Kultura
315 prikaza

U mračnom hodniku ispod stepeništa više ne živi vuk

1/5
Marijana Baškarad
Nakon zbirke priča ‘Svetkovina’, koju je objavila zaprešićka Fraktura, došao nam je njen prvi roman ‘U kasno ljeto’. A povodom toga, napisala je esej o sjećanjima koja je pokreću
Lirski natopljen mikrokozmos proze Magdalene Blažević spaja elemente horora, bajke i folklora gradeći gotovo distopijski zastrašujući svijet boli, tuge, čemera i patnje, svijet čije su glavne protagonistice uvijek žene, sputane primitivizmom i ekonomskom bijedom, ali čije tijela usred emocionalne pustoši i ledene hladnoće svoje prljave i odbojne stvarnosti živo i vrelo pulsiraju seksualnošću i putenošću. Nakon zbirke priča ‘Svetkovina’, koju je objavila zaprešićka Fraktura, došao nam je njen prvi roman ‘U kasno ljeto’. A povodom toga, napisala je esej o sjećanjima koja je pokreću.

Da strah ima boje i da je hladan naučila sam s lica svoje sestre. Dok se s majkom skrivamo ispod stepeništa u hodniku lice joj poput modrice mijenja boje. Ljubičasta prelazi u žutu, žuta u zelenu. Do tada se najviše bojim mraka u hodniku jer ispod tog stepeništa živi moja noćna mora. Vuk. Da je strah istovremeno panika i staloženost znam iz majčinih pokreta. Vreli je ljetni dan, a ona ipak skida šorc i navlači zimske hlače od samta. Pred muškim jurišom žene se ne boje samo smrti. Prijetnja više nije fiktivna, nego se jasno vidi kroz prozor. Nad strahom nema kontrole. Tijelo mi se trese od histeričnog smijeha kad majka upozori da je vojska već sišla u selo. Kad dođu samo da šutimo. Zbog moje urođene drskosti posebno se meni obraća.

 | Author: Marijana Baškarad Marijana Baškarad

Ruke su mi zgrčene, ali ne mislim o strahu. Samo o bijegu.

U mojoj dječjoj glavi se svi spašavamo. Druge mogućnosti ne postoje.

Dvadeset i pet godina kasnije fotografiram ostatke tog vremena - babinu kuću, magazu, stablo jabuke i drvenu klupu, prugu, polje i rijeku Bosnu. Mjesto zločina i mjesta bijega. Prikupljam fotografije, dokumente, stvari... Snimam iskaze preživjelih. Svjedoke. I sama sam svjedok. Čitam svoj i majčin dnevnik, pisma - sve ono što će me opet odvesti do onoga što danas smatram najvećom traumom, do dana kad sam naprasno odrasla.

U djetinjstvu mislim kako je smrt kraj, ali tad, dok ponovno slažem priču u glavi, shvaćam da je jutro nakon smrti podjednako užasno. Uski prašnjavi put na koji su pali strijeljani natopljen je krvlju, a ljeto je. Krv se na vrućini zgrušala i namamila muhe. Netko je morao uzeti lopatu i sastrugati površinski sloj zemlje, oprati beton, negdje baciti zemlju koju bi trebalo sahraniti s tijelima. Taj je zadatak dobio naš did. U mojoj dječjoj glavi on je najjači čovjek na svijetu, možda i najstrašniji. Tad nitko od nas ne pomišlja da je najslabiji, da će se nakon toga sasuti u komadiće i sam počiniti zločin.

Iskazi svjedoka me vode u praznu garažu koja u to vrijeme služi kao mrtvačnica. Mislim o tome da je netko morao položiti mrtva tijela na najlon u nekoliko redova, spustiti vrata garaže i ostaviti ih da tamo prenoće. Netko je morao fotografirati nepomična lica jer fotografije će vrijediti kao dokaz na sudu, u procesu koji nikad nije pokrenut, za zločin za koji nitko nije odgovarao. Sasvim je izgledno da i neće. Ono u što sam posve sigurna jest da priču mora ispripovijedati Ivana, četrnaestogodišnja djevojčica ubijena 16. kolovoza 1993. godine na tom istom prašnjavom putu ispred kuće. Samo je ona može ispričati na način na koji je drugi trebaju čuti.

To ljeto miriše na impregnirane pružne pragove, tople kupine i zgnječene paradajze. Žuto je i prašnjavo. Crni su samo šuma i ptice. Stojim na balkonu svoje kuće i dozivam je da dođe da se igramo. Mahne mi i kaže da će doći kasnije. Posljednji put je vidim. U to vrijeme živimo u selu preko rijeke Bosne, ali smo se taj dan vratili da uberemo voće i povrće iz vrtova. Sve je već prezrelo. Ako padne kiša strunut će. Do noći ćemo se vratiti. Tad ne znamo da je svjetlo strašnije od mraka.

