Kultura
1886 prikaza

'To što vam se događa je povratak u Srednji vijek'

Rumena Bužarovska
Lilika Strezoska
Književna zvijezda Rumena Bužarovska kaže da je slično bilo i u Makedoniji za vladavine Gruevskog, pa su se oslobodili

R umena Bužarovska (Skoplje, 1981.) poznata je makedonska književnica i izvanredna profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju. U Hrvatskoj su joj u prijevodu izašle dvije izrazito hvaljene knjige priča. Zbirka “Moj muž” (VBZ, 2016.) osvojila je nagradu Edo Budiša. Kao zvijezda regionalne književne scene česta je gošća hrvatskih književnih festivala.

Hrvatsko izdanje vaše zbirke priča ‘Osmica’ (Algoritam, 2015.) ima fusnotu koja objašnjava hrvatskoj publici što je to đevrek: okruglo pecivo posipano sezamom, karakteristično za Makedoniju. Zanima me, je li vaš idealni čitatelj netko tko ne zna ništa o đevrecima, Makedoniji i Nikoli Gruevskom, na primjer, a živi sat i pol zračne linije zapadno od Skoplja, ili je idealan čitatelj netko tko zna da su Makedonija i Hrvatska dio istog kulturnog i političkog prostora, i zašto?

Taj mi termin ‘idealni čitatelj’ pomalo smeta jer sugerira da ja kao pisac imam nekakva očekivanja od svojih čitatelja. Ako sebe stavim u poziciju idealnog čitatelja proze nekog suvremenog hrvatskog pisca, recimo, onda bi se lako moglo reći da i ja vjerojatno znam premalo o različitim vrstama pašticade, Kolindi ili spaljivanju slikovnica u Kaštelima. Neke se knjige i ne usuđujem čitati jer se bojim da neću razumjeti dijalekte i sve ono što tekst govori potajno, iza svakodnevnog govora. Moje neznanje o Hrvatskoj, kao i neznanje hrvatskog čitatelja o Makedoniji, ne znači da ne možemo i jedni i drugi, uzajamno, uživati u našim knjigama. No bitno je prepoznati vlastitu kulturu i društvo u književnom i kritičkom tretmanu kulture i društva odakle knjiga koju čitamo izvorno potječe. Još je bolje za čitatelja ako stvarno nešto zna o kulturi i društvu zemlje iz koje knjiga dolazi, a ako ne zna, onda nešto može ovako i naučiti. Inače, đevrek je najjeftiniji doručak kod nas, i idealan bi čitatelj nešto osjetio kad bi pomislio na đevreke u državnoj bolnici.

Nesumnjivo ste jedan od najpopularnijih književnih glasova u Hrvatskoj danas. Objavljeni su vam prijevodi dviju zbirki kratkih priča. Knjiga ‘Moj muž’ (VBZ, 2016.) osvojila je književnu nagradu ‘Edo Budiša’. Jeleni Veljači platili su avionsku kartu da u Skoplju s vama napravi ekskluzivan intervju. Što mislite, zbog čega ste iznimka na hrvatskoj književnoj sceni koja je nakon raspada SFRJ postala izrazito autoreferencijalna, zatvorena i uglavnom nezainteresirana za autorske glasove koji nisu hrvatski?

Rumena Bužarovska | Author: Lilika Strezoska Lilika Strezoska

Zato što u mojoj prozi hrvatska publika osjeća toplinu vječnog i blagog makedonskog sunca. Do njih lagano doplovi miris zrelog crvenog patlidžana i domaćeg kuhanog gravče na tavče. ‘Jovano, Jovanke’ im zaječi u ušima i zamisle kako te slatke makedonske riječi piše makedonsko djevojče, ‘kitka šarena’. Šalim se, naravno, ali moram priznati da to što se na Makedoniju gleda kao na neku južnu ex-yu egzotiku i to što sam vaša, a opet nisam, pa vas ne mogu nervirati svojim stavovima, vjerojatno pomaže. To je cinična strana mojeg odgovora. Necinična je ta što je možda lakše kritički razmotriti vlastito društvo i prepoznati vlastite probleme vezane uz tranziciju, patrijarhat i korupciju kroz perspektivu drugog, a sličnog (znači, makedonskog) društva. S obzirom na to da dijelimo povijest i vrlo sličnu kulturu, možda je i logično da se hrvatski čitatelji prepoznaju u mojim pričama, a to se pak prepoznavanje nije desilo samo u Hrvatskoj, nego i u drugim zemljama bivše Jugoslavije.

Za Dan žena organizirali ste PičPrič, večer ženskog pripovijedanja, na kojemu ste u jednom trenutku istaknuli kao pozitivnu činjenicu da je Makedonija potpisala Istanbulsku konvenciju. Trenutačno u Hrvatskoj traje opsadno stanje jer se klerikalni krugovi pod patronažom Hrvatske vlade (ili obrnuto) grčevito bore protiv ratificiranja te Konvencije, istodobno napadajući pojam roda i žene koje se deklariraju kao feministice. Zanima me kakvo je raspoloženje makedonske javnosti prema feministicama danas? Osjećate li animozitet na kulturnoj sceni s obzirom na to da ste poznata i feministički angažirana autorica?

