Mi ljudi iz kazališta uvijek se žalimo kako nam nikad nije bilo teže. Kad pogledaš što su kroz povijest veliki glumci ili redatelji imali reći o svojem vremenu, nije se puno promijenilo.
I njih su ih ukidali, zakidali, omalovažavali, poništavali. I tako će vjerojatno biti i za 100, 200, 300 godina, ako kazalište bude postojalo.
A volim zamišljati da hoće. Još volim umišljati kako će ono što mi radimo, što više ljudi budu blejali u ekrane, biti ekskluzivnije, interesantnije, zanimljivije, i da će doživljaj kazališta, što vrijeme bude više odmicalo, biti luđi. Luđi! Luđi! Luđi!
A da bi tako bilo, morali bismo i mi malo poludjeti i više riskirati, čini mi se. Provjereni izvori kažu da je kazalište nekad bilo radikalnije, smjelije, više se riskiralo i više se usuđivalo griješiti, imalo je više strasti, kao i vjerojatno sve oko nas.
Uvijek sam se vezivala za ljude u kazalištu, nikad za uloge ili neke izmišljene statuse koji nekim ljudima čine karijeru.
U tom odabiru ljudi redovito bih se vezala za one koji su spremni na budalaštine i rizike, spremni svašta isprobati i ispasti glupi, ružni, neuki, jadni, tašti, nesigurni...
I u tom prostoru nesigurnosti nastaje ono što mene zanima u kazalištu. Prostor nesigurnosti otvara nam mogućnost da nemamo pojma kamo idemo i dokle ćemo stići, tad postajemo ranjivi i bliski s onim tko nas gleda.
Mnogi su na toj istini izgradili teorije o kazalištu, a ja se samo ljutim kad se to zaboravi.
Kad ljudi u kazalištu pomisle da su završili, naučili, da znaju kako i, nedajbože, da su umjetnici. Ti su najgori, ti što misle za sebe da su umjetnici.
Njih me je uvijek malo strah i od njih bježim. U zadnje vrijeme puno mislim o povjerenju.
Gledala sam u životu strašno zakočene glumce koji odjednom, kad rade s nekim tko ih voli i njeguje njihovu osobnost, postanu genijalni.
Bila sam na probama kad veliki glumci ne osjećaju sigurnost, pa postanu lažni i nepodnošljivi za gledanje.
Živčanila sam kad bi redatelj kojem glumci ne vjeruju puštao da stvari na probama izmiču kontroli.
Sve, cijela mudrost kazališta, u tome je da povjerujemo bez kalkulacije ljudima s kojima radimo. To je jako osjetljivo i krhko, ali u tome je, jebiga, sve.
Kad nam se dogodi povjerenje, otvaraju se prostori koje nismo mogli ni zamisliti. Dogode nam se genijalne predstave koje ljudi vole.
Kad bismo više vjerovali, možda bismo otišli još dalje i učinili da kazalište bude uzbudljivije, emotivnije, riskantnije... Da bude “luđe”.
