Kultura
407 prikaza

'Svaki dan sam na rubu ponora'

Senka Bulić
Matija Habljak (Večernji list)
Kraj prošle godine bio joj je obilježen nagradama, a početkom nove potpisana je peticija protiv njezina imenovanja za ravnateljicu Splitskog ljeta

Za Senku Bulić, beskompromisnu umjetnicu, koja čak i svojom karizmatičnom pojavom strši na hrvatskoj sceni, kraj prošle godine bio je obilježen nagradama, pa se činilo da je ta atipična i strastvena glumica, redateljica, bivša ravnateljica scene Gorica, osnivačica privatnog kazališta Hotel Bulić i producentica, napokon dobila priznanje i status kakav i zaslužuje. Međutim, već početkom nove godine potpisana je peticija protiv njezina imenovanja za ravnateljicu Splitskog ljeta. Splićani su to objašnjavali riječima da nemaju ništa protiv nje nego protiv načina njezina imenovanja. Kako sada stvari stoje, ona ipak ostaje na toj dužnosti u nekom obliku koji se tek treba definirati između ministrice kulture i splitskog gradonačelnika. Unatoč tome, Senka Bulić, ozbiljna kakva jest, suzdržala se od komentiranja situacije i događaja o Splitskom ljetu, pa smo razgovarali o onome što joj je najvažnije u životu – umjetnosti i kazalištu.

Express: Kraj prošle godine bio je vrlo plodan za vas, pokazavši da publika itekako cijeni vaš rad: prema glasovanju čitatelja portala teatar. hr vaše kazalište Hotel Bulić proglašeno je najboljim nezavisnim kazalištem, a ‘Dream of Life’ najboljom predstavom. Koliko vam znače te nagrade?

Nagrada za najbolje nezavisno kazalište, ali i predstavu u cjelini jako me razveselila jer funkcionira kao neko iskrenije izjašnjavanje, manje pompozno, koje registrira i nezavisna kazališta. Žiriji nekih drugih nagrada uglavnom ignoriraju produkcije nezavisne scene, iako su umjetnički relevantne i gledane, što ova nagrada ne previđa nego registrira različite vrste produkcija.

Express: Je li vas bliskost s najvećom rock-pjesnikinjom i beskompromisnom buntovnicom Patti Smith ponukala da postavite na scenu ‘Dream of Life’?

Veliku bliskost s Patti osjećam odavno, odrasla sam na toj vrsti glazbe i poezije. Taj tekst baziran na njezinoj autobiografiji vrlo brzo je postao moj organski tekst. Nisam radila na kreiranju nekog karaktera nego sam sebe pronalazila u njezinoj poetici. Svaka predstava je neka vrsta dijaloga s njom. Ona je umjetnica koja nije bila važna samo za jedno razdoblje mog života, umjetnički mi je važna i dalje, i danas je autentična kao i nekad.

Express: Koliko vas je kao osobu, ali i kao glumicu, odredilo to razdoblje rocka i punka, te koliko je to utjecalo na vašu viziju teatra?

Povezanost s tim vremenom bitna mi je na razini shvaćanja i bavljenja umjetnošću. Sličnosti postoje u fascinaciji nekim zajedničkim autorima, mom zanimanju za umjetnost koje je vezano i uz likovnost, glazbu, pjesništvo, performans. Riječ je o čitavom nizu autora koji su povezani s Patti, pratimo genezu umjetnika, rast kreacije iz duha vremena, sve što je izraslo iz njih, ekspresija, nastup kao poslanje, komunikacija s publikom. U tom svijetu susreću se Mapplethorpe, Janis Joplin, Warhol, Sam Shepard, Jimi Hendrix... Zato se nismo ni bavili izolirano samo jednom osobom jer ih je nemoguće izdvojiti iz vremena koje je bilo izuzetno. Pričom o Patti referirali smo se na čitavo jedno vrijeme koje je iznjedrilo takve autentične umjetnike. I danas bi nam bilo potrebno stanje duha iz kojeg je moguće stvoriti jedan takav svijet.

Express: Imali ste i premijeru ‘Dame s kamelijama’ u kojoj preispitujete ljubav i njezine različite varijacije u današnjem vremenu. Motiviraju li i vas ljubav i strast najviše u životu?

