Ako još postoji netko kome nije jasno kakav bi povijesni poraz civilizacije predstavljalo potpuno sušenje Marjanske šume od najezde potkornjaka u 21. stoljeću, krenimo redom. Uz čarobne uvale, uz termalni i izvore pitke vode na ovome mjestu, Marjan - tad još pod hrastovom šumom - bio je prije 1700 godina jedan od razloga zašto si je umirovljeni Salonitanac Dioklecijan ovdje sagradio rezidenciju.
Marjansku šumu su gradski oci još u 12. stoljeću zaštitili kao općinsku, a 1312. zabranili svaku sječu stabala. Znači, više od 700 godina Split je njegovao Marjan i jedini trenutak u kojem je opustošen bila je epidemija kuge iz 17. stoljeća, kad je stanovništvo desetkovano s 10.000 na pukih 1500 stanovnika, i to u kombinaciji s Kandijskim ratom.
Zato je Marjan 19. stoljeće dočekao kao golo brdo, da bi ga već 1850. Splićani, suvremenici Napoleona i generala Marmonta, počeli pošumljavati. Već 1910. na Marjanu je bilo dovoljno šume za skrivanje mladih ljubavnika koji su "one noći" čekali smak svijeta s dolaskom Halleyeva kometa. Tu su se Splićani skrivali od bombardera u Drugom svjetskom ratu.
Za Marjan ni truda ni novca nisu žalili talijanaši, hrvatski nacionalisti, jugoslavenski rojalistički nacionalisti, Marjan su komunisti nakon 1945. proširili stotinama novih hektara... Svi oni toliko su puta opjevali tu svetinju Splita stariju i veću od svega.
Šjor Andro Krstulović Opara danas je u takvoj situaciji da će, još i najmanje kriv za propadanje šume otkako je RH, u povijest biti upisan prvenstveno kao onaj koji ju je ili uspio spasiti ili ispratio u smrt u kojoj više nećemo pjevati: "Marjane, Marjane", nego: "Ziđat, ziđat sve do mora"...
Marjane, Marjane
(narodna, izvorna verzija)
Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, milu trobojnicu.
Milu trobojnicu, milu trobojnicu,
milu trobojnicu, crven, bijeli, plavi,
crven, bijeli, plavi, crven, bijeli, plavi,
crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi.
(nastavak partizanske verzije)
Na kojon se čita, na kojon se čita
Na kojon se čita, ime druga Tita!
A na drugoj strani, a na drugoj strani,
A na drugoj strani, naprid partizani!
A na vrh barjaka, a na vrh barjaka
A na vrh barjaka, zvizda petokraka!
Tko se pod njim bije, tko se pod njim bije,
tko se pod njim bije, kukavica nije,
a ‘ko se ne bije, a ‘ko se ne bije,
a ‘ko se ne bije, bolje da ga nije!
I još jedno slovo, i još jedno slovo,
I još jedno slovo, ime Staljinovo!
I još jedna bratska, i još jedna bratska
I još jedna bratska, živila Hrvatska!
Živila sloboda, živila sloboda,
živila sloboda, hrvatskog naroda!
(nastavak današnje verzije)
Pod kojim su pali, pod kojim su pali,
pod kojim su pali Zrinski-Frankopani.
Za kojim se hvali, za kojim se hvali,
za kojim se hvali, cila Dalmacija!
Tko se pod njim bije, tko se pod njim bije,
tko se pod njim bije, kukavica nije,
a ‘ko se ne bije, a ‘ko se ne bije,
a ‘ko se ne bije, bolje da ga nije.
I još jedno slovo, i još jedno slovo,
I još jedno slovo, ime Isusovo
I još jedna bratska, i još jedna bratska
I još jedna bratska, živila Hrvatska!
Živila sloboda, živila sloboda,
živila sloboda, hrvatskog naroda!
Marjan
(Luka Botić)
Oj Marjane, samotna planino
Pored Spljeta, pored živa grada!
Njetko njegdje svoju sreću traži,
A ja jadan, ja bih sretan bio,
Ja bih bolno srce umirio,
Kad bih znao, kad bih kazat mogo,
Što mi mirno more oko tebe
Pram mjesecu il’ uzdiše sjetno,
Il’ šapuće tihijem talašcem,
A njekad se goropadno žesti,
Oko tebe, Marjane, bijesni,
I talase pljuskom o te lomi;
Kad bi znao, kad bi kazat mogo
Što ti veli jugovina mutna
Lomeć grane maslinam i smokvam,
Što l’ ti kaže suha studna bura
Po goleti, po tjemenu ćelom
Sušeći ti kadulju blijedu;
Kad bi znao, kad bi kazat mogo,
Kakovi j’ ono pustinjače sveti,
Što mi svoje sakrio gnjijezdo
Na skrovitom sovinom daništu,
Na zmijinom mirnom prisojištu. Svetac jeste, - glas tako raznaša
Po mantiji crnoj otrcanoj,
Po besjedi pobožnoj i svetoj,
I po glavi krotko oborenoj;
Svetac jeste, al’ rumena lica,
Žarka oka, oblijeh obraza,
Niska stasa, a prostranih kulja.
