Kultura
977 prikaza

"Svi ti marševi i peticije samo su salonski aktivizam"

Linda Begonja
1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
Naše pristajanje na zonu građanskog komfora vidi se na kazališnoj sceni gdje smo, na neki način, samo robovi repertoarnih politika, kaže Linda Begonja

Linda Begonja u satiričkom kazalištu Kerempuh ovih dana igra čak dvije predstave na repertoaru. Razgovaramo o karakteru i ideji tih predstava, ali i o odnosu prema satiri u teatru, općenito i konkretno. Živimo u situaciji kad nas se svim (medijskim, političkim) sredstvima pokušava uvjeriti da je satira istina, ali samo ako se je može penalizirati, kazniti autore "počinitelje".

Kakva je onda, s druge strane, uloga satire u teatru? Što to satira "hoće", a što "može" u uvjetima domaćeg teatra? Što je za vas satiričko kazalište, pitamo sugovornicu. Begonja nam kratko odgovara: "Odgovor je u mišljenju, pitanju o onome što bi satiričko kazalište danas trebalo biti. Satira, naime, ne statira - satira satire".

Linda Begonja | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Vaše matično kazalište je, u suradnji s kazalištem Moruzgva, nedavno proizvelo novu, po svemu sudeći 'hit predstavu' - 'Cabaret Preko veze', po tekstu i režiji Ivana Lea Leme, u kojoj igrate. Iznoseći probleme vlastitih života, četiri žene u satiričnoj formi, gotovo dokumentaristički, upućuju na anomalije i stigme ovoga društva. Persiflaža stvarnosti uvijek postavlja isto pitanje: koliko je odmaka od istine potrebno da bi je se moglo proizvesti kao umijeće i umjetnost? Zašto ispada tako 'prirodno' da gorke istine suvremene Hrvatske na sceni iznose jedino ženski likovi? Ili nije prirodno nego neophodno? Što vam se, kao izvođačici, čini da je najveća kvaliteta ovoga komada?

Smijeh je često uvjet ideologije, kako piše Alenka Zupančič. Smijeh omogućuje distancu, onaj prostor u kojemu se ideologija može 'razmahati' u kazalištu. A kad sam prvi put pročitala dramski tekst 'Cabaret Preko veze' Ivana Lea Leme, smijala sam se. Bio mi je duhovit. Nije imao prizvuk lažne, konzervativne komedije u kojoj nema 'kratkoga spoja'. Sastavljen je od niza monologa četiri žene koje kroz svoje intimne priče progovaraju o različitim indoktrinacijama  društvenog sistema u Hrvatskoj. Indoktrinacija religijom, politikom... Privatne indoktrinacije uvjetovane sredinom, licemjerjem sustava koje se ogleda u gruboj realnosti ljudskih sudbina, kad su dovedene na rub ponora. Neka od tih 'sranja' u životu, Lemovi ženski likovi rade iz pozicije moći, neka iz statusa nemoći. A što mi je najzanimljivije u 'Cabaretu'? Sva četiri lica u ovoj predstavi za mene su antijunakinje.

Nastupate u ulozi kakvu do sada niste radili, naime naglašeno komičarskoj? Zašto vam je bio ozbiljan profesionalni izazov?

Tekst je u monološkoj formi, pisan kao svojevrsni stand-up. A nisam ljubiteljica stand-upa niti kabaretske forme, kad se koristi u 'klasičnom' teatarskom smislu. Više ih volim u citatnom obliku, kao neku vrstu antiigre u kazalištu. I nitko ti, naravno, ne može pomoći u monološkoj formi: sama si na sceni. U osam monologa, koliko svaka od nas izvođačica ima u predstavi, treba moći doprijeti do publike interakcijom. I biti uvijek korak ispred publike - na ironičan način i u odmaku i u manipulaciji. Na kraju, svi ovi elementi bili su dovoljno 'pedagoški' argumenti da se upustim u ono što još nisam nikad probala na sceni. Naime, da doživim izvedbeni rizik forme koja mi je posve strana. 

Linda Begonja | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Premijera predstave 'Ja od jutra nisam stao', po tekstu Une Vizek i u režiji Nane Šojlev u kojoj igrate, priprema se krajem ožujka. Riječ je o komornoj igri s poantom zamjene rodnih uloga - u okvirima patrijarhalnog svijeta kakvog poznajemo? Ali kakav je okvir zajedničke svakodnevice važan da bismo pristali na činjenicu očuđenja nad 'zamjenom rodnih uloga', u takozvanom stvarnom svijetu? Odnosno, koju točno bolnu metu društva pogađa ova predstava: mjeru feminizma i patrijarhata, srednjoklasnu dosadu života u stereotipima?

