Kultura
8301 prikaza

"Tito je svjetski lik, zato ga štakori iz politike mrze"

Vedrana Rudan
Srdjan Ilic (PIXSELL)
Pred dvadeset godina sam od pisanja zarađivala nekoliko tisuća eura mjesečno. Danas toliko ne zarađuju ni kurve naših najpoznatijih političara, kaže Rudan

Vedrana Rudan je opet napisala bestseler. “Krpelji” su planuli.

Gospođo Rudan, kako vi pišete - brzo, automatski, tok svijesti ili se mučite, brusite...?

Da se mučim, ne bih pisala. Uživam i brusim. Često mi se dogodi da napišem šezdeset stranica knjige pa sve izbrišem. Kriterij mi je jednostavan - ako ne mogu bez zijevanja pročitati što sam napisala, tekst nestaje s ekrana.

U kojoj mjeri su stavovi koje iznosite u literaturi bezpridržajno vaša uvjerenja? Naime, u njima sve kipti od jakih emocija - gorčine, kritike, povrijeđenosti zbog rodne neravnopravnosti... Lakše je vjerovati da poneki stav iznosite zbog toga jer zvuči književno atraktivno, zato što bi teret svih tih uvjerenja bilo jako teško nositi.

U pravu ste. Žene u mojim knjigama imaju problema s muškarcima, muškarci sa ženama, i jedni i drugi sa svijetom u kojemu žive. Nije nikakvo čudo što proklinju dan kad su se rodili. Ja živim ugodnim, dosadnim životom, kuća, vrt, mačka, čokolada, putovanja, razgovori s unukom, mirenje sa smrću prijatelja i svojom vlastitom. Baš sam sretnica. Zato me zabavlja u knjigama i kolumnama gnjaviti likove, čerečiti njihovu intimu i puštati ih da se dave u hrvatskom hororu. Njihovi su životi životi mojih čitatelja i čitateljica, mojih prijatelja i prijateljica, moje djece.

Nema zlodjela koje nisam počinio u svojim mislima, kaže Goethe. To tako nekako izgleda, kao misaoni izgred koji nikad neće prijeći granicu stvarnog. Je li vama pisanje, u tom smislu, ispušni ventil?

Ne, nije pisanje to koje me sprečava da ne učinim neko zlodjelo. Ne pada mi na pamet da uzmem pravdu u svoje ruke i ubijem nekoga jer me još nitko do te mjere nije isprovocirao. Da se to dogodi, sve je moguće, nikakvo mi pisanje ne bi pomoglo. Ubila bih. Živimo u zemlji bezakonja. Da se nekome meni dragom nešto zlo dogodi, vidimo kako najgori hrvatski zločinci na našim sudovima prolaze lišo, uzela bih pravdu u svoje ruke. Neki govore kako je pero ubojitije od metka. Ja vjerujem u metak.

Meni se čini da je vaš muž u vas zaljubljen kao da je u pubertetu iako vi pišete o braku kao Dante o dubljim krugovima svojega pakla.

Nisam znala da tako dobro poznajete mojega muža. Otkrit ću vam tajnu naše tridesetogodišnje ljubavi. On se zaljubio u moj mozak, ja u njegovu ljepotu. Kad pišem o braku, pišem o brakovima ljudi koji me okružuju. Jadnici, jadnice.

Je li točno da vi uistinu toliko volite brak da u biografiji imate čak dva?

Čak dva? Mislite da je to puno? Brak bi zakonom trebalo zabraniti jer nema logike da se dvoje ljudi službeno prisili da jedno u drugo gledaju dok ih smrt ne rastavi. Udana sam jer sam praktična. Bračna imovina se nakon razvoda ipak lakše dijeli nego izvanbračna.

Kako prolazite među običnim ljudima. Stavovi koje iznosite nikad nisu oportunistički?

‘Obični ljudi’ su danas u Hrvatskoj jedinica za kretene. Nisam sigurna da je to istina. ‘Obični ljudi’ koji me čitaju ne drže me ni ‘ludom’ ni ‘otkačenom’. Imam horde obožavatelja upravo zato što sam obična žena koja piše o običnim stvarima na razumljiv način. Jako me malo ljudi doživljava kao luđakinju koja ‘mrzi sve što je hrvatsko’ u zemlji kojom vladaju ljudi koji zaista mrze sve što je hrvatsko. Pretpostavljam da se zato toga žele pod hitno riješiti. Na našu štetu i svoju korist. S takvim likovima znam imati problema, ali se s njima mogu nositi. Nikad oni mene neće moći mrziti onoliko koliko ja mrzim njih. Uništili su budućnost moje djece i mojih unuka. Ponekad mi se čini da bih sve one gadove u Vladi i Saboru mogla osobno podaviti. Mnogi od ‘običnih’ osjećaju istu potrebu. Nadam se da ćemo kad-tad doći na svoje.

