“Režimi uspijevaju onda kad svijet šuti”, kaže Yara pod golemim i golim svodovima engleske gotičke katedrale. Suspreže suze i jasno je da na tren i ne glumi - koliko god sjajna glumica bila. Ebla Mari utoliko je bliska liku Yare, djevojke koja je iz Sirije stigla u Englesku s malo stvari i jednim fotoaparatom, kao što je i lik vlasnika starog engleskog puba, TJ-a Ballantynea, sigurno blizak glumcu Daveu Turneru - i kao što je svijet pred kamerom Kena Loacha uvijek, nekad i strahovito, blizak onom stvarnom. “Stari hrast”, za koji je sam 87-godišnji redatelj rekao da je možda njegov posljednji film, u tom je predočavanju stvarnosti - možda baš zbog te vjerojatnosti - ponešto i blaži nego njegovi prethodni filmovi. I u trenutku u kojem se pojavljuje, i neka je. Svjetsku je premijeru imao na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, a onu hrvatsku u okviru programa 21. Human Rights Film Festivala (uz još jedno prikazivanje danas u 19 sati u zagrebačkoj Kinoteci). Formula je uobičajena Loacheva - sjeveroistok Engleske, malo radničko mjesto, gdje se manje-više svi međusobno poznaju i gdje svi dijele istu nesreću, iste frustracije i isto beznađe. Jedno netipično prijateljstvo, puno ljudskosti u hladnom ambijentu. Glavni akteri potomci su nekadašnjih rudara iz Durhama, kojima je najslavniji trenutak njihovih života bio veliki rudarski štrajk 1985. godine, da bi u nekad pitoresknom gradiću u kojem su svi “jeli zajedno” (motiv hrane središnji je u filmu) nastupila neimaština. Kuhalo se naveliko najednom iz puke potrebe. Nakon toga ostali su apatija, tišina i ono beznađe. Socijalna pozadina “jedne od najbogatijih država svijeta” u ovom dijelu te države ni najmanje ne odražava njezino bogatstvo ni političku moć - imperijalizam je zbijen u uskogrudnost i nacionalizam. Cijena nekretnina pada, jednako kao i društveni standard, a jedino mjesto okupljanja, pub “Stari hrast”, po svemu odražava gospodarsku situaciju i genius loci mjesta. Godina je 2016., neposredno nakon izglasavanja Brexita i u mjesto se naseljavaju izbjeglice iz Sirije. Mještani ih dočekuju s jasno izraženim animozitetom, dolazi i do lakših fizičkih okršaja. Jedini koji pokazuju volju za suživotom su humanitarka Laura i TJ Ballantyne, vlasnik “Starog hrasta”. Oni će se zbližiti s mladom Yarom, najstarijom kćeri jedne obitelji, čiji je otac, kriv tek jer se rodio, ostao u zatvoru u domovini, natiskan u ćeliji gdje zatvorenici čekaju red da bi dobili mjesto za sjesti, dok se njegova djeca tek ponekad ponadaju da će čuti kako im je otac mrtav - pa da ga barem mogu u miru pokopati. Okvir je to priče scenarista Paula Lavertyja, dugogodišnjeg Loacheva suradnika. Prijateljstvo Yare i Ballantyna, njihovo obostrano nastojanje da pomognu imigrantima pri integraciji te senzibiliziraju lokalnu zajednicu na probleme izbjeglica, rezultirat će očekivanim nezadovoljstvom od strane Ballantyneovih sugrađana, izvući na površinu onu malenu, svima nam tako svojstvenu ljudsku zlobu koja zaiskri pri susretu s “drugačijim”. Dobrohotnost Ballantynea u maniri Loacheva i Lavertyjeva Daniela Blakea tiho i stameno opstaje unatoč okolnostima - donekle svakako idealizirana, no i ta je vrlina nijansirana, postoji u Ballantyneu sumnja. Turner ga itekako uvjerljivo igra. Nijanse su prisutne i u prikazu lokalne zajednice, njihova netrpeljivost ukorijenjena je upravo u njihovoj nesreći. “Nisam rasist, ali...” drugačije zvoni u ušima nakon što engleska djeca čeznutljivo gledaju za biciklima doniranima izbjeglicama, biciklima koje oni nemaju. Izniman je prizor kad Yara ulazi u jednu od tih engleskih kuća, i u tihom zaprepaštenju što i ne izgleda puno drugačije od onih imigrantskih, otvori gotovo posve prazan frižider. Da ima dodvoravanja publici, da film igra na emocije, da su neke klišejizirane replike mogle biti izbjegnute - da. Da to odvraća od srži i kvalitete filma - pa i ne pretjerano. Nadat ću se da nije, no ako se uistinu pokaže posljednjim Loachevim filmom, bio bi to dostojan epilog. Pogotovo u ovom trenutku, kad film dolazi u kino distribuciju, a i suviše je lako pomisliti kako u današnjem svijetu biti izbjeglica s Bliskog istoka i nije najgora stvar. Jer ima onih koji nisu uspjeli izbjeći, kojima je i taj život na dnu društvene ljestvice neke europske države nedostupan.
