U njoj se u osnovi pokušavate uhvatiti u koštac s razmjerima zla u svijetu. Ali vaša priča ne počinje doista u Reykjaviku 2010. godine, njezin je začetak masakr koji s dogodio u malom litavskome mjestu 1941. Zašto ste se odlučili fokusirati na taj konkretan zločin Drugog svjetskog rata i zašto ste ga potražili baš u Litvi?
Slučajno. Posjetio sam to selo u ljeto 2008. godine, kad sam upravo počinjao pisati knjigu o čovjeku koji naizgled iznenada spaljuje svoju kuću i potom bježi iz zemlje. To je bilo prvo pitanje na koje sam morao pronaći odgovor - zbog čega je to Omar napravio? Proveo sam tamo nekoliko dana u razgovoru o povijesti, politici i književnosti sa skupinom intelektualaca, osjećajući se čitavo vrijeme strašnom neznalicom kad je riječ o povijesti i realnosti Litve, osobito u usporedbi s time koliko su znanje o Islandu i općenito nordijskim zemljama pokazali Litavci. Nakon što sam se vratio odlučio sam da se to mora promijeniti i počeo sam puno čitati o Litvi, ne s namjerom da nešto u budućnosti pišem o njoj, nego naprosto zato da više ne moram ispadati glup (to je trajni projekt čiji ishod nije uvijek bajan). Tako sam, među ostalim, naletio na ratnu povijest Jurbarkasa, koji zapravo nije bio ni spomenut prilikom mojeg posjeta Litvi. Dvije su me stvari totalno fascinirale: činjenica da je jedan takav mali grad, ne puno veći od ribarskog mjesta u kojemu živim, mogao izvesti takav masovni masakr i samo nekoliko desetljeća kasnije uspjeti postići da bude gotovo posve izbrisan, putem zaborava, sramote i drugih povijesnih okolnosti - u ovom slučaju, sovjetske okupacije. Tako je Omar odjednom dobio djevojku iz Jurbarkasa, i to u paketu s priličnim teretom prošlosti ...
Kao potomak preživjelih u holokaustu, Agnes je na neki način i sama žrtva. Ona nastoji shvatiti, ali nije li taj proces, kad je o žrtvama riječ, opasno blizu granice potrage za opravdanjima? Svaka dekonstrukcija povijesti ima za cilj pokušati razumjeti. Što vi pokušavate razumjeti? Povijest kao takvu, ono što je do nje dovelo, ljude? Do kojih ste zaključaka došli? Je li humor najbolji alat za suočavanje s užasima prošlosti?
Humor je jedan od načina. Možda nije najbolji, ali nije baš da imamo na raspolaganju gomilu alata za razumijevanje - i zapravo su nam svi oni zajedno potrebni. Okrutnost humora ovisi o perspektivi šale - toga tko je izgovara. Negdje sam pročitao da su u Auschwitzu svi prepričavali iste šale, i zatvorenici i stražari. Ali nikako nije isto ako zbijate šale o plinskim komorama kad znate da jedna takva na vas čeka ili kad ih vi sami punite ljudima. U oba slučaja, humor čini život podnošljivijim - mada činiti holokaust podnošljivim za naciste nije baš neka dobra ideja, jer kad bi ubijanje ljudi bilo teže podnošljivo, manje bi se ljudi njime bavilo. Nisam siguran do kakvih sam zaključaka došao, možda do nekakvog stupnja emocionalnog razumijevanja? Za mene smisao pisanja nije u pronalasku odgovora, nego u promišljanju o njima, u sveobuhvatnom promišljanju svih mogućnosti, u promatranju kontura. Na neki način, za mene je to kao da crtam neku jako veliku kartu, u koju su ucrtani svi zaključci do kojih sam došao - tako za mene izgleda stvarnost i bilo kakav pokušaj drugačijeg odgovora bio bi kao varanje na karti.
Rekli ste da je ta knjiga kritika jačanja desničarskih politika i nacionalizama u Europi, mislite li da je svijet osuđen na propast, da je demokracija u opasnosti? 'Zlo' je također i upozorenje na sklonost povijesti da ponavlja zločine iz prošlosti.