U jednoj vašoj biografiji piše radila je tu i tu i ‘svaki put je dobila otkaz’. To baš nije naš narodni običaj, ovdje ljudi šute i rijetko dobivaju otkaze, svi se čuvaju, mi smo svi domobrani. Je li tako?

U životu sam svašta radila, ali mi je zadovoljstvo poslom uvijek bilo na prvome mjestu. Kad bi mi neki posao dosadio, pobrinula bih se da dobijem otkaz. Na radiju, televiziji, u novinama. Negdje sam pročitala da svi ljudi u hospiciju, dok im zadnja ura bije, povjeravaju medicinskim sestrama kako im je žao što nisu imali hrabrosti u životu raditi rezove. Možda sam čitav život željela samo jedno, umrijeti u miru i ne zamarati medicinske sestre pričama o svojim promašenim šansama. Takvi su starci nepodnošljivi, a ja i polumrtva želim biti šarmantna.

Ovdje su svi pametni, nema luđaka koji bi išli glavom kroz zid, glavom na kopačku i to? Progres ipak vode luđaci koji čine te nerazumne proboje.

Ne vjerujem u ‘progres’, još manje u ‘luđake koji čine proboje’. Od pećinskog doba do danas, gdje vi vidite progres? Jesu li ljudi napredovali? Pećinari su svoje međusobne probleme rješavali toljagom, moderni ljudi ih rješavaju bombama širokog spektra. Svijetom vlada, misli da vlada, stotinjak milijardera. Oni lupaju ritam, ubijaju malim plaćama, pucanjem na demonstrante opakim mecima koji ljudima otkidaju glave i izbijaju oči, na Francusku mislim, djecu more glađu, starce koji su četrdeset godina predano radili ubijaju mirovinama od sto eura… Gdje su tu ‘progres’ i ‘proboj’? Tapkamo na mjestu, preciznije, približavamo se kraju. Pogledajte Chicago, bacite oko na Australiju. Pola Kugle gori, druga polovica je okovana ledom. Svi ćemo crknuti. Obični ljudi kao žrtve nezajažljivih glupana koji misle da su nepobjedivi, nezajažljivi glupani kao žrtve svoje pohlepe. Na kraju će ipak pravda pobijediti. ‘Najzad slobodni’, uzdahnut će žohari, lakše se diše bez Trumpa i trumpova.

Kako ste se osjećali nakon tih otkaza. Jeste li išli na sudove?

Samo sam jednom išla na sud. Dobila sam otkaz na Hrvatskom radiju jer sam u humorističkoj emisiji ‘S primorske poneštrice’ uvrijedila Tuđmanovu lentu. Moram biti iskrena, svakom časnom čovjeku koji je devedesetih radio na Hrvatskom radiju otkaz je bio najbolje što mu se moglo dogoditi. Meni je smetao razlog. Zašto smeće koje mi je otkazalo, tada nam je svima šef bio Tonči Vrdoljak, nije imalo hrabrosti jednostavno mi reći da se ne uklapam u njihovu fašističku koncepciju. Razumjela bih. Izvlačenje ‘lente’ doživjela sam kao provokaciju. Sudilo mi se na Općinskom sudu u Rijeci, sudac je bio Berislav Kovačević i učinio je ono što se danas ne bi usudio ni jedan hrvatski sudac, vratio je na posao ‘državnu neprijateljicu’. Ubilo me to. Uništilo biografiju. Danas ne mogu reći da sam bila žrtva hrvatskog fašističkog terora. Dapače. Doduše, teško da bi se časnog suca Kovačevića moglo nazvati igračem fašističkog terora. Gospodin je bio i ostao častan čovjek, zato već odavno nije sudac. A ja sam, kad me vratilo na posao, dala otkaz.

Vi pletete bez dlake na jeziku o Hrvatskoj, Srbiji itd., svetim kravama. Kakvo je vaše mišljenje o postjugoslavenskim državnim tvorevinama? Jeste li državotvorni?

