Kultura
1297 prikaza

'Staljin nam u Rusiji ponovno postaje najdraži otac'

Nastavak sa stranice: 1

Ne mogu a da se ne složim s vašom ocjenom današnjeg stanja. Sovjetsko vrijeme u meni ne pobuđuje ni mrvicu nostalgije. Općenito, ljudi prije osjećaju nostalgiju za mladošću koja je prošla negoli za vlašću, ali nisu u stanju to odvojiti. Moja je baka također uvijek govorila da je u vrijeme cara kobasica bila puno ukusnija. A zapravo je apetit bio bolji! U Rusiji prošlost sve snažnije pobuđuje sve nježnije osjećaje i Staljin ponovno postaje najdraži otac.

"Daniel Stein, prevoditelj", roman koji je u Hrvatskoj vaše dosad najpoznatije i najčitanije djelo, bavi se holokaustom i potrebom za pomirenjem židovstva i kršćanstva. Koliko je vaše židovsko podrijetlo važno za literaturu koju pišete?

Nije na meni da o tome sudim. Ne bavim se samoanalizom, neka kritičari rade svoj posao i neka analiziraju. Mislim da je važnije to što sam po obrazovanju biologinja i moje putovanje u kršćanstvo. Mislim da bi mi židovski svjetonazor, sa svojstvenim mu kriticizmom, skepticizmom i intelektualnom grubošću, samo smetao u ovom poslu. Uostalom, ne znam…

Taj ste roman konstruirali na temelju sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su poznavali "Daniela Steina", poljskog Židova koji je, pretvarajući se da je nežidov, prevodio za naciste i spasio stotine ljudi. Koristite li se često tom literarnom metodom?

Ljudmila Ulicka | Author: PROMO PROMO

Da, i to sve češće. Pisci se uvijek oslanjaju na dokumente. Lav Tolstoj je dugi niz godina proučavao materijale o ratu 1812. godine. No unatoč tome, povjesničari njegova vremena su iznijeli popis od skoro 80 pogrešaka koje je učinio u opisivanju rata. Piščev rad često povezuje dokumente i fikciju, samo što to nije uvijek očito. Ja se zalažem da bude. I moj zadnji roman, 'Jakovljeve ljestve', rabi izvorna pisma, koja se stapaju u romaneskno pripovijedanje.

Radnja jedne od vaših prvih knjiga, "Medeja i njezina djeca", odvija se na Krimu. Pišući taj roman, vjerojatno niste mogli ni sanjati kakva budućnost očekuje taj poluotok. Godine 2014. sudjelovali ste u prosvjedima u Moskvi protiv ruskog sudjelovanja u ukrajinskom ratu i aneksije Krima. Kako ruska javnost danas gleda na rusku politiku prema Ukrajini? Podupiru li Rusi aneksiju Krima?

Postoji nesavladiva nepodudarnost između čovjekova životnog vijeka i brzine povijesnih procesa. Čovjek živi samo jednu sekundu ako njegov život usporedimo s povijesnim vremenom. Prilično sam dobro upoznata s poviješću Krima, pa je cijeli taj skandal Krim je 'naš' ili 'nije naš' moguće suditi jedino iz etičkoga kuta gledanja. Tijekom višestoljetne povijesti Krim je stotinu puta prelazio iz ruke u ruku i stotinu ga je naroda smatralo 'svojim'. Zauzimanje Krima 2014. godine ostvareno je u potpunom proturječju s važećim međunarodnim zakonima. To je činjenica. A čiji je zapravo Krim, e to je mnogo zanimljivije i kompleksnije pitanje. Godine 1783. Katarina Velika je potpisala Manifest o pripajanju Krimskog poluotoka državi Rusiji nakon Drugog rusko-turskog rata (1768-1774). No svi znamo da u povijesti ništa nije vječno; mijenjaju se vladari, sami sustavi vladanja, mijenjaju se i granice. Stanovnici Rusije su pokazali oduševljenje glede pripajanja Krima. Koliko ja znam, i stanovnici su Krima, odnosno barem dio njih, povezivali činjenicu o aneksiji s nadom u bolji život, premda su bili šokirani tom činjenicom. Bakine sestre živjele su na Krimu, pa ga od djetinjstva dobro poznajem i jako volim. Baš iz tog razloga mogu kategorički tvrditi da ću pozdraviti onu vlast koja će se brinuti o toj zemlji koja pati od nedostatka vode. Pozdravit ću vlast koja će osigurati Krimu vodu i struju.

Bilo koja barbarska vlast samo će uništiti tu prekrasnu zemlju. Jedno vrijeme, kad sam prvi put čula govor Tatara koji su se vratili nakon iseljavanja, bila sam sretna misleći da će se oni pobrinuti za svoju zemlju. No uslijedilo je razočaranje. Uskoro sam shvatila da se prema mojoj najmilijoj zemlji odnose jednako razbojnički kao što su se odnosili sovjetski i ukrajinski čelnici. Kao što možete primijetiti, na problem Krima gledam nešto drukčije: pozdravit ću onu vlast koja će tu blagoslovljenu i divnu zemlju očuvati.

U sukobima u Ukrajini u posljednje četiri godine poginulo je gotovo 10.000 ljudi, Rusiji su uvedene zapadne sankcije. Trenutačno se u Donbasu vode borbe niskog intenziteta, sukob je zamrznut i ne vidi mu se kraj. Vidite li vi izlaz?

Ne, ne vidim.