Moram priznati da na tezu dramatičarke Une Vizek u njezinu tekstu 'Ja od jutros nisam stao' o takozvanoj jednostavnoj zamjeni rodnih uloga još nisam pristala ni kao glumica ni kao žena. Vjerojatno ni neću. Smatram je prejednostavnom, usudila bih se reći čak i antifeminističkom. Naravno da ta teza može zazvučati duhovito, zanimljivo na prvi pogled, ali mislim da stvari ni izdaleka ne mogu i ne bi smjele biti provedene samo kroz jednu premisu. Da, neravnomjerni odnosi između muškaraca i žena jesu duboko usađeni u patrijahalno društvo koje živimo. Rodne neravnopravnosti i diskriminacije se posebno očituju u poslu, u teškoćama napredovanja žena u profesionalnom polju, u karijerama. Međutim, teško mogu pristati na stav po kojemu je dovoljno smiješno, ili tužno, tek zamisliti muškarce kako provode vlastito slobodno vrijeme u 'babinjaku' - kako kuhaju, peru, čiste, peglaju, vode djecu na izvanškolske aktivnosti... I ovdje mi je to pogotovo problematično, jer kontekst drame nije, primjerice, smješten u nekakav distopijski okvir. Ali ono što jest zanimljivo u ovoj drami ipak je činjenica da se otvara novi ideološki front o rodnim stereotipima. Pokušavaju se izjednačiti oba principa, i muški i ženski, kroz poziciju sitnih obostranih mehanizama moći. Jos raspravljamo o tome na probama, posebice o pitanju zašto je kontekst dramskih likova stavljen u viši srednji sloj - kome se takav obraća i zašto? 

Svjedočimo, barem po statistici, porastu interesa za domaće kazalište. Malo je pak teže shvatiti, u suvremenim oklonostima repertora možda, kakvo kazalište 'voli publika'? Ili nije? Još je teže, u okolnostima kad je sve manje primjera takozvanog eksplicitnog političkog teatra u nas, shvatiti pojam političnosti u domaćem teatru? Političko kazalište: što je njegova najuvjerljivija, autentična legitimacija kod nas danas?

U posljednje vrijeme se sve više priklanjam mišljenju da kazalište kao umjetnička forma dijeli sudbinu drugih ideoloških sfera u društvu. Subverzivnost političnosti domaćeg teatra uz rijetke iznimke (Oliver Frljić, Sebastijan Horvat, Borut Šeparović) kao da ostaje 'visjeti u zraku', tek kao neka vrsta prepostavke, mogućnosti. Stvarni učinci subverzivnosti vrlo su ograničeni. Najuvjerljivija, autentična osobna karta političkog kazališta u Hrvatskoj - i općenito na ovim prostorima - u ovom se trenutku svodi tek na općenitost, generalizaciju problema, cenzuru i autocenzuru. Naše pristajanje na zonu građanskog komfora u svim segmentima života i društva  vidi se na kazališnoj sceni gdje smo, na neki način, samo robovi repertoarnih politika. Ili u svakodnevici po principu takozvanoga građanskog neposluha, a zapravo latentnog salonskog aktivizma gdje ispisujemo peticije, priopćenja, pisma podrške, marširamo ulicama, organiziramo prosvjede... Možda je sve to obilježje našega vremena, te naše praznine i nemoći da se riješimo straha za vlastitu egzistenciju, koje nas guta i ždere kao Saturn svoju djecu. Naime, ta vrsta akcije, djelovanja više ne pomaže. Barem meni ne. Na taj način jedino 'peremo' individualne osjećaje krivnje i loše savjesti - kao, nešto sam ipak učinila za sebe ili druge, jer nam unutar zone građanskog komfora ionako drugo ne preostaje. Stvarno, pitanje je, što ostaje izvan te zone komfora? 

Linda Begonja | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Uzmimo primjer predstave 'Šest likova traži autora' po Pirandellu i u režiji Olivera Frljića, u kojoj igrate. Kakvu ste recepciju doživjeli ovdje, a kakvu u okviru BITEF-a, gdje je predstava bila uvrštena u program? Kažete, nakon beogradske predstave o njoj se razgovaralo: kako? I zašto kod nas, primjećuje se vrlo jasno, nema ni potrebe ni energije za javni razgovor o teatru, čak i onome tako snažno društveno angažiranom, kao što je ova Frljićeva predstava?