Predstavu smo postavili kao intimističku duo dramu, izdvojili smo samo likove Marguerite i Armanda, stvorili jedan grozničav, emotivno zgusnut materijal, strastven i buran odnos. Ovdje me je zanimala posljedica velike ljubavi, destrukcija, a ne samo ugoda. Sve što radim ne shvaćam činovnički. Uvijek sam emotivno uključena. Da sam više kalkulirala, onda bih valjda bila u nekom institucionalnom angažmanu i zaslužila titulu uhljeba, kako mi tepaju ovih dana ne bi li tako obezvrijedili mene i moj rad. Nikad nisam agitirala za političke opcije, pa stoga nisam ni očekivala protuusluge. Uloge i projekte sam dobivala na temelju svojeg rada, a ne uz preporuke i intervencije. To što češće radim s nekim režiserima ima veze s autorskom bliskošću, a ne ‘ja tebi, ti meni’ modelom.

Express: Kako inače birate tekstove, odnosno, autore, od Yukija Mishime i njegova teksta ‘Hanjo’, pa do Antonina Artauda s kojim se preko tri projekta “‘Svršimo s Božjim činom’ bavite već godinama?

Iz organske potrebe za bavljenjem tekstovima velikih autora. Oni su gradili moju estetiku. Kazalište Hotel Bulić sam osnovala da se mogu baviti autorima koje inače ne bih mogla raditi nigdje drugdje, a koji su za mene ključni i koji su odredili smjer mojeg bavljenja umjetnošću. Uvijek je energija teksta ta koja me privuče. Volim poetične, dokumentarne, politične, višeznačne tekstove, sa snažnim podtekstom. Kroz sve ove mehanizme volim s glumcima dolaziti u prostore apstrakcije i intuicije.

Express: Među vašim projektima izdvaja se žestoki, politizirani tekst ‘Evita’ argentinsko- francuskog autora Raula Damontea Copija s Ninom Violić o posljednjim danima Evite Peron. Što vas je najviše privuklo toj temi?

Izokrenuta copijevska literatura, izravna i brutalna. Tu predstavu jako volim, šteta da je zbog poznatih problema nezavisnih grupa s prostorom i produkcijom nismo mogli dulje izvoditi. Copi je napisao izvrstan tekst o pervertiranom režimu s Evitom kao populističkom ikonom čiji je javni lik građen kao kombinacija svetice i zvijezde. Brutalno farsičan tekst. Evita je potpuno parodizirana. Način na koji je parodizirana pojačava uvid u naličje jednog režima. Anti Evita, prkosna, goropadna, manipulativna, glamurozna u jednom militariziranom kontekstu, potpuno neočekivanih osobina. Copijeva želja za demistifikacijom jednako je snažna kao i potreba da je se kanonizira.

Express: Na sceni ste više od 25 godina i tijekom tih godina prati vas glas beskompromisne osobe. Koliko je takav put bio neizvjestan, bolan?

Moj izbor je bio takav. Umjetničkim odabirima sam stvarala prostore za svoj rast, ali i s tim, naravno, stvorila i sve druge nesigurnosti. Nisam ciljano gradila imidž, nego su me moji umjetnički izbori učinili možda netipičnom u hrvatskom umjetničkom životu. Potreba da se izložim nekom riziku kod mene nadjača potrebu za sigurnošću. Sama sam izabirala promjene, bila sam i u angažmanima, radila sam s mnogim našim režiserima, godinama se profilirala, a za glumca je jako bitno da prolazi kroz različite suradnje. Nema apriori odbijanja ili prihvaćanja. Kroz odabir stvarate i umjetničku osobnost te tu bitnu autentičnost koja je za scenu poželjna.

Express: Jeste li ikad došli do ponora, razmišljajući o tome da napravite kompromis i prihvatite angažman u nekom repertoarnom kazalištu ili ulogu u nekoj telenoveli?