Službeno raspoloženje javnosti na visokom je nivou ratifikacija Konvencije bila je dočekana s velikim odobravanjem i nitko nije ni pomislio da kritizira taj proces. To što se kod vas dešava, moram priznati, zapanjuje i šokira, i iako ne pratim pomno sve što se događa u Hrvatskoj, ne mogu, a da ne primijetim svojevrsni povratak u srednji vijek. Tako je bilo i kod nas tijekom vladavine Gruevskog, no sad vidimo očiti napredak, ali kako sam rekla, na službenoj razini. Vladanje Gruevskog imalo je i nekih pozitivnih karakteristika, a to je da je probudilo i združilo aktivističke udruge, u koje spadaju i jako uspješne feminističke ili LGBTIQ organizacije. Ipak, svijest se teško i sporo mijenja. To smo vidjele kad smo na društvenim mrežama pokrenule makedonsku verziju #metoo pokreta koji se zvao #segakažuvam to jest #sadakažem. Odaziv je bio snažan i masovan, no istodobno je na površinu izbacio i šovinističku žabokrečinu u kojoj je bila i gomila naših prijatelja i rođaka, a i puno aktivista s kojima smo zajedno protestirali protiv režima Nikole Gruevskog. Malo je bilo junaka koji su nas podržali. Tako da osjećam animozitet, da, i svjesna sam da sam tijekom ovih nekoliko mjeseci stekla puno novih neprijatelja zbog mojeg feminističkog angažmana, ali to je normalno kad se stvari mijenjaju. Ljudi su općenito otporni na promjene, a njihovi strah i ljutnja pokazuju da je promjena već počela.

Makedonski premijer Zoran Zaev bio je na osmomartovskoj prosvjednoj povorci u Skoplju. U odnosu na arhitektonske i političke podvige bivšeg premijera Gruevskog, mislite li da Zaev gradi drugačiju fasadu ili je njegova podrška ženama iskrena? Jesu li s promjenom vlasti došla bolja vremena za Makedonke?

Rumena Bužarovska | Author: Lilika Strezoska Lilika Strezoska

Suviše je rano da procijenimo radi li se samo o nominalnoj podršci. U svakom slučaju, moram priznati da sam zadovoljna fasadom, jer jako je bitno službeno podržati feminističke i LGBTIQ udruge u Makedoniji, zato što je, politički gledano, takva podrška vrlo rizična. Zaev je prvi premijer koji je otvoreno podržao LGBTIQ zajednicu: došao je na rođendan LGBTIQ centra i fotografirao se s članovima zajednice dok je u pozadini išla pjesma ‘We Are Family’. To što je došao na prosvjednu povorku također je bitan vid podrške feminističkom pokretu, a podržao je i #sadakažem inicijativu. Njegova službena podrška znači normalizaciju u društvu koje je izrazito patrijarhalno i nazadno te obavezuje vladu da surađuje s feminističkim i LGBTIQ pokretima te ispunjava svoja obećanja. Ipak, iako vjerujem da su mu namjere dobre, našem premijeru ne bi škodio jedan kurs iz feminizma pa da nam prestane spominjati ‘čeličnu damu’ Thatcher i da sljedeći put kad dođe na marš ne pokazuje kako džentlmenski pridržava megafon djevojci koja čita feministički proglas.

Kad sa svojim studentima na anglistici radite djela američke književnosti koja tematiziraju rasizam, obično im kažete da tamo gdje se govori o crncima, oni pomisle na to kako se u Makedoniji tretiraju Albanci. Pokušavate upozoriti na predrasude koje makedonska javnost ima prema albanskom stanovništvu. Borimo li se, po vašem sudu, danas uspješnije protiv rasizma i diskriminacije institucionalno, na fakultetima, ili pak na ulici, u svakodnevici? Pitam vas to, naravno, zbog Srba u Hrvatskoj.

Ne mogu uspješno usporediti prošlost i sadašnjost te procijeniti je li bolje sad, ali činjenica da smo prošli kroz jezive ratove i da smo na svojoj koži osjetili nacionalizam kao samoubojstvo trebala bi nas naučiti da se bolje suočimo s rasizmom i diskriminacijom, a takvo suočavanje, nažalost, ne vidim ni na institucionalnoj razini ni u svakodnevici. To što mi sad postavljate ovo pitanje jako je važno, jer su u skupštini nedavno usvojili takozvani ‘zakon o jezicima’, koji omogućuje veću administrativnu upotrebu albanskog jezika. Naravno, ovo je na noge diglo nacionaliste koji šire histeriju kako će nas albanski jezik sad poklopiti i kako će makedonski jezik nestati zbog toga jer se albanska manjina može izražavati na svojem materinjem jeziku. Svaki dan neki novi ‘intelektualac’, ‘profesor’ ili ‘aktivist’ istupi kao zadrti, uplašeni nacionalist koji mrzi svoje albanske sugrađane, šireći opasnu, štetnu paniku. Kao i u drugim zemljama, recimo u BiH, leglo ovakvih reakcionarnih pokreta su već tradicionalno nacionalni instituti ili univerziteti, ili ‘intelektualci’ koji su nekako završili na njima. Paradoksalno i tragično, članovi ljevičarske partije Levica također su se uvrstili među nacionaliste. Većina ljudi nije uopće pročitala zakon, ali zato suvereno iznosi svoje mišljenje i slasno potiče govor mržnje prema Albancima. Moj je prijatelj na ‘fejsu’ pomalo ironično pitao da mu netko objasni zašto bi trebao potpisati peticiju protiv spomenutog zakona. Jedan od odgovora glasio je: ‘Vjeruj svojem instinktu’. Znači, instinktu mržnje.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.