Kultura
15557 prikaza

Trst za vrijeme Jugoslavije - raj radničke klase!

Trailer filma "Trst, Jugoslavija"
1/9
YouTube
Jedni su mahnito kupovali, drugi obilazili kafiće, a treći petkom donosili vreće novca i razbacivali se s njim kao salatom

Na mitskome mjestu susreta jugovićkog šverca i carinske kontrole, na željezničkoj stanici Sežana, stoji simpatičan brko, Slovenac, carinik u penziji. Tema je anegdotalne prirode, vidimo njega i ploču "Sežana" u pozadini. "Uđete u vagon i pitate: Imate što za prijaviti, pa vam najprije ponude ono što je sto posto ilegalno, a za sve ostalo putnici misle: Ako prođe, prođe", govori bivši jugoslavenski carinik u filmsku kameru.

Šverceri su se bogatili za dan

"I znate koji je test za švercere jeansom? Bio je jedan čovjek, putnik neobično miran, samo sjedi i kima glavom, nešto je tu sumnjivo. I kažem mu - hajde čučni. A on se ne može ni pomaknuti: devet pari traperica je navukao na sebe! E pa ne može devet, ostavili smo mu dva para pa nek’ ih nosi", uz smijeh će sugovonik u dokumentarnom filmu "Trst, Jugoslavija" (Trieste, Yugoslavia) tršćanskog redatelja Alessia Bozzera proizvedenog u talijansko-bosansko-hrvatskoj koprodukciji (Videoest, Missart, Al Jazeera Balkans, HRT).

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTube YouTube

Nakon tršćanske premijere ovoga proljeća koja je, po riječima redatelja, izazvala toliko oduševljenje da su bile potrebne još tri projekcije da se zadovolji forma pristojnosti prema publici, film je u Hrvatskoj ljetos prikazan na Liburnia film festivalu, a ovih dana igra u nezavisnim kinima diljem zemlje.

U sat vremena gustog dokumentarnog materijala Bozzer nastoji pokazati fenomen Trsta kao žuđene šoping meke Jugoslavena 1960-ih i 1970-ih, kombinirajući razgovore protagonista "iznutra", svjedočanstva takozvanih običnih ljudi i javnih osoba, poput Gorana Bregovića, Rade Šerbedžije, Slavenke Drakulić...

Od 1955. godine, kad je ugovorom iz Udina reguliran malogranični promet ljudi i roba, Jugoslaveni (najviše iz Hrvatske, Bosne i Hrecrgovine i Srbije) u Trst su odlazili po "dašak Zapada", po robu koju nisu mogli naći u vlastitim dućanima ili onu "bolju robu" od jugoslavenske standardne ponude.

Trst je bio meki trbuh kapitalističkog Zapada iz perspektive socijalističkih građana kojima je specifičan oblik jugoslavenske ekonomije omogućavao "neophodna sredstva za život", i to s izvora vlastite industrijske proizvodnje. Sociolozi, ekonomisti i povjesničari se još ne uspijevaju složiti oko kvalifikacije "konzumerizma u Jugoslaviji", posebno bilježeći taj fenomen od sredine 1950-ih, kad nakon naglog rasta životnog standarda mahnito raste i potražnja za "materijalnim dobrima" iz Zapadne Europe.

Raja se gušila u šopingu

Jugoslavija je, posebno Hrvatska i Slovenija u 1960-ima, uvozila robu iz kapitalističkog svijeta, ali je ta ponuda bila miljama udaljena od originala. Nije to, naprosto, bilo to. U knjizi "Sociološki presjek jugoslavenskog društva" (Školska knjiga, 1970.) Stipe Šuvar o ovoj temi, ipak, piše: "Socijalističko je društvo zapravo per definitionem potrošačko društvo, jer ono treba da zadovolji osnovne potrebe širokih radnih masa i da im osigura sve više tekovina materijalne i duhovne kulture".

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTube YouTube

Ili u parafrazi, kad jugoslavenski potrošač nije zadovoljan tekovinama socijalističkog društva - odlazi preko granice. Uostalom, pop himna jugoslavenskog "potrošačkog društva", pjesma "Moja mala djevojčica" u izvedbi Ive Robića i Zdenke Vučković već je 1958. pobijedila na festivalu u Opatiji koji je oblikovan po uzoru na nezaobilazni festival talijanske kancone u Sanremu. Kad je 1960-ih buknula jugošoping groznica prema talijanskoj, posebno tršćanskoj granici, jugoslavenski magazini i tjednici počeli su objavljivati reklame, koji put prave najave akcijskih prodaja u tršćanskim robnim kućama.

