potrebe jer sam uvijek radila. Nikad nisam u tome smislu imala neko teško razdoblje. Možda koju rupu od dva mjeseca, ali ako nisam bila konkretno angažirana u Gavelli, u kojoj sam stalno od 1986., onda sam snimala filmove i serije. Isto tako, jezična barijera bila bi mi problem. Bilo bi uloga, ali ne dovoljno kompleksnih. Ma, bila su to sve u svemu druga vremena. Za ‘Oficira’ sam, recimo, osvojila nagradu u Veneciji, a nisam ni pozvana na festival. Današnji su glumci povezaniji, mobilniji, pa je i lakše dobiti angažman te se seliti", objašnjava Ksenija, koju često uvrštavaju među najplaćenije ovdašnje glumice.
Je li istina da muški kolege ipak dobivaju više?
"Tako se šuška. Sad, je li to zaista pitanje diskriminacije ili čisto pojedinačne sposobnosti pregovaranja, ne bih ocjenjivala.Osobno nisam baš vješta u dogovorima oko honorara pa si uvijek mislim da sam si sama kriva ako netko dobije više, bez obzira na spol", kaže Ksenija, koju krajem studenoga u matičnoj Gavelli očekuje i premijera adaptacije književnog djela “U registraturi”.
