Znate li što znači riječ „Spectre“, kako je naslovljen dvadesetpeti film o tajnom agentu Jamesu Bondu?
U doslovnom prijevodu engleska riječ spectre znači avet, duh ili prikaza, što je izvrstan naslov za špijunsku priču koja se bavi motivom planetarnog terorizma.
U izvornom značenju iz romana Iana Fleminga akronim S.P.E.C.T.R.E. kratica je naziva svjetske zločinačke organizacije zvane „Special Executive for Counter-Intelligence, Terrorism, Revenge and Extortion“ ili, u prijevodu, „Posebno izvršno tijelo za kontrašpijunažu, terorizam, osvetu i iznuđivanje“.
Simbol te organizacije je hobotnica, čija crna silueta krasi prsten na Bondovoj ruci. Ona slikovito dočarava moć S.P.E.C.T.R.E.-a čiji krakovi sežu do najviših vrhova političke vlasti i špijunskih službi velesila.
Ta se zločinačka organizacija u prvih osam filmova o Jamesu Bondu pojavljuje sedam puta: u filmovima „Dr. No“ (1962), „Iz Rusije, s ljubavlju“ (1963), „Operacija grom“ (1965), „Samo dvaput se živi“ (1967), „U službi njezinog veličanstva“ (1969) i „Dijamanti su vječni“ (1971), te u četrnaestom filmu, „Nikad ne reci nikad“ (1983), koji je neslužbena druga verzija filma „Operacije grom“.
Jedini od ranih Bondova u kojemu nema S.P.E.C.T.R.E.-a je „Goldfinger“ (1964). Ova statistika otkriva tri ključna motiva koji su vodili tvorce nove serije filmova o Bondu s glumcem Danielom Craigom.
Prvi motiv jest povratak u filmsku prošlost, odnosno ranim ozbiljnim špijunskim filmovima sa Seanom Conneryjem. U poslijehladnoratovskom svijetu lokalnih ratova, masovnih zločina i globalnog terorizma nema mjesta za humor i eleganciju Rogera Moorea i Piercea Brosnana.
Od svih glumaca koji su glumili Bonda Connery i Craig zadaju najbolnije udarce, ali isto tako podnose najokrutnije torture, Craig čak u tri od svoja četiri filma.
Craigov junak prvo ubija, a tek onda, ako nađe vremena, pije martini. Manje uživa u blagodatima kapitalizma od svih svojih glumačkih prethodnika jer je kapitalizam poput kuge zarazio svijet najstrašnijim bolestima u najnakaznijim oblicima.
U odnosu na današnju nehumanu i medijski ogoljenu stvarnost, stari Bondov hladnoratovski svijet čini se ljudski prihvatljiv, herojski, gotovo romantičan. Dok gledamo filmove s Danielom Craigom možemo pomisliti kako je bilo lijepo živjeti u špijunskom dobu Seana Conneryja.
Granice dobra i zla bile su omeđene slikovitim i poetskim nazivima poput Željezne zavjese. Danas nema granica i najstrašnije zlo može se naći u vlastitoj obitelji i špijunskoj organizaciji, što Bond otkriva u „Spectreu“ i umjesto ubijanja i smrti na kraju bira ljubav.
Drugi motiv koji je vodio tvorce Craigovog kvarteta filmova o Bondu („Casino Royale“, „Zrno utjehe“, „Skyfall“, „Spectre“) jest povratak izvornim romanima Iana Fleminga.
Naravno, ne doslovno, nego kao uzoru ozbiljnosti svijeta špijunaže i zločina. U Craigovom kvartetu ljubav je važnija od seksa, prijateljstvo moćnije od mržnje, patnja učestalija od užitka, a posao špijuna podložan sumnji.
Craigov je Bond, poput Flemingovog (koji je i sam bio špijun), Bond s ljudskim licem. Mnogi koji ne vole Daniela Craiga tvrde: s dosad najružnijim licem.
No, to je, prvo, stvar ukusa, a drugo, nevažno, jer za Craigov kvartet filmova ljepota nije važna. Treći motiv tvoraca novog Bonda bio je najizazovniji: stvoriti prepoznatljiv i stvaran suvremeni svijet zla koji bi imao snagu starog podijeljenog hladnoratovskog totalitarnog svijeta.
Danas takvu snagu ima terorizam kao globalna pojava. Kao što je nekada, u doba hladnoga rata, običan smrtnik strahovao od nuklearne bombe koja će njegov život, obitelj i dom pretvoriti u prah i pepeo, tako danas taj isti smrtnik strahuje da će s obitelji stradati na ulici, u kinu, na stadionu ili u vlastitom domu.
Ta tri povratka, povratak prvim filmovima s Conneryjem, Flemingovim romanima i globalnom strahu običnih smrtnika, daju filmovima s Danielom Craigom snagu kojom osvajaju publiku. A osim toga, na izvedbenoj razini mogu zadiviti kako običnog gledatelja tako i filmofila.
Dok sam gledao dugu uvodnu sekvencu u jednom kadru u kojemu pratimo Bonda kako s jednom djevojkom izlazi iz mase ljudi koja u Mexico Cityju slavi Dan mrtvih, ulazi u hotel, penje se do sobe, ulazi, vadi strojnicu, izlazi na krov hotela i hoda po krovovima zgrada dok u dubini gledamo masovno slavlje na ulici, te staje sučelice jednoj zgradi i nišani u nekog zlikovca, a sve to u jednom jedinom neprekinutom kadru, pomislio sam kako redatelj Sam Mendes taj uvod želi posvetiti Orsonu Wellesu i početku njegovog remekdjela „Zrno zla“, snimljenom u jednom virtuoznom dugačkom kadru.
Nisam se prevario jer je Mendes potvrdio da mu je upravo početak Wellesovog filma bio uzor za početak „Spectrea“. Dodamo li tome podatak da je redatelj hotelskom apartmanu u koji u početnoj sekvenci ulazi Bond s djevojkom dao isti broj koji nosi soba u Kubrickovom filmu „Isijavanje“, shvatit ćemo da tvorci serijala o Bondu danas imaju dovoljno samopouzdanja i financijske sigurnosti da si dopuštaju čak i luksuz ezoteričnih detalja i filmofilskih posveta.
