Muškarac koji je 1972. golim rukama prokopao 96 metara dugačku stijenu koja se ispriječila između njegova imanja i mora bio je poznat u tadašnjoj Jugoslaviji kao Titan s otoka Mljeta. Danas 94-godišnjak, Marin Radulj je u dobe pune fizičke snage neobično sličio Kirku Douglasu u filmu "Spartak". Čovjek gotovo mitske fizionomije, sirove snage, odbacuje svu odjeću osim kupaćih gaća, uzima teški bat i njime udara o stijene.
Ovaj otočanin nadljudske snage u godinu i pol učinio je nemoguće - vlastitim rukama prokopao je kamenu gromadu koja je na nekim mjestima bila duboka i do osam metara te omogućio da voda s njegova poplavljenog posjeda na Mljetu otječe u more. U to vrijeme je od toga polja živjela njegova obitelj, a Marin je voćem i povrćem snabdijevao cijeli Mljet. Kako se nije želio odseliti i pokleknuti pred preprekom, odlučio je kopati. Iako je o Marinu Radulju još sedamdesetih godina snimljen film, do njega je danas teško doći.
No bosanskohercegovačka novinarka Nerminka Emrić sa svojim dokumentarnim filmom "Sve sa voljom", prikazan na posljednjem izdanju Tuzla film festivala, ponovno je oživjela ovu fascinantnu priču. Emrić je zanimljivom dokumentarističkom tehnikom ispričala priču o Marinu Radulju i njegovoj supruzi Niki, s odmakom od više od četrdeset godina.
"S obzirom na to da sam ja televizijska novinarka i slikom gledam ljude, vizualno su mi bili filmični, a sama njihova priča činila mi se jako interesantnom. Jednostavno sam vidjela u njima sve ono što danas izumire. A to su poštenje, borba za životom i fizičkim radom", objašnjava Emrić.
Dodaje kako supružnike Radulj poznaje više od petnaest godina te su je Marin i Nika, jer je rano izgubila djeda i baku, doživjeli kao njihovu, a ona njih kao svoje. No za razliku od filmske ekipe iz Beograda sedamdesetih, koji su u filmu glavnu ulogu dali Marinu i njegovoj majci, Nerminka odlučuje glavnu ulogu dati Marinovoj 87-godišnjoj supruzi Niki, koja je i sama pomagala u kopanju i odnošenju teškog kamenja. Nika ispituje Marina, a on se prisjeća kako je tekao njihov pothvat.
"Osjetila sam dobru priču, s dobrom porukom, pogotovo mladim ljudima. Kad je bila projekcija na Mljetu, najveći kompliment mi je bio kad su mi prišla dvojica momaka iz Splita, čestitala i rekla da odavno rade projekcije filmova, ali da ih nije dotaknuo nijedan film kao ovaj, u smislu da nikad više neće reći da im je nešto teško, da nešto ne mogu ili da im je nešto mrsko. To je upravo ta poruka koju sam ja htjela poslati. Ljubavi, nevjerojatne ljubavi među njima, ljubavi prema životu i borbi za život", govori autorica.
Ironija sudbine htjela je da se prokopanim kanalom zbog plime more vrati nazad na Marinov i Nikin posjed. Činilo se da nezahvalni krajolik uzvraća udarac čovjeku koji se usudio dirnuti u njega, razmaknuti brdo i prokopati kanal. No naposljetku je kanal bio od pomoći te su velike kiše koje su plavile polje otjecale u more.
"Ovdje se naizgled radi o običnim ljudima. A ustvari se radi o čovjeku koji je napravio jedan mitski pothvat, s jednim krampom i plugom godinu i pol dana kopao je u nadi da će prokopati kanal i da će ta voda izići. I zamislite, nakon što je prokopao i uradio to, more se uslijed plime počelo vraćati. I ponovno ima problem", objašnjava autorica.
"Nema odmora dok traje obnova", bio je poznati poklič iz vremena kad su Titovi omladinci u potpunosti devastiranu zemlju gradili nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je to vrijeme u kojem su pojedinci u društvu iskazivali nevjerojatnu fizičku i mentalnu snagu, koji su svoje tijelo nemilice trošili za viši društveni cilj. Najpoznatijeg jugoslavenskog heroja rada, udarnika Aliju Sirotanovića, opjevali su i momci iz Zabranjenog pušenja s pjesmom "Srce, ruke i lopata".
