Duž Jadranske magistrale, od graničnog prijelaza Debeli Brijeg preko hercegnovske rivijere do tivatskog aerodroma, u ljeto 2007. osvanuli su jumbo plakati s primamljivim pozivom “Ne samo koncert, nego i spektakl!”. Budvanski koncert The Rolling Stonesa na plaži Jaz dobro je poslužio u promociji tek proglašene državne neovisnosti i reklamiranju lokalnog turizma, ali to je prije svega bio premijerni ulazak male Crne Gore u svijet velikog spektakla.
Dvanaestak godina poslije blještavi scenski spektakl je imperativ za svaku ambiciozniju koncertnu i festivalsku masovku, podjednako nezaobilazan u planovima za budvanski Sea Star i kalifornijsku Coachellu. Bez spektakla se više ne može zarolati visokoprofitabilan glazbeni biznis i nema baš prevelikih izgleda da će se ponoviti pothvat kakav su, primjerice, izveli R.E.M na briljantnom koncertu 1995. u Beču, gdje su rasprodani Praterstadion više od dva sata držali pod najobičnijim bijelim svjetlima, dok su na golemom videozidu projicirali samo nekakve ribice.
Sony je objavio “Homecoming: The Live Album” u trajanju od 109 minuta, dok je Netflix zavrtio čak 137 minuta dug koncertni dokumentarac. Američka kritika je momentalno pala na dupe, britanska nimalo ne zaostaje. New York Times je već u ekstatičnoj festivalskoj reportaži ispalio “Beyonce je veća od Coachelle”, no tek su poslije promocije albuma i filma sijevnuli rafali posve neumjerenih hvalospjeva i prejakih superlativa.
“Homecoming” je navodno “jedan od najvećih koncertnih filmova svih vremena”, zatim “jedan od najboljih live albuma ikad” te “rekontekstualizacija najutjecajnijega glazbenog događaja za crnačku kulturu u Sjevernoj Americi”, To, naravno, nije sve jer “Homecoming, sa southern gothic feminizmom albuma ‘Lemonade’, predstavlja najgrandiozniju artikulaciju njezine umjetničke misije”.
Beyonce je “trijumfalno zaposjela rokersko uporište, i to kao prva crna žena na poziciji festivalskog headlinera”. Od svega što je napabirčeno u ovim citatima neosporno je samo da famozni festival prije Beyonce nije imao crnu ženu u glavnoj ulozi. Međutim, Coachella je od početka deficitarna s headlinericama - dvaput Bjork (2002. i 2007.), jedanput Lady Gaga (2017.), pozvana kao zamjena za ranije dogovorenu Beyonce, koja je tad bila na porodiljnom, te ovogodišnja debelo precijenjena favoritkinja Ariana Grande s rekordnim honorarom i razočaravajućim nastupom.
Osim toga, Coachella odavno nije (samo) rock festival, nego su headline pozicije tijekom posljednjih desetak godina s rokerima ravnopravno dijelili najtraženiji reperi Jay-Z, Kanye West, Snoop Dogg & Dr Dre, Outcast, Drake, Kendrick Lamar, Eminem i Childish Gambino. U dovođenje Beyonce festivalski bookeri uložili su 3-4 milijuna dolara i zauzvrat dobili najspektakularniju predstavu u izvedbi čak 200-tinjak muzičara, pratećih vokala i plesača.
Sastavljanje mnogoljudne ekipe potrajalo je četiri mjeseca, probe još četiri, a cijeli nastup iskočio je iz okvira standardnog festivalskog programa i potpuno fascinirao pretežno mladi auditorij Coachelle kao nešto dosad neviđeno. Tek su stariji Ameri u zvuku marching banda uspjeli prokužiti utjecaje stoljetne Mardi Gras tradicije New Orleansa, dok su znatiželjnom promatraču iz ovih krajeva zbog vojnički disciplinirane koreografije najprije mogli pasti na pamet grandiozni stadionski sletovi iz vremena kad se Titov rođendan slavio kao Dan mladosti.
Može li to biti dovoljno jako pokriće za “jedan od najvećih koncertnih filmova svih vremena”? Budući da Beyonce toliko inzistira na crnaštvu i poziva se na riječi legendarne afroameričke aktivistice Maye Angelou: “Ono što zapravo želim je predstavljati svoju rasu”, najlogičnije je potegnuti paralelu s najvećim crnačkim koncertnim filmovima.
Uzmite slobodan dan pa jedan za drugim odvrtite “Wattstax” (1973.) s festivalskom smotrom soul zvijezda diskografske kuće Stax koja je svojedobno odjeknula kao crnački Woodstock, Arethin posthumno objavljeni “Amazing Grace”, jamajčanski “One Love Peace Concert” (1978.) s Marleyem i drugim reggae velikanima i Princeov “Sign o’ the Times” (1987.). To su ultimativni koncertni dokumentarci za sva vremena, dok će “Homecoming” obilježiti Netflix epohu, kao što je “Private Dancer” Tine Turner obilježio MTV epohu.
Upravo je Tina postavila feminizam na najveće koncertne pozornice, ali to je ipak bila njezina solo akcija pokrenuta bez ambicije da predstavlja zajednicu obespravljenih crnih žena. Kad Beyonce zagovara crnački feminizam, njezin stav je upadljivo amerikanocentričan i na globalnoj razini puno više pridonosi širenju američkog kulturnog imperijalizma, nego borbi za žensku emancipaciju.
Iz bajkovitog obiteljskog dvorca na Bel Airu ne može se čak ni naslutiti s kakvim opasnim izazovima se suočava velika malijska glazbena diva i najeksponiranija zapadnoafrička feministica Oumou Sangare dok lomi okove islamskog patrijarhata te se otvoreno suprotstavlja okrutnoj tradiciji genitalnog sakaćenja žena.
Beyonce je, prije svega, vrhunska zabavljačica, svakako jedna od najvećih na sceni. “Homecoming” je doista njezino top izdanje, ali opet ne prelazi crtu koja jasno razdvaja art od entertainmenta i ne zavređuje previsoke ocjene za umjetnički dojam. Janelle Monae, Erykah Badu i stara dama Grace Jones uvijek imaju više aduta za dokazivanje neosporne kvalitete. S druge strane, totalna dominacija Beyonce na društvenim mrežama, streaming servisima i ostalim internetskim kanalima zasad ne daje odgovor na najteže pitanje.
Što je prvakinja hiperkomercijalne R&B glazbe donijela crnačkoj kulturi Sjeverne Amerike?
Nama je donijela Mayu Berović.
