Šejtanska posla, promrmljao je netko sebi u bradu dok smo čekali početak Imperium festivala. Lokacija je savršeno odabrana, riječni otok na Uni u centru Bihaća. Cijeli dan je bilo lijepo sunčano vrijeme i činilo se da se ništa ne može ispriječiti ludoj noći tulumarenja na otvorenom. I onda kao da se sam šejtan (vrag, đavao, kako god vam milo i drago) upleo.
Bilo je točno 20 sati kad je prvi DJ počeo puštati glazbu, kad su prvi posjetitelji već došli, a počele su i prve kapi kiše. Malobrojni gosti skupili su se pod dva-tri suncobrana i tek povremeno gledali prema pozornici. Alternativna lokacija je osigurana, Kulturni centar u Bihaću, ali tamo stane puno manje ljudi i after party tamo počinje tek u ranim jutarnjim satima.
Što sad? Organizator, DJ Inis Bahić odlučio je odmah prebaciti najvažniju opremu u KC i nadati se najboljem.
Kad smo s njim razgovarali u petak popodne, dok je sve išlo kao po planu, govorio je koliko taj festival znači njemu i ljudima Bihaća. “Imamo liberalnu vlast, liberalnoga gradonačelnika koji napokon nešto radi za boljitak grada. Nama je najviše pomogao tako što nam je osigurao pravo nastupa do 4 ujutro. Nešto novca smo dobili preko javnih natječaja, ali najvažnije nam je bilo da nas policija ne ometa u organizaciji.
Prije smo bili u tvrđavi Ostrožac, gdje smo stvarno imali svoj mir, ali vrijeme nas tamo nije baš mazilo. Sad je u gradu lakše sve organizirati, okupiti i više ljudi nego ranijih godina na partyjima do zore, a i malo kasnije”, ispričao nam je dok su tehničari provodili posljednje provjere opreme.
Kraj nas prolaze manje ili veće grupe migranata, neki su čak i protrčali pa nije bilo jasno je li riječ o nekoj šali ili se planiraju potući. A možda čak i gore. Nerijetko čitamo o ubojstvima migranata pa nije pretjerano ugodan osjećaj vidjeti dvojicu mišićavaca bez majica kako punim trkom prolaze kroz park. S druge strane, nikoga od Bišćana to nije pretjerano uzbuđivalo. Navikli su već gledati ih kako sjede, leže, spavaju ili traže hranu.
S jedne strane, migranti su postali toliko normalna pojava da gospođa u pekarnici Una kraj policijske postaje prima narudžbe na engleskom. Neki lik je ušao i tražio “five little burek”, što zvuči kao rečenica iz nekog lošeg filma o američkim turistima zalutalima na ove prostore.
U Bihaću je to normalna pojava. Razumijemo i zašto je ondje kupovao bureke, ukusni su, razumijemo i da je policijska postaja u blizini, pa su čak i potencijalni kriminalci pomalo u strahu. Ali i dalje sve to izgleda kao nadrealna scena. Pogotovo kad nas je put nanio u Konzum u centru grada.
Omanji je to dućan, otprilike kao jedan od 150 kvartovskih Konzuma u Novom Zagrebu, gdje bi radile dvije ili tri trgovkinje. Ovaj u Bihaću je imao i svoje osiguranje, unatoč redovitim policijskim patrolama.
No vratimo se festivalu. Petak u 22.30 počeo je tulum u Kulturnom centru. Headliner večeri je bugarski DJ Metodi Hristov, a logično je pitanje koliko je lako ili teško dovesti DJ-a iz Bugarske na nastup u Bihaću. Koliko su takvi ljudi spremni zaputiti se na jednu pomalo egzotičnu lokaciju?
“Nije nikakav problem. Pa to su sve normalni ljudi, samo im se treba na vrijeme javiti. Ja volim reći da sam sve pripreme za Imperium odradio već u oktobru.Problem su mi bile radne dozvole. Brate, kakve su to zavrzlame s našim zakonima. Svaki dokument mora nositi neki pečat, ponekad i nekoliko odgovarajućih pečata", kroz smijeh nam priča Inis
"Obavezno spomeni kako nam je gradonačelnik Šuhret Fazlić pomogao da nas policija ostavi na miru. Dođem ja tamo i kažem da hoću puštati muziku do četiri ujutro, a oni se odmah uzjogunili. Pa ne može zbog ovoga, pa ne može zbog onoga. A ja njima izvadim papir i pokažem odluku gradskog vijeća. Imperium festival održava se 2. i 3. avgusta i od posebnog je interesa za lokalnu zajednicu. Pa da vidiš kako se mijenja ploča”, rekao nam je.
