Kultura
705 prikaza

Svjetski slavni rockeri koji godinama izbjegavaju medije

"Tool"
mobu27/ Flickr/ CC BY-ND 2.0
Njihova je glazba, kažu, nešto poput rocka na psihoanalizi C. G. Junga, a nakon toliko godina iščekuje se novi album

Malo si koji umjetnik ili zabavljač ma koje god vrste, u današnjem trenutku brzog prijenosa informacija i još bržeg prelaska potrošačke pozornosti s jednog na drugi proizvod, bilo umjetnosti ili zabavne industrije, može dopustiti potpuno zatvaranje pred interesom javnosti i namjerno odbijanje svakog kontakta s medijima. Još je manje onih koji to, čak i kad se odvaže, čine iz uvjerenja, a ne tek dokonog hira.

Članovi prije gotovo tri desetljeća osnovanog benda Tool čine upravo to, već godinama uporno i uspješno izbjegavaju medije. Ne kako bi se postavili iznad tog privida, kako bi pokazali koliko su daleko od gliba prizemnosti u kojem grca ostatak industrije zabave. Upravo suprotno, kako bi skrenuli pozornost na svoju glazbu.

"Tool" | Author: YouTube YouTube

Siti, naime, toga da primat nad važnoću novih pjesama preuzimaju nove tetovaže, a načini na koji su albumi snimljeni padaju u drugi plan pred načinima na koje je netko spavao s nekim, odlučili su se povući. Pretjerana dostupnost bendova vojsci obožavatelja ionako pridonosi rastakanju one prijeko potrebne magične aure kojom moraju biti okruženi žele li uspjeti.

Bendu koji cijelo ovo vrijeme mainstream scenu drži nadohvat ruke istodobno gradeći duboko misterioznu sliku o sebi, bendu koji je na toj auri "drugosti" i različitosti oko sebe okupio bazu najraznolikijih obožavatelja u povijesti rock glazbe, to je od nezamislive važnosti.

U tome su, bez ikakve sumnje, i uspjeli. Jer dok Google Play i iTunes glazbene albume cjepkaju na najreprezentativnije komadiće, Toolova sljedba pobožno štuje konceptualni integritet njihovih glazbenih priča. U vremenu u kojem je "publish or perrish" nadišao okvire znanstvenog diskursa i sad se, kao imperativ, nadvija nad glazbenu zajednicu, vojska njihovih obožavatelja već 13 godina vjerno iščekuje izlazak njihova novog, petog po redu, studijskog albuma.

jegov se izlazak u pravilnim razmacima najvljuje pa produljuje, a ako je vjerovati vokalu, Maynardu Jamesu Keenanu, 2019. će biti "ta" godina. Hoće li se čekanje isplatiti ili će se na kraju ispostaviti kako su "toolovci" svoj gotovo božanski status iskoristili kako bi pozornost preusmjerili na popratne projekte istodobno, na krilima stare slave, puneći dvorane diljem svijeta?

Paraf Glasnici pakla Kultura Priča o prvom punk bendu u Hrvatskoj

Teško je reći, no šala kako će se naslov njihova posljednjeg albuma "10 000 Days", izvorno zamišljen kao počast Keenanovoj majci Judith koja je upravo toliko dana provela oduzeta nakon puknuća aneurizme, pretvoriti u broj dana do izlaska novog sve je aktualnija. Kao i rasprave koje izrone na površinu svaki put kad ovi predvodnici progresivnog metala i trostruki osvajači Grammyja najave snimanje novog albuma - koriste li magiju kako bi otključali put do viših razina svijesti o duhovnosti ili je glazba koju proizvodi Tool logičan suvremeni produžetak progresivnog rocka iz sedamdesetih?

Spajanjem glazbene i vizualne umjetnosti bend je svakako izgradio status koji niti je moguće niti bi trebalo svrstavati u određene okvire, no zanimljivo je kako je njihova glazba izvorno potekla kao simbol pobunjeništva protiv jednog drugog pravca unutar rock’n’rolla koji je, doduše na bitno drugačiji način, izjednačavao glazbeno i vizualno - glam rocka.

