Film “Teret” (2018.) srpskog redatelja Ognjena Glavonića svojim naslovom i kratkom najavom obećava gledatelju zagonetku, ali osobama koje film pogledaju u Hrvatskoj i u Bosni ništa u riječi “teret” neće biti misterij: svi znamo što su devedesetih srpski vojnici, policajci, paravojne formacije i civili prevozili kamionima na sekundarne lokacije - trupla. No to što znamo da film od početka aludira na masovne grobnice, uopće ne umanjuje napetost koju “Teret” gradi svojom radnjom jer Glavonićev film nije samo film ceste u kojem vozač kamiona Vlada (Leon Lučev) prevozi albanske civilne žrtve s Kosova, da ih potom srpski policajci naoružani do zuba zakopaju na neodređenoj lokaciji u Beogradu, nego puno više.
Ono što “Teret” čini teškim, napetim filmom, živi je teret koji s Kosova bježi prema Beogradu u istom tom kamionu. Naime, iako Vlada dobije jasnu naredbu da ne smije otvarati kamion, gledati što prevozi niti se smije bilo gdje zaustavljati prije beogradske destinacije (na koju mora doći točno na vrijeme), kamiondžija nekoliko puta zaustavlja vozilo da od mještana zatraži upute kako da stigne do Beograda jer je most preko kojeg treba prijeći - blokiran zapaljenim vozilima.
Tajna koja se nalazi u samoj srži filma nisu, dakle, mrtvi Albanci koje Vlada prenosi svojim kamionom s mjesta zločina u beogradsku grobnicu, nego Srbi, živi ljudi koje na svojem putu susreće: ljudi koji znaju, ne znaju ili se prave da ne razumiju što se oko njih događa, u čemu točno sudjeluju.
Najupečatljiviji sporedni lik Vladin je suvozač, 19-godišnji mladić (glumi ga izvrstan Pavle Čemerikić), koji bježi za Beograd, da bi potom otišao dalje, u Njemačku. Tijekom putovanja mladić poklanja kamiondžiji demo kasetu svoga benda, koju Vlada na kraju putovanja daje sinu. Film završava optimistično, alternativnom muzikom, obećanjem istine, ali teret i dalje ostaje: 1999. je godina, NATO snage bombardiraju Beograd, zvučnu kulisu grada, uz zvukove aviona (koji nam ostaju nevidljivi, skriveni tmurnim nebom), čine hitovi Svetlane Ražnatović Cece. Simbolika kojom Ognjen Glavonić kontekstualizira radnju svog filma nabijena je težinom, političkim naslijeđem s kojim se Srbija još nije u stanju suočiti. Na nas koji gledamo sa strane, ta težina ne može više djelovati katarzično, ali ona i nije u suštini namijenjena nama, nego ljudima koji su devedesetih vozili kamione ili nisu znali kakvi kamioni lutaju po prostoru bivše Jugoslavije i što točno razvoze.
Da bi osvijetlio važne međugeneracijske razlike između djedova partizana, njihovih sinova koji su uništili SFRJ i unuka koji umjesto socijalistički uređenog društva žive NATO bombardiranje, redatelj bira upaljač s ugraviranom posvetom “Dok Sutjeska voda teče 1943. – 1958.”. Vladin otac i njegov stric su sa 17 i 19 godina otišli u partizane. Vladin stric poginuo je tamo. Otac je preživio i upaljač je ostao kao znamen partizanske žrtve koju je poklonio sinu Vladi kad je ovaj počeo pušiti. Znakovito je to što je Vlada upaljač na putovanju izgubio i to što ga ne može pokloniti svom sinu: simbolički, Jugoslavija je mrtva. Ono što generaciji unuka očevi ostavljaju u amanet više nisu sjećanja na partizansku pobjedu nad nacistima i fašistima, nego fašistički zločini koje Srbi pokušavaju sakriti pred nosovima vlastite djece.
Vlada je dobio upaljač. Njegov sin nasljeđuje masovne grobnice. Mučno je, naravno, gledati trenutak u kojem Vlada napokon svojim očima gleda teret koji muškarci u noći izbacuju u masovnu grobnicu i zatrpavaju bagerima, pogotovo kad znamo da je Vladi ovo bilo treće putovanje i da nije jedini vozač na takvom zadatku. Važan su detalj stvari koje su u vozilu ostale od vozača koji je kamion vozio prije njega. Ne znamo što se s tim čovjekom dogodilo: vozi li sad neki drugi kamion ili možda više nikad neće voziti ništa? Novac koji razmjenjuju ruke jasno vidimo, ali žrtve su prisutne tek kroz predmete: ogrlice, olovke, lizalo ili kliker. Novac je stvarniji od njih. Čak je i Vladin pokojni otac prisutan kroz kutiju s fotografijama i izgubljeni upaljač. Mrtvi su poput NATO-vih aviona, skriveni u pozadini.
Čujemo ih, ali ih ne možemo vidjeti. Moja je jedina zamjerka filmu ton, jer neke replike nisam mogla najbolje čuti. Kadar ponekad nije tekao savršeno, pogotovo kad je želio biti sveobuhvatniji, dulji, ali svejedno mislim da je ovo najbolji film ratne tematike koji je snimljen na prostoru bivše Jugoslavije nakon “Grbavice” Jasmile Žbanić. Potaknut istinitim događajima, “Teret” je zasluženo prepoznat kao izvrsno filmsko ostvarenje. Film je prikazan u Cannesu. Redatelj je nagrađen Zlatnim kolicima, a glavni glumac Leon Lučev također je zasluženo osvojio Srce Sarajeva.
Osobno, ne želim više gledati filmove o devedesetima, osim u slučaju da ih, kao Ognjen Glavonić, pišu i režiraju moji vršnjaci i generacije koje devedesetih nisu bile u ratu niti su bile tuđi grobari i ubojice. Ako si bio dovoljno star da voziš trupla u kamionu, prestar si da pričaš o ratu, snimaš filmove o ratu: tereta koji nam je ostavljen devedesetih morat ćemo se riješiti sami.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Želiš pronaći ženu za jednu noć? Dobrodošli na > > > www.3xDate.top