A taj interes za zajednicu smo, nećete vjerovati, vidjeli u redu za WC dok je neki kovrčavi mladić pokušavao započeti razgovor. “Rejf tojlet”, dovikuje on. Nekoliko puta je morao ponoviti dok autor ovoga teksta, na bezgraničnu sramotu svih mojih učitelja engleskog, nije shvatio da pokušava reći “Rave toilet”, u smislu da je gužva kao i na svakom tulumu.
Ispričao je taj mladić kako je potegnuo čak iz Graza da bi tulumario u Bihaću. Naravno, za festivale poput Ultre je uobičajeno da ljudi dođu s drugog kraja svijeta, ali za relativno mali Imperium, a i grad Bihać, velika je stvar kad neki stranac dođe. Pa smo se sjetili i kako nas je Inis upoznao s Hrvatom iz Münchena koji godišnji provodi u Bihaću, pa su tu priče o famoznom Ukrajincu koji može popiti kao jedna oveća deva, pa Švicarac koji se osobno nudio da plati najam šatora, dok Zagrepčane ne treba ni spominjati koliko ih je bilo.
Trojica nabildanih zaštitara na ulazu, čini se, bila su nepotrebna. Nitko nikoga nije krivo pogledao, nitko nikome nije smetao, svi su te kišne večeri u Bihaću bili najbolji prijatelji. Metodi će kasnije pričati kako nije važan broj posjetitelja, važno je jesu li se dobro zabavili. Sudeći prema njegovu klanjanju publici na završetku nastupa, i on je bio sretan što se zabavio s publikom.
“Buraz, nitko ovo ne radi za lovu. Nešto sitno će nam ostati nakon što poplaćamo sve troškove, ali nitko neće kupiti zlatni lanac s tim. Lako je skupiti puno više ljudi, samo dovedeš neku pevaljku i to je to. Zaradiš 50.000 eura dok si rekao keks. Ali nas to ne zanima. Mi iz Soundkeepers, nas desetak, volimo ovu glazbu. Volimo ovakve tulume”, priča nam idući dan Inis. Ivan iz Münchena cijelu subotu proklinje kišu zato što je pokvarila zabavu u petak i gleda u nebo.
“Samo da opet ne padne kiša”, mrmlja on sebi u bradu.
Nebo je uslišilo njegovu molitvu i subota navečer bila je vedra i topla ljetna noć. Šum slapova Une nadjačavao je ritam techno glazbe dok su DJ-i zabavljali nekoliko stotina posjetitelja. Teško je opisati kakva je atmosfera vladala. Otprilike kao u kafiću Cheers iz istoimene serije. Svi mali festivali su takvi.
Tamo se nitko ne poznaje, ali svi su si najbolji prijatelji. VIP zona je nešto nepojmljivo, izvođači s tjelohraniteljima nezamislivi. Pa jedan od poznatijih izvođača na Imperiumu, Valerian, besciljno je lutao okolo po gomili, dijelio naljepnice i redovito krao pivo. Sve uz osmijeh od uha do uha kad bi vidio neku poznatu facu.
Kad bi se publika malo umorila od plesanja, tek nekoliko metara dalje su klupice s pogledom na Unu. Svjetla obližnjih restorana i hotela, ali i gradske rasvjete, odražavaju se na površini mirne rijeke i daju dojam kao da je tamo, na drugoj obali, jedan totalno drugi svijet.
Bihać, ponekad Bosna i Hercegovina, čini se kao jedan drugi svijet. Iako nas dijeli samo imaginarna crta državne granice. Bosna je, iz perspektive goleme većine Hrvata, zemlja bureka, ćevapa i raspadnutih Golfova dvojki.
Kad bi više nas iz Hrvatske otišlo u Bosnu vidjeti kako se ti ljudi bore sa svim problemima svakodnevice, možda bismo više cijenili uspjehe poput Imperiuma kad vidimo u kakvim uvjetima nastaju. Možda bismo razumjeli zašto bi netko čak iz Ukrajine došao u podnožje Plješivice da bi slušao techno glazbu lokalnih DJ-a i ponekog malo zvučnijeg imena. Možda bismo i mi imali svoj mali komad svemira odvojen rukavcima Une.