‘Postjugoslavenske državne tvorevine’ su gnojne rane u kojima se baškare debeli crvi i tridesetak godina gnojem hrane svoja gadna tijela. Doduše, u knjizi koju sam po stoti put ovih dana pročitala, ‘Johnny je krenuo u rat’, autor Dalton Trumbo piše kako su crvi u rani čistači rana, oni pomažu da brže zacijeli. Vjerujem da je tako u medicini, ali normalni zakoni prirode i društva ne mogu se primijeniti na ove gadne ‘tvorevine’. Ne, ne znam s čim bih ih mogla usporediti, kako ih definirati. Tamnice za dušu i tijelo. Koncentracijski logori u kojima su čuvari i zatvorenici pripadnici iste nacije. Ludnice, srećom, otvorenog tipa koje se zato ubrzanim ritmom prazne. Strašno je u kakvim ‘zemljama’ danas žive bića koja su nekad bila građani Jugoslavije. Jesmo li mi ‘obični’ krivi što s gadovima ne možemo izaći na kraj? Nisam sigurna. Uništavanje sirotinje svjetski je trend. Bespomoćni smo jer nismo na vrijeme prepoznali da gadove treba tražiti među ‘braćom’, ne među ‘neprijateljima’.

Tito, Tuđman, Plenki?

Tita nitko ne bi smio uvaljivati u ovakvo društvo. On je Vrijednost s neograničenim rokom trajanja. Nismo ga zaslužili. Tuđman je bivši Titov general, retardirani mali sin velikog oca. Plenki? Ubojica nježna lica.

Kolinda? Milanović? Dalija?

Kolinda. Slučajna predsjednica Slučajne Države. Milanović. Mužjačina bez muda. Dalija. Alisa u Zemlji Čudesa.

Vratimo se književnosti. Zadnju vašu knjigu u Srbiji je kupilo 12.000 ljudi. Kako prolazite ovdje? U Hrvatskoj nitko nema tu nakladu?

Kako prolazim u Hrvatskoj, pojma nemam. Laguna, moj srpski izdavač, jednom mjesečno šalje mi izvješća o prodaji i obračunava honorar. U Hrvatskoj je takvo nešto nezamislivo. Naši izdavači, oni najjači, ponižavaju i preziru pisce u sprezi s državom. Svojim knjigama nabijaju astronomske cijene, onda knjige po toj cijeni od njih otkupljuje država, ostatak kasnije na sajmovima prodaju za bagatelu. Piscima i pisačicama ostaje ‘slava’.

Vedrana Rudan | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)
Može li se u Hrvatskoj - ili u tzv. regionu - živjeti od književnosti? Vi ste jedna od rijetkih koja je, prije recimo 15 do 20 godina to mogla. A danas?

Samo najveći svjetski pisci mogu živjeti od pisanja. Ostali žive od… pitaj boga čega. Rade tisuću sitnih poslova, predaju ‘kreativno pisanje’ ljudima koji imaju višak vremena. Ima i ‘svijetlih primjera’. ‘Talentirana’ zagrebačka pisačica fotka se s gradonačelnikom Bandićem. Ona može živjeti od pisanja, biti izdavačica, imati knjižaru u centru grada za sitan najam, ako ga uopće plaća, primati plaću. Takvih je malo. Ja od pisanja dobro živim jer mi se knjige tiskaju izvan Hrvatske, igraju se i predstave uprizorene prema mojim romanima, a imam i sreću što sam stara pa na životne radosti malo trošim. Prije dvadeset godina sam od pisanja zarađivala nekoliko tisuća eura mjesečno. Danas toliko ne zarađuju ni kurve naših najpoznatijih političara.

Vaš blog prati 185.000 ljudi, a stranica je pogledana više od 12 milijuna puta. ‘Misli da je najčitanija osoba u regionu’, piše na blogu. Vi ste se zadržali na blogu kad su mnogi zaboravili tu platformu. Zašto, kakvo je iskustvo?

Uvijek pišem u formatu koji meni najviše odgovara. Pojma nisam imala da blog više nije u modi. Ne jurim za trendovima. Moja je deviza - trend je ono što ja kažem da je trend. Mislim da sam u pravu jer ovoliko sljedbenika koliko ih ja imam nemaju ni mlade gospođe koje nam svakog dana javljaju koje je kakice boja njihove bebe i koliko su izgubile grama sat nakon porođaja. Presretna sam što me čita toliko mnogo ljudi, zahvalna sam im na svakome mailu, na svakoj pohvali, na svakoj kritici. Godinama smo skupa. Da nisam čitana, ne bih pisala.