Kultura
333 prikaza

'Tih dana Tadijanović je čitao moje pjesme'

Dragutin Tadijanović
Ivica Galović/PIXSELL
Osobna ispovijest o rođaku, otkriva kako se stari umjetnik nosio s malom nadobudnom pankericom

Ima to jedno selo nekoliko kilometara sjeverno od Slavonskog Broda. Ima jednu crkvu, jednu propalu birtiju i nijednu trgovinu mješovitom robom. Kada dođete na pola sela, koje se proteže cestom u duljinu od možda dva kilometra, točno ispred crkve stoji ploča s natpisom: "Spomen kuća Dragutina Tadijanovića". Da, tu se nalazi rodna kuća pjesnika Tadije. U tom prašnjavom sokaku kojim sam prolazila stotine puta na putu prema tetinu polju s jagodama.

Vraćali su me iz polja, iz berbe jagoda, kući po prazne kašete dok su iznad nas zujali avioni. Bilo je to davno. A i ploča s oznakom gdje se nalazi pjesnikova kuća novijeg je vijeka. Dok sam stotinu puta prolazila pored njegove kuće, nisam znala da je Dragutin tu čitao svoje prve knjige. Točnije, knjigu "Satir" Matije Antuna Reljkovića, koju je Tadijin djed imao u vlasništvu.

Toma Bebić Bio je genij Kultura 'Hrvatski Tom Waits' danas bi slavio 83. rođendan

Dok sam letjela pored okolnih brdašaca, šljivika i guštika, nisam znala da je tu Tadijanović klepao svoje prve stihove, zamišljeno gledajući prema Savi koja mili pored Broda i zamišljajući da u rukama drži svoje ukoričene pjesme. "Vjerovah tada da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati, kad žetva moja dozrije", to je rekao godinama kasnije prisjećajući se tih pitomih trenutaka u Rastušju otprije sto godina.

Prije mene, za Tadijanovića je znao moj otac, rođen u Rastušju. Točnije, rođen u istoj obitelji iz koje je došla Tadijanovićeva majka Manda (Magdalena) Kegljen. Stoga, kad sam počela pisati pjesme i kad su te pjesme počele izlaziti na vidjelo, Tadijanović nas je pozvao k sebi u Gajevu ulicu na upoznavanje. Znala sam da je velika faca, znala sam da je bitan u Hrvatskoj. Imao je svoje spomenike, manifestacije, obljetnice, priznanja. Ali nije mi to predstavljalo veliku stvar.

Bilo me jedino strah da će me njegova prisutnost skameniti – ipak je to stariji gospodin koji ima štošta reći. Međutim, kad smo pokucali na vrata njegova stana, preko puta kavane Dubrovnik, u kojoj je redovito pio kavu i primao goste, prijatelje i slučajne znatiželjnike, dočekao me pogrbljeni starčić u starom bordo džemperu popucalog tkanja, s priprostim papučama na nogama i s noktima dugačkim kao da je upravo završio poduku iz klasične gitare.

Dragutin Tadijanović | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Njegov stan bio je divovski. Jedna velika prostorija bila je krcata policama s knjigama; knjige posvuda po podu, na okolnim stolovima u svakoj sobi.

Uveo nas je u svoju "primaću" sobu nakon što smo mu dali domaći rastuški kruh, domaćega grožđa iz rastuškog vinograda i vina. Koje je obavezno pio svaki dan, mislim da je bila riječ o decilitru ili dva. Namještaj u njegovu stanu pričao je priču iz 1940-ih: stari drveni ormari, pohabane fotelje i skromni ležaji. Sjeo je u fotelju pored krevet, a nas posjeo na stolce prekoputa sebe, tako da nam svjetlost s Trga bana Jelačića osvjetljava lica. I počeo je pričati.

O čemu točno, ne sjećam se, jer sam bila nadobudna mala pankerica kojoj se ne sviđaju priče o tamo nekim književnostima, domovinama i institutima za koje nisam nikad čula. Samo se sjećam da sam se pretvarala da pomno pratim što govori, toliko da mi se zavrtjelo u glavi od silnoga kimanja. Bilo mi je 16 godina. Jedino što me u tom trenutku intrigiralo je kako čovjek star kao enciklopedijsko znanje može imati tako mekane ruke.

Kao u djeteta. Ni dan-danas mi taj osjet njegovih nježnih ruku ne izlazi iz sjećanja. Na izlasku iz stana, pomalo razočarana što mi nije niti riječ uputio o mojim pjesmama, a koje mu je već netko bio prije dostavio, napokon sam ga pitala: "Kako vam se sviđaju moje pjesme?". On je na to samo rekao da nikad ne komentira pjesme drugih pjesnika, svatko piše svoje. Podvila sam rep shvativši da nikad neću saznati pišem li te vražje pjesme dobro ili ne. Ako mi moj rođak pjesnik ne može dati naputak, tko će onda?!

Marina Cvjetajeva Jedan divlji život Kultura Marina Cvjetajeva: Pasternak ju je potaknuo da se ubije

Jedino što mi je prigovorio je to da krivo pišem datume ispod pjesama, brkam padeže. Uopće nisam razumjela o čemu govori. I sad kad malo bolje promislim, nemam pojma otkud mi uopće ideja da pišem ispod pjesme datum kad je nastala. Ali nedavno, proučavajući baštinu Dragutina Tadijanovića, shvatila sam da ih je on pisao od samog početka. Zahvaljujući tome, teorija i kritika mogu s lakoćom pratiti njegova književno-inspiracijska kretanja. A možda je to i neki znak da smo od iste krvi.

Istražujući njegov život i djelo, zaključila sam da Dragutin Tadijanović nikad ne bi imao tako mekane ruke da nije završio u književnosti. Sumnjam da se ikoga od njegovih suseljana u Rastušju može naći s tako mekim rukama. Sve su to težačke ruke, grube i tvrde, izraubane od rada na polju ili sa stokom. Ili u šumi. I Tadijanović je, po želji svoga oca, proveo nekoliko semestara na šumarskom fakultetu. Velika želja Tadijanovićeva oca Imre bila je da bude lugar, što mu nije pošlo za rukom.

Završio je u vojsci, Imra, ali sam se ranio u ruku kako bi izbjegao daljnje bojišnice. No nameračio se da mu sin postane šumar. Što će drugo biti dječak iz Rastušja negoli šumar? Šuma je posvuda okolo. Tadija, zvani Karla – kako mu, uostalom piše i u svim školskim imenicima od 1912. do 1918., pokorio se Imrinoj želji i otišao u Zagreb na studij. Usudim se reći, jedan od rijetkih u to vrijeme iz Rastušja.

Dragutin Tadijanović | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Kad je naposljetku ocu trebao reći kako će se prebaciti na književnost, na Filozofski fakultet, otac mu je rekao da se onda izvoli školovati sam jer od njega neće dobiti ni dinara. Tako je i bilo. A za vrijeme šumarske epizode Tadijanoviću je izrazito godilo klatiti se zagrebačkim bregovima i klepati stihove. Podsjećalo ga je, očito, na Rastušje.

Osam dana prije nego što će Tadijanović otići u vojsku, dogodilo se nešto ružno. Prije nego što nastavi školovanje po svom ukusu, čekala ga je vojna obveza. Jedne večeri Tadijanović je bio u društvu nekolicine momaka, a među njima i Mijo Stažić, najbolji prijatelj. Bilo je to 24. 10. 1928, kad ga je u birtiji, usred slavlja i pjesme, Mijo zamolio da mu održi posmrtni govor.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.