Kad sam svojedobno u ovom tjedniku pisao o "četvrtom nastavku" kultne trilogije "Millennium" Stiega Larssona, romana "Ono što nas ne ubije" Davida Lagercrantza, kao jedno od najvažnijih pitanja nametnuli su mi se motivi nasljednika Larssonovih autorskih prava. Eva Gaabrielsson, Larssonova nevjenčana supruga, izbor Lagercrantza kao ghostwritera nazvala je idiotskim, a odluku o nastavku trilogije pukim zgrtanjem novca.
Tad sam Lagercranzov postupak, što je u žanru krimića gotovo pa pravilo, da drugi autor preuzme likove ili nedovršene tekstove preminulih pisaca, usporedio s "obradama" najeksploatiranijeg lika, ne samo krimića, nego i cjelokupne književnosti, Sherlocka Holmesa. I sâm sam svojedobno, u svojoj knjizi "Obiteljska slika" iz 2003., koja je podnaslovljena kao "stilske vježbe", napisao priču u Doyleovoj maniri u kojoj je Sherlock Holmes glavni lik.
Razlog za slična posezanja, ako isključimo financijske motive, vrlo je jednostavan: ova književna vrsta kao nijedna druga vrvi nezaboravnim ekscentricima i čudacima, književno iznimno uspjelima, koji su u konačnici počesto mnogo poznatiji od svojih tvoraca. Spomenuo sam tad, po mojemu mišljenju, dva možda najuspjelija slična slučaja, onog francuskog pisca i scenarista Alexisa Lecayea, koji je osamdesetih godina napisao izvrstan roman u kojemu je spojio Karla Marxa i Sherlocka Holmesa, "Marx i Sherlock Holmes".
Roman je, što je kuriozitet, krajem osamdesetih objavljen u kultnoj beogradskoj biblioteci Reč i misao, koja je objavljivala klasike te knjige koje bi, po mišljenju urednika, to trebale postati. U toj biblioteci su svojedobno premijerno objavljeni Borges i Marquez. (Za mlađe čitatelje, to su one ružno dizajnirane crvene ili, rjeđe, plave knjige koje možete i danas pronaći na svakom buvljaku ili antikvarnici.)
Drugi je primjer američka spisateljica krimi romana Laurie R. King koja je polovicom 2000-ih objavila prvi roman iz serijala o mladoj Marry Russel i ostarjelom Sherlocku Holmesu. Roman se zvao "Pčelareva naučnica", u kojem Laurie R. King savršeno "barata" s Holmesovim kompleksnim karakterom te ga izvrsno nadograđuje detektivovu staračkom mušičavošću.
Postoji još jedan izvrstan roman o Sherlocku Holmesu koji sam gotovo zaboravio, a na koji me podsjetio Ivica Ivanišević, inače sigurno ponajbolji poznavatelj ovoga žanra u Hrvatskoj, pa i šire, u svojem tekstu o Horowitzevu "Moriartyju" u Slobodnoj Dalmaciji: radi se o romanu "Sedampostotna otopina" Nicholasa Meyera koji je u Hrvatskoj objavljen 1984. u kultnoj biblioteci Krimbis, u kojemu se susreću dva "slavna suvremenika", Sigmund Freud i Sherlock Holmes, zbog Holmesova ovisništva o kokainu. (Primjerice, u biblioteci Krimbis objavljeni su svi Chandlerovi romani, osim "Playbacka").
Kad je riječ o percepciji Doyleova Sherlocka Holmesa na ovim prostorima, onda bi možda bilo najbolje vratiti se na početke, jer su knjige o popularnom detektivu još za života svojega autora postale književni bestseleri širom Europe, pa i na ovim prostorima. Tu je zanimljivo, primjerice, spomenuti mrzovolju Miroslava Krleže prema ovom tipu proze, te jedan nevjerojatan kuriozitet: Josip Broz Tito je, po vlastitu svjedočenju, kako piše Vladimir Dedijer u knjizi "Josip Broz Tito, Prilozi za biografiju", dobio šamar zbog Sherlocka Holmesa.
Radnja se događa 1908. u Sisku. "Otkako je Joža bio pošao u šegrtsku školu, kod njega se razvila strast za čitanjem. Grabio je i čitao sve odreda što mu je dolazilo pod ruku: istorije, razne romane domaćih i stranih pisaca, putopise, pustolovne romane Conana Doyla koji su izlazili u sveskama... Zato bi Joža nekiput čitao i za vreme rada. Jednom prilikom radio je na bor-mašini novom burgijom. Čitao je naglas, a ostali šegrti su slušali. Obično se postavljala straža, da ih majstor Karaš ne bi iznenadio.
Ali su podvizi Sherlocka Holmesa bili tako uzbudljivi da je i stražar zaboravio na sve. Majstor Karas je neopaženo ušao u radionicu i polako se Joži primakao iza leđa. Na nesreću, u tom trenutku pukla je burgija. Karasu je jurnula krv u glavu, pa je Joži opalio šamar." Dedijerovi "Prilozi za biografiju" bili su, među ostalim, i kanonska knjiga jednog kulta ličnosti te je ovo sigurno jedna od najbizarnijih epizoda u kojoj je "glavnu ulogu" igrao Sherlock Holmes.