Nakon aneksije Krima čini se da je popularnost ruskog predsjednika Vladimira Putina bila na vrhuncu i da u Rusiji ne postoji nikakva oporba njegovoj vlasti. Mihail Hodorkovski živi u inozemstvu, a djelovanje njegove zaklade Open Russia u Rusiji je zabranjeno, Boris Nemcov ubijen je 2015., a Alekseju Navaljnom nije dopušteno sudjelovanje na izborima. Postoji li uopće u današnjoj Rusiji organizirana politička oporba Putinu?

Ljudmila Ulicka | Author: Express.hr Express.hr

Postoji, no vrlo je slaba. Današnja vlast čini sve kako bi utišala opoziciju, i to je loše za državu. Jedini način da se upravljanje državom poboljšava jest osluškivati društvo i poznavati njegove potrebe, što je u biti zadaća opozicije: ona bi trebala ostvariti povratnu vezu između društva i vlasti. Sad te veze skoro da ni nema.

Navaljni je početkom ove godine diljem Rusije organizirao prosvjede protiv Putinove politike. Premda je odziv na prosvjede bio relativno velik, čini se da se oporbeni momentum polako ispuhuje. Znači li to da Rusi ne vide mogućnosti za promjene? Jesu li rezignirani ili su možda zadovoljni sadašnjim stanjem?

Sami ste odgovorili na to pitanje. Da, ljudi su razočarani, izgubili su nadu i sve im odgovara zato što je velika većina stanovnika uvjerena, pod utjecajem propagande koja traje već više od stoljeća, da je država okružena neprijateljima te da je samo snažna vlast sposobna zaštititi državu od neprijateljskog svijeta, no istodobno im je svejedno i fućka im se za sve. Nema nikakve tajne, idući je mandat Putinov. Opozicija je umorna, rascjepkana. Društvo je umorno. Apatično. Režim trenira strogoću. Muka mi je od politike.

Rusiju optužuju za pokretanje politički motiviranih hakerskih napada, osobito za pokušaje utjecanja na izborne procese u zemljama Zapada. U konkretnom slučaju, ljudi povezani s Putinom, poput poslovnog čovjeka Jevgenija Prigožina, optuženi su za financiranje i organiziranje operacija kojima je cilj bio utjecanje na predsjedničke izbore u SAD-u na kojima je pobijedio Donald Trump. Kako ruska javnost gleda na te optužbe? Što Rusi misle o Trumpu?

U tom području ne vidim igrača koji u meni ne bi izazvao gađenje. Tajne službe svih država bave se istom rabotom. Politička ubojstva, špijuniranje i hakerski napadi – to su iste metode svih organizacija takvog tipa. Nisam mišljenja da su hakerski napadi doveli Trumpa do vlasti. Štoviše, ne smatram da je Hillary Clinton bila neka sjajna alternativa. Iskreno govoreći, to su tako prljave priče da nemam želju tražiti prave i krive u tomu smeću. Mogu reći samo jedno, a to je da u Rusiji razmišljaju i pričaju o Trumpu neusporedivo više nego što Trump i Amerika uopće razmišljaju o Rusiji. Rusi obično misle ono što čuju na radiju. U svakom slučaju, većina tako misli. Nije li i kod vas tako?

Prije nekoliko godina boravili ste u Hrvatskoj. Posjetili ste i Srbiju, koja se smatra tradicionalnom ruskom saveznicom na Balkanu. Kako Rusi gledaju na ovaj turbulentni kutak Europe? Kako uopće iz moskovske perspektive izgleda ovaj dio svijeta?

Najbolji dojam na mene ostavila je Crna Gora, koju sam posjetila s mužem prošlog ljeta. Za turista koji dolazi na samo nekoliko dana važna je osobnost ljudi s kojima se družiš. Ondje smo se družili s jednim četrdesetogodišnjakom koji nas je provozao po toj očaravajućoj zemlji. Tad smo vidjeli ono što prije nismo mogli opaziti: na Balkanu ne postoje dvije sukobljene strane nego njih desetak. Nigdje nisam vidjela da se ljudi tako neprijateljski i ljutito odnose prema svojim susjedima. Moj se muž našalio rekavši da na Balkanu susjedi toliko mrze jedni druge da su zaboravili na Židove! Uzrok vjerojatno leži u tome što se na teritoriju razvodnice između Zapada i Istoka - a prije i između dva sustava - susrelo mnogo naroda, tri religije i dva pisma, no u svakom slučaju situacija je veoma teška. To je interni balkanski problem koji ne može riješiti nitko izvana nego ga, naprotiv, može samo još više zakomplicirati. Bojim se da ne mogu iznijeti neko posebno rusko stajalište, pogotovo zato što ne odobravam rusku vanjsku politiku. Držim da je odveć agresivna. No općenito se pitam postoji li kakav svjetski pogled. Nacionalni egoizmi su strašno prisutni u svijetu, pa čak ni u Europi ne vidim neko jedinstvo… Što se tiče Rusije, čini mi se da Balkan sad može predahnuti, s obzirom na to da se u fokusu ruskih političkih interesa sad nalazi Sirija…

  • Stranica 2/2
  • Perun 10:27 04.Svibanj 2018.

    S oproštenjem gospođa je najobičnija boemska bezveznjača. Gorbačeva danas mogu pozitivnim smatrati samo idioti i oni koji Rusiji žele zlo. Gorbačev je bio mason član Rimskog Kluba i čak se 90-i ispostavilo da je u Rimu se potajno susretao sa ... prikaži još! papom. Njegovo uništenje SSSR-a je najveća tragedija na prostoru Rusije ikada. Samim time gospođa je rekla kako je besciljnost i podilaženje zapadnjačkim principima i normama koje promoviraju "slobodu" važnije od razvoja vlastite države i kulture.