Da, svijet je osuđen na propast, prije ili kasnije. Sve ćemo sjebati, samo je pitanje vremena. U najboljem mogućem scenariju, to će potrajati još nekoliko tisuća godina, u najgorem, nećemo dospjeti ni do kraja ove rečenice. Pogađam da će nas dokrajčiti ili nacionalizam ili klima - ali moguće je da sam propustio primijetiti neke još strašnije prijetnje. U svijetu vođenom ekonomskim umjesto političkim principima, u kojemu nema jednakosti, nema baš ni puno demokracije. Jedan glas, ili jedan birač, naprosto nedovoljno vrijedi. Naravno, ne bih želio živjeti u svijetu u kojemu ih ne bi ni bilo, ali oni ne predstavljaju više od polovice rješenja. Kad bismo uspjeli postići neki oblik jednakosti, pa samim time i stvoriti istinskiju demokraciju, ublažili bismo utjecaj okrutnih i glupih - kojih nema puno, ali imaju podršku moćnika - pa bismo, možda, imali još nekoliko desetljeća prije nego govna ponovno eksplodiraju. Nisam ciničan kao što možda zvučim, zapravo sam prilično optimističan - vjerujem u ljudsku snalažljivost i vjerujem da ćemo, kad nas preplavi panika, pokazati svoje najljudskije lice. Ali život ide dalje, a dok život ide dalje, uvijek postoji šansa da sve propadne - što znači da će prije ili kasnije i propasti.
Vrlo ste ironični prema tome kako Islanđani vide sami sebe. Zemlja u posljednje vrijeme proživljava nevjerojatan turistički uzlet - samo u zadnjih deset godina turizam je nadmašio i ribarstvo i tešku industriju kako bi postao glavni pokretač gospodarskog rasta. Utječe li to na ekološki otisak 'najzelenije zemlje svijeta'? Jesu li Islanđani zabrinuti zbog klimatskih promjena?
Neki, naravno, jesu. Ali mi smo skloniji zaštiti svojih prirodnih ljepota nego što smo istinski ekološki osviješteni. Ljudi brinu o budućnosti gorja, razmišljaju kako spriječiti da vodopadi ne budu pretvoreni u hidroelektrane, a netaknuti fjordovi stavljeni u funkciju uzgajališta lososa i slično. Hidroelektrane i uzgajališta lososa su, naravno, dobri za klimu, ali nisu dobri za netaknutu prirodu. Upravo iz turizma proizlazi snažan argument za očuvanje te netaknute prirode. Naime, ona nam je potrebna, a ne elektrane i ribogojilišta, kako bismo privukli još više turista i pretvorili turizam u vodeću industriju. A kako se tim turistima nudi čista priroda, čitava industrija ima jako 'čisti' imidž. Zaštita prirode i razvoj prirodnih rezervata navodno su vrlo lukrativni. A i stvaraju sliku ekološke osviještenosti. Naravno da u toj jednadžbi nije uračunata i činjenica da ti turisti, kako bi došli do tih fjordova i vodopada, putuju avionima i cruiserima, koji su golemi zagađivači, i da se potom vozikaju okolo unajmljenim automobilima. Ta industrija raste bezumno brzo - doslovno se tijekom posljednjih deset godina svake godine udvostručila, izuzev ove godine, kad je ostvaren rast od samo desetak posto pa je čitavu industriju obuzela totalna panika - pozivalo se čak na porezna rasterećenja i slično. Ja turizam vidim kao našu novu 'bankarsku avanturu', koja će završiti katastrofom - i to ubrzo.
Je li istina da islandsko društvo istinski jednako tretira žene i muškarce te da zemlja ima praktički nultu stopu kriminala?
Ne. Mi smo nordijsko društvo, što znači da vjerojatno nismo baš među najgorima u svijetu, ali svakako imamo svojih problema s jednakošću spolova, seksualnim nasiljem, razlikama u plaćama i slično. Kriminal vjerojatno jest na jako niskoj razini - barem je tako u mojem gradu, Ísafjörðuru, gdje nitko ne zaključava ulazna vrata niti se zamara vađenjem ključeva iz auta.
Živjeli ste u svim nordijskim zemljama - Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Farskim otocima, a nekoliko ste godina proveli i u Berlinu. U jednom ste ranijem intervjuu rekli kako vam se čini, kad usporedite sva mjesta u kojima ste živjeli sa stanovišta odbojnog/privlačnog, da se sva svode na jedno te isto mjesto. Koje je to mjesto?
Ha, ha. Uopće se ne sjećam što sam time htio reći - gdje sam to izjavio? Međutim, istina je da me nedostaci ponekad privlače gotovo jednako koliko i prednosti - mislim da je William S. Burroughs negdje napisao da je ono što bi normalnoj osobi bilo grozno, za pisca divno, jednako kao što mu je divno i ono što je divno. Iz čega proizlazi da je ta profesija puno ugodniji posao nego što, naravno, stvarno jest. Doduše, vrijedi i to da se negativna iskustva uvijek mogu okarakterizirati kao 'iskoristiva' u budućnosti - kontradikcija je, međutim, u tome da je za pisanje nužno imati relativno stabilnu rutinu, dok je za to da biste uopće imali o čemu pisati ključno apsolutno ukinuti svaku monotoniju.