Losangeleska glazbena scena na prelasku iz osamdesetih u devedesete proživljava svoje najglasnije, ali i najdekadentnije razdoblje, a Maynard James Keenan, Danny Carey, Adam Jones i Paul D’Amour, četvorica mladih nezadovoljnika, na nju pristižu iz različitih krajeva Sjedinjenih Američkih Država svaki sa svojim vizijama i idejama te željom da svoje identitete ostvare prvenstveno kroz glazbu.

"Tool" | Author: Rafal Klisowski/ Flickr/ CC BY-SA 3.0 Rafal Klisowski/ Flickr/ CC BY-SA 3.0

Zbog promjena koje su nastupile na prijelazu desetljeća profiliranje kroz opreku sa starim zvijezdama iz prošle dekade bilo je znatno lakše nego nekoliko godina ranije. Promjena u kulturnoj paradigmi dovela je do toga da pridruživanje glam sceni više nije bilo jamcem uspjeha, publika je tražila nešto više i smislenije. Satirični rock bend Green Jello, čiji su članovi bili i Keenan i Carey, možda i nije bio to "nešto više", ali bio je početak stvaranja jedne nove glazbene ere.

A Tool, nastao tek nekoliko mjeseci kasnije, prema riječima suvremenika, od početaka je bio toliko dobar da dečkima nije bilo potrebno lagati o tome. Slavni su bili i prije nego što su u džepu imali prvi ugovor za snimanje albuma, a do ožujka 1992. i izlaska prvog EP-a "Opiate" već su imali zavidan broj malih, ali rasprodanih koncerata.

Premda će "Opiate" sami kasnije opisati kao šest najžešćih pjesama što su ih ikad snimili, već ovdje će pokazati kojim se sferama žele kretati učinivši jedan stih "Sweata" referencom na Poeovu pjesmu "San unutar sna". Unatoč tome, prvi će ih slušatelji uspoređivati s tad najpopularnijom Nirvanom.

Dva su benda, ponajprije, dijelila istu potrebu za suprotstavljanjem starim glazbenim strujama, a "Opiate" je, osim toga, pokazivao određene sličnosti s Nirvaninom glasnom, agresivnom glazbom i izričajem zasnovanim na "teen angstu". Prvi je to put, pokazat će se ne i posljednji, da Tool uspijeva vlastitom glazbenom izričaju dodati elemente u tom trenutku popularne glazbe pritom ipak ostajući vjeran sebi.

NME naslovnice KRAJ Kultura Nakon 66 godina NME odlazi u ropotarnicu povijesti

Na krilima "Opiateova" uspjeha već iduće godine stiže prvi album. "Undertow" je bio mnogo žešći u zvuku i tonu, predstavljao je zanimljiv početak onoga što će kasnije evoluirati u Toolovo prepoznatljivo ozračje, pjesme poput "Prison sexa" i "Sobera", koji pomalo podsjeća na "Cashmere" Led Zeppelina, najbolje svjedoče o tom vremenu, a stihovi "4 degrees", pjesme temeljene na podatku o anusu koji je uvijek četiri stupnja topliji od vagine, pokazuju kako Tool na svojem gotovo astralnom glazbenom putovanju neće zazirati ni od tjelesnih tema.

Jasno postaje i koliku će važnost bend pridavati vizualnoj sastavnici svojega glazbenog identiteta pa će tako gitarist Adam Jones osmisliti albumsku knjižicu koja će sadržavati obnažene fotografije pretile žene, muškarca prosječne težine i članove benda s pribadačama zabijenima u glavu.

Takav je omot, naravno, pobudio mnoge kontroverze pa je, pod pritiskom nekoliko trgovačkih lanaca, zamijenjen knjižicom s prikazom velikog barkoda na bijeloj pozadini. Tiši u tonu, iako vrlo dojmljiv, bio je i vizualni identitet tri godine kasnije objavljene "AEnime". Njezino snimanje je pravi iskorak prema statusu enigmatičnih rock-ikona koji drže i danas, a on se počeo ostvarivati u rujnu 1995. dovođenjem Justina Chancellora na mjesto Paula D’Amoura.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.