Recepcija predstave Pirandellovih 'Šest likova traži autora' na BITEF-u bila je zaista pozitivna i velika. Vladao je golemi interes, tjednima unaprijed je predstava bila rasprodana. Ne mogu reći da je u prvih nekoliko mjeseci ove predstave u Zagrebu bilo drugačije, također je bila rasprodana. I pisalo se i govorilo o njoj u različitim kontekstima: pozitivno i negativno, s različitih barikada i ideoloških uvjerenja. A BITEF je jedan od najstarijih i najcjenjenijih internacionalnih festivala na ovim prostorima, koji prati i podržava nove kazališne tedencije. Kaže njihov slogan: 'BITEF postoji da bi uznemiravao'. U prošlom izdanju festival se bavio rastom desnog ekstremnog populizma u Europi, ksenofobijom i autoritarnim režimima. I u tom se smislu naša predstava, sa svojim metateatarskim jezikom, izvrsno uklopila. Umjetnički direktor i selektor BITEFA Ivan Medenica rekao je tad da 'sredine u kojima nije moguće da se dogodi neka predstava Olivera Frljića pokazuju da s njima nešto nije u redu'. Ipak, kad smo okupljene novinare i kritičare na javnom okruglom stolu nakon predstave u Beogradu pitali je li u  sadašnjoj Srbiji moguće da se dogodi predstava poput ove Pirandellove/Frljićeve, odmah su iskreno odgovorili da 'nije moguće'. Naravno, jer je obračun s hrvatskom ili njemačkom radikalnom desnicom lakši i bezazleniji od suočavanja s vlastitom ektremnom desnicom u vlastitoj sredini. Zvuči poznato, zar ne? 

A kakva su vaša iskustva s predstavama političkog teatra na gostovanjima izvan Hrvatske? Kakav je tretman, a kakva recepcija, primjerice, u Njemačkoj u kojoj češće imate prilike motriti odnos teatra i realiteta? Je li naivno misliti da, uz porast snage radikalne desnice, u 'zreloj Europi' politički angažirani teatar može imati dublju, emancipacijsku snagu? U čemu je onda ta moć emancipacije suvremenog teatra: u kojem aspektu, kojem ključu?

Još se nadam da nije naivno misliti da uz porast radikalne desnice u 'zreloj Europi' politički angažirani teatar može imati dublju, emancipacijsku snagu. U kojem aspektu ili ključu, zaista ne znam. U estetskom i sadržajnom, vjerojatno: dajte nešto novo! Kao kategorički imperativ suvremene umjetničke slobode. Nešto što razara sva stilska pravila i konvencije. U takvom je ključu, primjerice, radio prerano preminuli njemački redatelj Christoph Schligensief. Iako sam subjektivno povezana, mogu reći da Oliver Frljić ima takvu vrstu individualnosti, znanja, drskosti, duhovitosti i diverzije. Ali tu su još mnoga imena europskog i/ill njemačkog teatra, meni važna: Nicolas Stemann, Sebastian Baumgarten, Susanne Kennedy, Vegard Vinge, Rene Pollesch... Ali ono što je ovdje važno naglasiti je činjenica da ti autori slobodno rade unutar bitnih kazališnih institucija. Za razliku od hrvatskog javnog prostora, njemački javni prostor još ne tolerira politički pritisak na umjetnike koji pak ne pristaju na političke definicije o tome što bi umjetnost nama, danas, trebala biti. 

Linda Begonja | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Srednjoklasni konformizam, možda kao cinično stanje 'zrelog europejstva' s prešutnim, ali jasnim odmakom od nesreće drugih i drugačijih, kapilarno prožima svaki oblik pogleda na kulturnu proizvodnju i kulturu kao dekor društva. Odlazak u kazalište je, po definiciji stvari, oblik eskapizma iz logičke argumentacije suvremenog (političkog) svijeta. Dijelite li takav dojam? Kažete da je umjetnicima danas najteže suočiti se s implicitnom (induciranom?) autocenzurom. O kakvoj autocenzuri govorite? I u čemu je ključ oslobođenja od toga?

Slažem se. Voljela bih raditi teatar u kojemu bi mi ishod igre bio nepoznat, neprovjeren, višeznačan... Onakav teatar koji oslobađa inhibiranosti i ne ispunjava samo puka očekivanja građanske publike koja ne želi biti uznemiravana, gdje svi izlaze sretni i nasmijani, a već sljedeći dan posve zaborave što su to gledali. U tom smjeru, jedna lijepa pjesma Bertolta Brechta 'Savjet glumici K. N.': 'Osvježi se, prijateljice./Vodom iz bakrenog kotla s komadićima leda./Otvori oči pod vodom, umij ih./Osuši se grubim ubrusom i pročitaj/S lista na zidu teške redove uloge./Znaj da to činiš za sebe i učini to besprijekorno.'.

Privlači li vas mogućnost rada i života u teatru izvan Hrvatske: što vam je ondje izazov? 

Privlači me nova sredina, svakako. Učim njemački jezik, vrlo dobro mi ide. Već sam na trećem stupnju, od dvanaest mogućih (smijeh). Tako da je moguće da za pet godina savršeno progovorim, bez ikakvog akcenta, a velika njemačka kulturna sredina širom otvori svoja zlatna vrata i kaže: 'Wilkommen im deutschen Theater, Linda! Wir haben nur auf dich gewartet!', na što ću ja samo reći: 'Danke, Deutschland!'. Da, moramo se smijati i biti autoironični. Kad se smijemo, slobodnije dišemo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.