Ken Loach
Ebla Mari, glavna glumica, rođena je prije 26 godina u mjestu Majdal Shams, u podnožju planine Hermon u Golanskoj visoravni. Od Sirije njezin grad dijeli visoka ograda, nešto sjevernije prijelaz je prema Libanonu, jugozapadno prema Palestini. Posvuda oko mjesta - izraelske vojne baze. Od šestodnevnog rata 1967. godine, grad je pod izraelskom okupacijom. Većina stanovnika su sirijski Druzi, koji su do sredine 20. stoljeća naseljavali na stotine gradova i sela na tom području, gdje je danas ostala, uz najveći Majdal Shams, tek nekolicina. Ebla Mari nikad nije bila u Siriji. Do eskalacije sirijskih ratova glumila je u lokalnom kazalištu. Da bi mogla studirati u obližnjoj Haifi, morala je naučiti hebrejski. Engleski donedavno nije govorila. Nakon studija vratila se u svoj grad. Kazalište je uslijed sukoba zatvoreno, a Mari se zaposlila u školi, gdje podučava djecu glumi. Otkrila ju je i preporučila Loachu za “Stari hrast” palestinska redateljica Anne Marie Jacir (autorica filmova “Salt of this Sea” i “Wajib”). Nakon audicije putem videopoziva, Mari je sjela na avion i prvi put došla u Veliku Britaniju da bi odradila i audiciju uživo. Isprva je oklijevala prihvatiti ulogu, s obzirom na to da nije odrasla u Siriji i nije smatrala primjerenim preuzimati to iskustvo bliskog naroda. Loach je bio uporan i naposljetku je pristala. Tijekom snimanja filma prvi se put zaista susrela sa sirijskim izbjeglicama - osim nje, svi ostali Sirijci u filmu su naturščici, proživjeli su ono što igraju. Prvi se put susrela i sa zapadnjačkim rasizmom itekako prisutnim u današnjoj Engleskoj, koja iako je na drugom kraju Europe, u tom svjetlu djeluje kao i nama na pola sata vožnje daleko - i Europa je zaista jedno veliko selo, bazen stoljetnog šovinizma. “Vratite se odakle ste došli!”, izvikuje jedan od Engleza u filmu poznatu parolu. “To i želimo!”, stiže mu odgovor u kojemu je sva tuga tog naroda. Uz sve prilike koje joj se otvaraju, sve što Ebla Mari želi je glumiti u svome matičnom kazalištu, u svom gradu. Mogućnost koja je iz dana u dan, za nju, njezine sunarodnjake, njihove susjedne arapske narode, sve manje izgledna. Val izbjeglica koji će još jednom uskoro preplaviti “Stari kontinent” sad ni sva dobra volja ni svi “stari hrastovi” (kojih ionako nema previše) neće moći podnijeti. Moći ćemo tek lakše prati ruke da ovaj put nismo mi krivi, a traume koje nadolaze nesumnjivo će podrivati rasizam koji ionako samo čeka plodno tlo. Režimi uspijevaju kad svijet šuti, rečenica je koja stiže ipak prekasno. Ako već nemamo što napraviti, ako već nemamo ni što reći, stvarno imamo što čuti. I gledati.