"Upravo su djeda Marina zvali dalmatinskim Alijom Sirotanovićem. Osim toga što je prokopao to brdo, bio je jedan od udarnika u svim akcijama - kad se radila pruga Šamac - Sarajevo, u Hrvatskoj, Sloveniji, u svim omladinskim akcijama bio je jedan od najjačih ljudi. Htjela sam pokazati i ljubav prema domovini. Mogao je otići bilo gdje, čak su mu nudili da ode u Slavoniju, ali je rekao: ‘Ne!’. On kaže: ‘Ne, ovo je moje’, iako zna koji tvrdi kamen ga čeka", prepričava autorica.
Iako je za televiziju već snimala kratke dokumentarne emisije, film "Sve sa voljom" Nerminki Emrić je prvi dokumentarni film. Već 25 godina radi kao televizijska novinarka, a karijeru je počela još devedesetih kao ratna reporterka, da bi se nastavila baviti istraživačkim novinarstvom, s naglaskom na kriminal i korupciju. Iako smatra da uloga novinara utječe na anomalije u društvu, ističe da je potrebno prikazivati i pozitivne stvari. Tako je i nastao ovaj film jer je dio nje tražio nešto lijepo.
"Mene jako zanimaju životne priče. Ne trebamo ljude koji nas gledaju bombardirdati stvarima na način da ih bacamo u depresiju, da ih bacamo u beznađe. Mi živimo od tih ljudi koji nas gledaju, ne živimo od političara. Međutim, prve minute ‘Dnevnika’ idu političarima, u svim mogućim medijima. Djeca od pet-šest godina znaju tko su naši ključni političari, toga nema nigdje u svijetu."
Što se tiče Bosne i Hercegovine i problema s kojima se nosi, smatra da je ključni problem u državi neuređenost. I dok kičmu svake države čine zakoni, uvjerena je da se oni u Bosni apsolutno ne poštuju.
"Ljudi koji ih donose, oni ih ne poštuju, oni ih ne sprovode na način na koji bi ih trebali sprovoditi. U neuređenoj zemlji je najlakše vladati. Onoga trenutka kad se ova zemlja uredi, onda će svaki političar ići na posao kao vi, kao ja, za određenu plaću. Sve dok je neuređena, a ne dopuštaju da je se uredi, da je se poštuje zakonima, da radi sustav, da radi tužilaštvo, neće nestati nepotizma, korupcije, kriminala. Jednostavno su političari svjesni da što manje daju mogućnosti institucijama da rade svoj posao, a oni preuzimaju vlast u svoje ruke, da mogu manipulirati narodom, državom i novcem. Narod ima sve manje, oni imaju sve više. To je tako."
U Bosni se na posljednjim izborima za 518 pozicija na različitim razinama vlasti natjecalo 7500 kandidata iz 58 političkih stranaka i 36 koalicija. Upravo ove brojke govore o tome što politička pozicija donosi sa sobom u zemlji u kojoj je prosječna plaća 800 maraka, a ona državnog parlamentarca najviša u regiji, od 4800 do 6500 maraka.
"Bosanci su shvatili već odavno da jedino dobru plaću upravo mogu imati na tim pozicijama. Upravo političke stranke i moćnici imaju novac i zakone u svojim rukama, a ne institucije koje bi trebale sprovoditi te zakone i raspoređivati novac. To je taj problem. I zato se svi bore da uđu na neke političke pozicije jer znaju da će tad imati neku veliku sumu. Golemi je nesrazmjer između političkih plaća i normalnih plaća", pojašnjava.
I dok su bosanskohercegovački izbori odjeknuli regijom, uglavnom zbog snažnih ideoloških parola koje su predstavnici triju naroda glasno izvikivali, što u eter, što plasirali među retke dnevnih novina, mala je vjerojatnost da se u skoroj budućnosti nešto istinski promijeni. Nerminka Emrić djelomično za to krivi i narod, koji mirno šuti i promatra kako se političke elite bogate, a ne čine ništa za boljitak društva.
"S obzirom na to kako je narod glasao, jednostavno se može reći da je ovom narodu dobro. Budimo realni, ako se ti ne buniš, naravno da ti je dobro. Što znači to hoće li nam biti bolje? Narod je glasao za ono kako smatra da je najbolje, tu je suvišan više bilo kakav komentar. Jer kažu da se treba poštovati volja naroda. Narod je rekao svoje i sad neka živi pod tim uvjetima", zaključuje.
No možda će upravo priča o Marinu i Niki Radulj, koja je Nerminki Emrić donijela nagradu publike na Festivalu dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans i pozitivne kritike na Sarajevo film festivalu, nekoga potaknuti na nešto veliko. Ne da prokopa neko drugo brdo, na nekom drugom dalmatinskom otoku, nego da ustraje i izbori se za ono što je njegovo, što intimno osjeća da mu pripada, kao što je to svojedobno učinio Titan s Mljeta, domaći junak staroga kova.