Okolnosti i realitet socijalističkog planskoga gospodarstva i jednostranački politički sustav su za građane Jugoslavije, unatoč njihovu rastućem standardu u 1960-ima (ili baš zbog toga), stvarali predodžbu o talijanskim izlozima kao prozorima u svijet obilja sa Zapada. U Trst se išlo, najprije, po traperice, a zatim i sve ostalo: kavu, bicikle, dijelove automobila, igračke, šuškavce, dolčevite...

Ponterosso je "onaj" mitski trg za sve starije i srednje generacije različitih društvenih kategorija i klasa bivše Jugoslavije: jedni su mahnito kupovali zbog šverca, drugi iz navike i dobrog osjećaja, treći su flanerski obilazili kafiće. A perspektivom Tršćana, protagonistima fenomenalnog razdoblja za ekonomiju toga grada, bavi se Alessio Bozzer (1975.) u svojem filmu "Trst, Jugoslavija". Riječ je o prvom dokumentarcu koji analizira fenomen Trsta. Kako to?

"Ja sam posredni protagonist događaja toga doba, ali su mi roditelji o svemu pričali. Kao i drugi stanovnici Trsta, oni su petkom i subotom u širokom luku zaobilazili centar grada, posebno Ponterosso. Nevjerojatna je bila činjenica da dva dana u tjednu grad živi vlastito ludilo, a ostatkom tjedna sve je pusto, ni traga stotinama autobusa, automobila i turista iz Jugoslavije. I očito treba vremena, distance možda, da se iz antropološke perspektive analizira fenomen šopinga Jugoslavena u Trstu.

Nažalost, u Trstu posljednjih desetljeća nije bilo intelektualaca dovoljno inteligentnih da fenomen prepoznaju i njime se bave: kao da je riječ o sporednome motivu tršćanskog folkora. A fenomen je zapravo ekskluzivno tršćanski, nigdje drugdje u Italiji ga ne poznaju niti razumiju. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih s ratom u Jugoslaviji na red su ionako došle mnogo ‘ozbiljnije’, teže teme. Zato sam danas siguran da je pravo vrijeme za kritički comeback", za Express govori redatelj Alessio Bozzer, kojemu je mlada publika u Italiji prilazila s nevjericom, kao da je njegov dokumentarni film čista fikcija, nadrealna skica izgubljene povijesti tog pograničnoga grada.

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTube YouTube

Stariji gledatelji čitave regije ne mogu, naravno, sakriti nostalgiju pri spomenu na temu: zašto i bi? I Tršćani i stanovnici ovih prostora su intimno obilježeni Trstom kao simbolom radosnije mladosti. U njegovu filmu, kaže redatelj, pristali su sudjelovati gotovo svi sugovornici koje je pronašao. Osim glavnih pokretača dinamike Ponterossa, prodavača trapera, švercera najtraženijom robom među jugovićima.

"U Trstu su ih zvali jednostavno - jeansenari jer su ‘radili’ isključivo s jeansom. Obogatili su se u tom poslu, ali nikad o tome nitko javno nije ništa rekao. Ekonomija grada Trsta nije, naravno, profitirala od Ponterossa, tako da je s početkom 1990-ih, kad je šoping Jugoslavena prestao biti aktualan, grad odjednom opustio. I ne zna se gdje je nestao sav taj novac. Jedino po pričama Tršćana zna se da se nekolicina na tom poslu obogatila. Ali kako je to bio ‘lak novac’, često je jednako tako brzo i lako nestajao onih godina - u kazinu ili luksuzu nečije kuće. Ništa od toga nije ostavilo javnoga traga. Danas je na mjestu nekadašnjeg šoping ludila Ponterossa običan beton, nekakvo parkiralište, pustoš", govori Bozzer.

Statistike kažu da se na milijune traperica prodavalo godišnje u Trstu, uglavnom na Ponterossu. Redatelj je u dvije godine istraživanja za film došao do podatka da se čak 50.000 pari traperica svaki dan izrađivalo u tvornici Rifle 1970-ih i 1980-ih u pogonima u Toskani ili na jugu Italije.

Ni jedna tvornica traperica nije bila sagrađena u Trstu u tih lukrativnih dvadeset godina. To je možda nelogičnost nad kojom mogu zdvajati suvremeni analitičari, ali ne i tadašnji protagonisti svjesni da je fenomen tršćanskog biznisa s Jugoslavenima krenuo, zahuktao se i nestao kao specifičan oblik kontrolirane stihije.

Nastavak čitajte na drugoj stranici

  • Stranica 1/2
  • nelson 10:21 29.Rujan 2017.

    ne sićam se toga mlađi sam ali moji su govorili da je ići u trst bio praznik kupovalo bi se dobre robe a ne kao danas kinezi i ništa kvalitetno onda je roba trajala duže