U selu preko rijeke Bosne živimo u kući ispred koje raste veliko stablo žalosne vrbe. Grane joj padaju do zemlje i unutra je mrak. Ta je vrba moj šator. Mjesto za skrivanje. Tu čitam prvu knjigu za odrasle. Lajoš Zilahi “Zarobljenici”. To je jedina knjiga koju imam, spašena je iz nečije zapaljene kućne biblioteke. Ljubavna priča Peter i Miet. Oko mene se skupljaju djeca, a ja čitam naglas scene seksa. Tad me pozorno slušaju, ostatak priče ih ne zanima. Knjigu čuvam ispod jastuka u sobi u kojoj spavam. Toliko je malena da u nju stanu samo krevet i uski regal. Otvaram ormariće. U jednom od njih su se nekad čuvale dekoracije za kolače. U otvorenim vrećicama nalazim ostatke kokosova brašna, sasušene listiće badema, raznobojni sprinkles. Žvačem i gutam. U želucu mi kruli. Mislim o tome kako ću jednom sresti svog Petera i kako ću plakati kad se budemo rastajali.

 | Author: Marijana Baškarad Marijana Baškarad

Dok bježimo shvaćam da u meni živi divlja životinja. Trčim brže od svih. Preskačem put u jednom skoku. U suhoj travi pužem, kidam, grebem. Rušim kukuruzište, pod nogama se osipa pružni kamen. Ne oklijevam ni pred rijekom. Duboka je i brza, čak i ljeti. Izuvam cipele jer ih ne smijem uništiti, druge nemam. Tijesne su, treba samo malo saviti prste. Pod bosim stopalima mulj i ljigava riječna trava. Voda mi seže do pazuha. Još malo i spasili smo se.

Da strah ima stegnuto grlo i pluća bez zraka znam po babinim hroptajima dok sjeda na betonske stepenice ispred kuće i nabraja mrtve. Lažljivica! - pomišljam. Sigurno je poludjela! Majka je napaja slatkom vodom kao bebu, ali je babino grlo prašina, ne prima u sebe vodu.

Ne idemo na Ivanin sprovod. Groblje je na brežuljku i iz šume se vidi kao na dlanu. Za mene ona nije mrtva, nego nestala. Prvi dokaz o smrti je fotografija iz mrtvačnice. Objavio ju je tjednik Globus u kojem je izašao članak o ratnim zločinima u Srednjoj Bosni. Svi smo u našoj kući i šutimo. Novine idu iz ruke u ruku. Mokre su od znojnih prstiju. I mi djeca gledamo. Ima li više smisla išta kriti od djece. U meni divlja životinja urliče.

Napunila sam dvanaest i brinem se da ćemo zaboraviti ono što nam se dogodilo. I tad prvi put, dječjim jezikom zapisujem priču o Ivani. Priču o ljetu, strahu, smrti, gubitku, ali i ljubavi. Dok prikupljam materijal odlazim u selo preko rijeke Bosne s fotoaparatom da vidim kuću u kojoj smo živjeli. Idem pješice uskom izrovanom cestom, i tad je vruće. Kasno ljeto. Stablo žalosne vrbe je posječeno, a kuća renovirana. To nije ona ista kuća i ne vrijedi je fotografirati. Ispred je stariji čovjek koji uređuje travnjak. Da mu priđem i kažem kako smo jednom mi bili tu? Krenem prema ogradi, ali se predomislim. Sigurna sam da mu to ne bi ništa značilo.

Spustim se dalje niz cestu, do kuće u kojoj je živjela Ivana. Ostarjela je, a da nikad nije dovršena. Mirisala je na beton i prašinu, na kuhinjsku masnoću i miševe. Miševi su posvuda. Spuštaju se s kata, izviru iz podova iz zidova. Ne prilazim joj. Fotografiram izdaleka. Na fotografiji izgleda kao crna mrlja nasred rascvjetane livade. S prvim danima jeseni saznajem da i u našem didu živi divlja životinja. Povremeno ga puštaju iz zatvora, vikendima. Gusta razbarušena kosa ošišana je kratko i jasno se vide sitne iskričave oči. Mislim kako did sigurno ima pušku iza leđa i pobit će nas prvom prilikom. Bježim od njega kući strahujući da će možda potrčati za mnom.

 | Author: Marijana Baškarad Marijana Baškarad

Pokušavam doći do dokumentacije sa suđenja, do svjedoka. Ne nalazim gotovo ništa, nitko ne zna gdje je arhivska građa, a svjedoci sa suđenja nisu raspoloženi za razgovor. Did ostaje nepoznanica. I u životu i u priči. Kući se zastalno vraćamo u zimu iste godine, ali se bojimo iako nam je rečeno da je sigurno. Živimo u čađi i hladnoći. Iznutra su zidovi crni od plamena uljarice, a izvana nas guši ugljeni dim iz dimnjaka. Zima je crna kao izgorjela šuma, kao ptice.

U kući grijemo samo jednu prostoriju, život se odvija uz peć. Naučila sam od rastopljenog šećera napraviti bombone. Prsti mi mirišu na karamel. Prve slatkiše nakon dugo vremena dobivamo nakon vjeronauka. Odlazimo na Ivanin grob i njoj ostavljamo ispod križa, pored buketa zimzelenih grana ukrašenih božićnim nakitom. Netko nas je fotografirao pored njezina groba. Ozbiljnih dječjih lica.

Tad mnogo čitam. Na policama su sabrana Andrićeva djela, Marija Jurić Zagorka, ruski klasici. Uz tu peć smještenu pored prozora stvaram ovisnost o bijegu u fiktivne svjetove i mislim samo o tome kako ću otići odatle. Bit ću kontesa Nera. Ana Karenjina.

Spavaća soba je ledena. Da dođem do nje moram proći kroz mračni hodnik, pored stepeništa ispod kojeg živi vuk. Više ne trčim od straha zatvorenih očiju. Ne bojim se više ni vuka ni mraka.

Samo šume usred bijela dana.

Ispod jastuka čuvam knjige i dalje bježim, bježim...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.