Kad je Anthony Horowitz objavio svoj prvi roman o Sherlocku Holmesu, "Kuću svile", nije bio nepoznato ime. Dotad je objavio tridesetak romana te bio poznat kao scenarist, primjerice kao scenarist prvih sedam epizoda poznate televizijske serije "Ubojstva u Midsommeru". Kuriozitet je i to što je "Zadužbina Arhura Conana Doylea", koju su osnovali njegovi zakonski nasljednici, dala svoj blagoslov Horowitzu za serijal romana o Sherlocku Holmesu. U međuvremenu Horowitz je objavio i drugi roman iz serijala, "Moriarty".
Međutim, u ovom tekstu će biti riječ samo o "Kući svile", jer još nisam uspio nabaviti "Moriartyja". Ukratko, "Kuća svile" je, uz "Baskervilskog psa", vjerojatno ponajbolji "Doyleov roman". Roman je "potkovan" brojnim fusnotama koje daju "linkove" prema Doyleovim pripovijetkama ili romanima, nekakvim kanonima holmesiane, iako moram priznati kako meni ova pedantna "autentičnost" ne znači ništa, iako je, pretpostavljam, to bio glavni razlog za "certifikaciju" Anthonyja Horowitza od strane "Zadužbine Arthura Conana Doylea".
Zbog čega je to manje važno? Prvenstveno stoga jer se Horowitz toliko duboko zavukao pod kožu Doylu te "Kuću svile", stoga, možemo promatrati i kao jedan uspjeli postmodernistički eksperiment, jer su autorska prava na korištenje lika Sherlocka Holmesa odavno istekla, što nije recimo slučaj s Larssonom. Doduše, eksperiment u kojemu je Horowitz zbog dobivenog "certifikata" bio pomalo u podređenom položaju, jer se morao nositi s brojnim ograničenjima koje mu je takav postupak nametnuo.
"Kuća svile" je na neki način, ako bismo je promatrali iz kuta zagriženih "holmesijanaca", kompilacija Doyleovih romana "Doline straha" i "Baskervilskog psa". Horowitz, po uzoru na "Dolinu straha", u radnju uvodi svemoćnu američku gangstersku organizaciju, a tajanstvena "kuća svile" svojevrsni je pandan čudovišnom i strašnom "baskervilskom psu". Ne znam je li ovo jedan od glavnih razloga zbog kojega je Horowitz "kupio" fanove Sherlocka Holmesa, ali iz moje perspektive stvari stoje malo drugačije.
"Kuća svile" je, po mojemu mišljenju, ozbiljna i jako dobra literatura, pa čak možemo govoriti i o svojevrsnom paradoksu: da glavni lik nije kanonizirani Sherlock Holmes, vjerujem da bi ozbiljna književna kritika ovu knjigu mnogo bolje vrednovala. U čemu je stvar? Doyle je pisac aristokracije i viših slojeva društva, njegovi "klijenti" su, među ostalima, i kraljevske kuće, vlade, lordovi, grofovi...
Također, Doyle zazire od eksplicitnih scena nasilja, doduše ovdje treba uzeti u obzir i kontekst vremena u kojem je stvarao, a kojih je Horowitzev roman prepun, što svijetu zločina koji on opisuje daje jednu potpuno novu, demonsku dimenziju, dok se kod Doylea sve u principu svodi na puku zagonetku. "Kuća svile" po jednom detalju mnogo je bliža spomenutom romanu Alexisa Lecayea "Marx i Sherlock Holmes", nego bilo kojem Doyleovu romanu, zbog izrazite društvene kritike koju nosi.
Horowitz je upravo u ovom segmentu najbolji, dok se Doyle u svojim romanima i pripovijetkama rijetko dotiče socijalne tematike, osim što je ponekad stereotipno koristi kao motivacijski faktor. Zapravo je ovaj roman iznimno uspješan miks dva gotovo nespojiva pisca: Arthura Conana Doylea i Charlesa Dickensa.
Stoga "Kuću svile" možemo promatrati i kao jedini "Doyleov roman" u kojemu je Sherlock Holmes na neki način u drugom planu. Nažalost, ne smijem ovu tvrdnju dodatno objašnjavati jer postoji mogućnost da ću budućim čitateljima donekle pokvariti užitak čitanja ovoga u svakom pogledu iznimnog romana.
Ukratko, Anthony Horowitz je "Kućom svile" spojio visoku književnu vrijednost te izvrstan krimi zaplet i zagonetku, u svakom pogledu dostojnu neprikosnovenog Arthura Conana Doyla, nešto što je u žanru krimića ponajbolje, ali na jedan potpuno drugačiji način radio Keith Gilbert Chesterton. Ili Jorge Luis Borges i njegov prijatelj i suradnik Adolfo Bioy Casares, koji su u chestertonovskoj maniri zajednički napisali zbirku kriminalističkih priča "Šest problema za don Isidra Parodija".
