Mladi kineski fotograf rođen 1987. u gradu Chang Chun, koji se nalazi u u provinciji Jilin na sjeveroistoku Kine, poznat po kontroverznom životu i još kontroverznijim umjetničkim izričajem, Ren Hang, izgubio je borbu s depresijom. Mladi tridesetogodišnji fotograf, skočio je u petak, 24. veljače sa zgrade u kineskom glavnom gradu Pekingu, u kojem je živio od svoje 18. godine.
Umjetničku karijeru započeo je sasvim slučajno, "iz čiste dosade", zainteresiravši se za fotografiju (i umjetnost općenito) tijekom studija. Od samog početka izazivao je brojne kontroverze opscenim fotografijama svojih prijatelja (ali i vlastite majke) čime je često dolazio u sukob s konzervativnim kineskim društvom. Hang je sudjelovao na 85 međunarodnih grupnih izložbi ali je također realizirao i preko 20 samostalnih izlaganja u domovini i svijetu.
Njegov rad temeljio se na stiliziranim ali i smjelim aktovima golih tijela modela u neobičnim, fizički vrlo zahtjevnim pozama, koje je potom slobodno dijelio putem društvenih medija. 2007. godine prvi puta je javno progovorio o svojoj borbi s depresijom putem bloga "Moja depresija" čime je otvoreno i javno rušio tabue koji su se često vezali oko mentalnih bolesti u Kini, što je okrunio s istoimenom zbirkom poezije 2013. Umjetnikov "Weltschmerz" ipak se u najvećoj mjeri ispoljavao u njegovim pisanim kontemplacijama: "Svaki put kada prijeđem most, strah me je od sebe samog, bojim se da ću skočiti u rijeku."
Njegovi radovi često su bili shvaćeni kao direktna provokacija kineskih vlasti, pošto je pornografija u toj zemlji zakonom zabranjena te je nekoliko puta završio i u zatvoru a njegovi radovi su bili zaplijenjeni. Unatoč tome što je nerijetko naglašavao kako ga je briga i kako ne želi ponovne probleme s organima vlasti, također je intervjuu za elektronički časopis "Dazed" izjavio kako ne vidi načina kako bi utjecao na to, implicirajući kako ni pod koju cijenu nema namjeru mijenjati se.
Njegov opus snažno je protkan latentnim osjećajem tjeskobe, raspadanja, s nerijetko gotovo halucinantnim motivima koje je također iznosio i u svojim pisanjima: "Dodirnem kamenog lava, još toplog od sunca, znajući da će se na kraju ohladiti. Znam da se mogu izvući sada, ali hoću li moći i sljedeći puta, nisam toliko siguran". Njegova seksualna revolucija i njegov vrisak bio je imperativ u svijetu koji tone u apatiju svakodnevice, čiji temelji trule u svojoj anomiji i dekadenciji; no, kao i u već tako nebrojenim palim neshvaćenim pojedincima, poetama "novoga svijeta", koji za svakoga ima metafizički veo, nužno je bio put u smrt.
O svojim djelima sarkastično je za "Dazed" rekao: "Ne želim da drugi steknu dojam da su Kinezi roboti.... ili da imaju seksualne genitalije ali ih uvijek čuvaju kao neko tajno blago." Mogu li provokacija i bunt dovesti do ičeg drugog osim misli kojom je, krajem siječnja, najavio bliski kraj: "svake godine imam istu želju: da umrem rano. Nadam se da će se to ove godine ostvariti". Ostavio je iza sebe brojne fanove ali i dvije izložbe: u stockholmskom Fotografskom muzeju do 2. travnja i u amsterdamskom Muzeju fotografije koja će biti otvorena do 12. ožujka.