Svaki dan sam na rubu ponora. Ovakve odluke više puta na dan dovode do razmišljanja o njihovu smislu i dometu, do toga da poželite sve odbaciti i tražiti neke druge opcije, a onda opet vrlo brzo budete sretni zbog takve situacije. Bila sam u angažmanu u nekoliko navrata i napuštala ih kad više nisam osjećala da nastavak ima smisla za mene jer nisam bila dovoljno motivirana da pristajem na kompromis. Važnije mi je bilo naći nove umjetničke impulse. Ne osuđujem ljude zbog izbora koje naprave iz egzistencijalnih razloga. Nema svatko sreće niti se okolnosti preklope na način da se može izbalansirati i materijalno i umjetničko.

Express: Je li potreba za režijom i pokretanjem vlastitog kazališta, ali i ravnanjem teatra u Velikoj Gorici, proizašla iz nezadovoljstva postojećom kulturnom klimom i previše tradicionalnom kulturnom ponudom?

Režiji su me odveli tekstovi koje sam htjela raditi. Prvi put sam režirala ‘Malog princa’, još tijekom rata. Prihvatila sam i mogućnost da nakon umjetničkih iskustava i vođenja svoje organizacije pokušam stvarati i iz pozicije producentice u većoj instituciji. Bilo je, naravno, nezadovoljstva vlastitom pozicijom i uvjetima uopće u Hrvatskoj te motivacijom za stvaranjem. Htjela sam osigurati jedan bolji prostor za stvaranje. Mislila sam da se takav model propulzivnijih scena sa zanimljivim autorima, koji onda ostvaraju mogućnosti za različite umjetničke sinteze, može uspješnije primjenjivati i šire.

Express: Kako se snalazite u ulozi menadžerice s obzirom na to da se kod nas u kulturi, pa stoga i u privatnim teatrima, stalno reže budžet?

To je konstantna borba, pokušavam najviše što mogu u nezahvalnim okolnostima. Ali ipak igram više predstava u svojoj produkciji nego prije, povećali smo broj gostovanja, pokušavam stvoriti još bolje uvjete. S druge strane, to je vrlo poticajno iskustvo, otkriva mi nove prostore, nove suradnike. Voljela bih imati neki prostor da mogu uspostaviti repertoar, da stvorim kontinuitet bez kojeg je teško ozbiljnije bavljenje publikom, senzibiliziranje za neke drugacije umjetničke forme. Ali zahvaljujući Tvornici kulture i KUC-u Travno osiguravamo izvedbe.

Express: Što očekuje kulturu u ovoj 2015.?

Bojim se da se od politike rezanja neće odustati, a to će sigurno najviše osjetiti nezavisne grupe. Dosadašnje uštede jako malo su se odrazile na institucionalni pogon. Kad nezavisnim grupama smanjujete budžete, onda uzdrmate i dotadašnji organizacijski nivo te prekinete mogućnost da zadrže svoje specifičnosti. Uštede u kulturi, posebice nezavisnoj, sigurno će smanjiti sredstva za istraživačke, netipične projekte, koji najčešće stvaraju pomake na sceni. To je posljedica koju očekujem u segmentu kojim se bavim. A smanjivanje sredstava za kulturu i obrazovanje ima višestruke i dugoročne štete za cjelokupno društvo te njegove kreativne potencijale.

Express: Kad biste imali mogućnosti i dobili prostor za svoj Hotel Bulić, što biste postavljali na repertoar? Bi li to bilo rokersko kazalište?

Koncipirala bih ga kao novo, autentično mjesto. Voljela bih da postdramski repertoar dobije scenu u Zagrebu. Sigurno bih radila i na senzibiliziranju nove publike kroz nove suradnje. Ima više autora s kojima bih htjela raditi, ali trenutačno pokušavamo pronaći neke povoljnije budžetske prilike. Kazalište Hotel Bulić ima više od deset predstava na repertoaru, dovoljno za jednu novu pozornicu. Inzistirala bih na praizvedbama, na novoj generaciji pisaca koji bi bili dio senzibiliteta Kazališta Hotel Bulić. Otvorila bih mogućnost mladim talentiranim redateljima, glumcina, piscima, koreografima, glazbenicima... Bila bih sretna da ne moram i igrati, i režirati, i producirati... Da smanjim malo shizofrenost koju mi stvara trenutačna situacija na nezavisnoj sceni. Htjela bih da to bude mjesto velike energije, pameti i talenta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.