Superiorni prijezir današnjeg čovjeka prema ljudima iz radničkog pokreta onih vremena često se puta ogleda u podrugljivoj upotrebi njihovih školskih kvalifikacija. Termini “bravar” (Tito, Krajačić) ili “obućar” (Mika Špiljak), služe kao izrazi poruge. Oni, međutim, suštinski zamagljuju njihovu pravu narav, karakter i dosege.
Njihovi su životni radijusi, za današnje pojmove, nezamislivi. To su fascinantno dinamični ljudi. Josip Broz Tito u prvih 30 godina svoga života prolazi više kilometara pješice nego mnogi današnji ljudi u cijelom životu automobilom.
Iz njegovih memoara vidimo da mladi Broz pješači od Ljubljane do Trsta, nigdje se, ni u jednom jedinom retku, ne žaleći kako mu je teško. Potom ga vidimo na ruskim ratištima, na širokom potezu od Omska do Petrograda, u Petropavlovskoj tvrđavi, u kojoj je robovao Dostojevski, pa onda na putu za Finsku.
Negdje u Kirgistanu on dresira sokolove, u nekoj stanci između dvaju ratova uči svirati klavir. Poslije, kao funkcionar Partije, putuje od Moskve do Pariza, od Pariza do Istanbula, od Beča do Moskve.
Tito je probni vozač Mercedesa, u Moskvi on prevodi “Kratki kurs SKP-a”, prelama časopise i knjige, piše novinske članke i partijske karakteristike drugova koji su imali manje sreće i pameti.
U Lepoglavi popravlja električnu centralu. U nekoj od njegovih biografija čitamo kako je već početkom tridesetih, u ilegali, imao biblioteku od 50 knjiga.
Danas toliku biblioteku nema lavovski dio hrvatske političke elite. Herta Haas kaže da je krajem desetljeća Tito čitao Klausewitza.
“U sljedećem ratu neću biti kaplar”, govorio je.
Ivan Stevo Krajačić putuje od Zagreba do Praga, od Praga do Moskve, od Moskve do Madrida i natrag. Mustafa Golubić po svom je poslu čas u Parizu, čas u Berlinu; on se bez okolišanja ukrcava, kao slijepi putnik, na neki prekooceanski brod s bananama i tako stiže do američke obale, dva puta samo 1940. godine, kako – vidjeli smo – tvrdi njegova sestra.
Pavle Bastajić, profesor filozofije, čovjek koji tečno govori više stranih jezika, najobrazovaniji među njima – potuca se od Perne do Karlovaca, od Beča do Lausanne, od Ženeve do Berlina, od Berlina do Beograda.
“Bravari” su, međutim, u historijskim iskušenjima pokazali više vitalizma od filozofa i polihistora.
– Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno – kaže Tito Dedijeru nedugo nakon kraja rata, i time iskazuje formulu cijele ove vojske poniženih, koji se iz bijede iz koje su potekli bore za svaku sekundu života, za svaki komadić sreće. Ne umru li od metka i noža, oni žive po devedeset ili stotinu godina jer je kod njih snažni vitalizam spojen s jakim osjećajem smisla. Oni koji su iskusili sve i stajali pred smrću, najbolje znaju cijeniti svaki trenutak života.
Ipak, kako su u povijesti bili pobjednici, svaki se djelić njihove biografije pozorno retušira. Stvari se napuhuju do nebeskih razmjera. Trideset, četrdeset ili stotinu pročitanih knjiga, pretvara se u aleksandrijsku biblioteku. Za Staljina se pričalo da je osobno notirao deset tisuća knjiga koje je pročitao. Kad? Kako?
Za života, taj je renesansni nečovjek bio proglašavan najvećim filozofom, državnikom, lingvistom, vojskovođom. Titovo sviruckanje na klaviru – da upotrijebimo sarkazam Borisa Dežulovića – pretvara se u vrhunski glazbeni praznik. Preuveličava se i njegovo znanje stranih jezika.
Vladimir Velebit, njegov doživotni štovatelj, trezven i razborit čovjek koji se nakon rata razišao s Partijom bez skandala, ostavio je ovakvo svjedočanstvo:
– Tito je, po svojoj prirodi bio vrlo aktivan, radoznao i poduzetan čovjek… Titov njemački nije bio baš slavan. Bio ga je naučio za vrijeme svojeg rada u nekim austrijskim poduzećima. Što znači da je znao nekoliko stotina riječi i mogao izraziti neke jednostavnije rečenice. Gramatiku nije znao, a izgovor mu je bio nalik na onaj kojim su se služili neobrazovani ljudi u Donjoj Austriji. Iako obdaren mnogim talentima, Tito sigurno nije bio talentirani lingvist. On nikada nije dobro naučio ni svoj materinji jezik. Ne mogu prosuditi njegovo znanje ruskog, ali slutim da je bilo slično poznavanju njemačkog jezika.
Interesantno je da Tito nikad nije bio svjestan svog ograničenog vladanja stranim jezicima, naprotiv, mislio je da dobro govori ruski, njemački, a poslije, kad je počeo uzimati lekcije iz engleskog, i engleski jezik.
Komunisti su tijekom 45 godina kulturne hegemonije sebe prikazivali kao svece, svoje protivnike kao demone.
Te povijesti treba iznova napisati, pretresajući iznova svaku pripovijest, odmjeravajući njezinu podudarnost s činjenicama. Pritom im se ne smiju osporiti zasluge koje su, naročito kod nas, bile velike i brojne.
(Izvadak iz knjige "Staljinovi ubojice, Tito i Krleža", koja se može kupiti za 39,90)
