Kultura
2513 prikaza

Srbi deru rock, Bosna postaje meka etno jazza, a Crna Gora repa

Amira Medunjanin
Dalibor Urukalović (PIXSELL)
Drugorazredni S.A.R.S. puni zagrebački Dom sportova, dok bolji glazbenici čame na manjim pozornicama

U finišu koncertne sezone na najvećim zagrebačkim dvoranskim pozornicama opet su se pojavili neprolazni regionalni fenomeni iz starih vremena. Bajaga je stigao kao pojačanje za tradicionalni Pozitivan koncert u Domu Sportova, a Đorđe Balašević i Dino Merlin izveli su solo akcije u prepunoj  Areni. Možda su privukli različite publike, ali njihova gostovanja bila su natopljena podjednakom količinom nostalgije iscijeđene iz vrtoglavih naklada predratnih jugoslavenskih bestselera koje su se nerijetko penjale od 300 do 400 tisuća ploča i kaseta. Zajedničko tržište trajno omeđeno manje-više sličnim afinitetima zapadnobalkanskih naroda u sektoru lake zabave pregrmjelo je i rat i sukcesiju i dramatično propadanje diskografske industrije.

Dobrodržeći veterani sa zalihom hitova

Naklade aktualnih hitova mnogostruko su manje i prilično smiješne u usporedbi sa zlatnim i platinastim pločama iz ‘80-ih, no zato su koncertni honorari višestruko povećani i nimalo smiješni za svakoga tko je dokazao da može animirati široki auditorij na prekograničnim gostovanjima. Na vrhu popisa koncertnih atrakcija uvezenih iz susjedstva obično se nalaze dobrodržeći veterani sa zalihama vječnih pop rock ili folk pop hitova, poslije njih na dražbu dolaze mlađe cajke i poneki cajkan opremljeni turbo folk refrenima koji se posljednjih godina lijepe za gradski asfalt kao odbačene kaugume, a najteže i najsporije do značajnije popularnosti dolaze entuzijasti zaokupljeni kvalitetnom novom glazbom. 

Motivacija za snimanje vrhunskog albuma najizraženija je među debitantima koji se tek trebaju dokazati, dok poznatije face kod ulaska u studio uglavnom ciljaju tek na 2-3 udarne pjesme namijenjene održavanju uhodanog koncertnog pogona. Više novog materijala može zatrebati samo onima koji imaju potencijal za europsku i svjetsku turneju, poput Amire Medunjanin koja je sjajnim albumom “Damar” (World Village/Aquarius) otvorila još jedno poglavlje u reinterpretaciji sevdalinke. Za razliku od prethodnog albuma “Silk & Stone”, na kojem je zabilježen live-in-studio session u Lisinskom, materijal za “Damar” snimila je u engleskom Real Worldu, još najpoželjnijem odredištu za svaki ambiciozan studijski eksperiment s etno glazbom. S njom je putovao producent Bojan Zulfikarpašić, prekaljeni beogradski pijanist bosanskih korijena koji se potkraj ‘80-ih skrasio u Parizu i pod imenom Bojan Z napravio respektabilnu karijeru na etno jazz sceni prije nego što se zvuk Balkana uz posredovanje Gorana Bregovića raširio Europom. 

U produkciji orijentalnog jazza odavno nema albuma

Amira i Bojan našli su pravu mjeru u delikatnom spajanju bosanskohercegovačke i šire balkanske tradicije sa suvremenim jazz izričajem pa se u “Damar” perfektno uklopio i autorski rad prvaka nove škole sevdaha Damira Imamovića, koji je za svoju sugrađanku napisao prelijepu uvodnu pjesmu “Pjevat ćemo šta nam srce zna”. U produkciji orijentalnog jazza nije bilo ovako impresivnog albuma sa ženskim vokalom otkad je rat u Siriji prekinuo karijeru ponajbolje bliskoistočne jazz pjevačice Lene Chamamyan, danas izbjeglice u Parizu. Lena se još nije prilagodila svjetskim pozornicama, Amira je u tome puno vještija, a “Damar” joj je najbolja preporuka za sve prestižne world music i jazz festivale. U regionalnom kontekstu Amira bi mogla nadomjestiti gubitak Esme Redžepove (1943. - 2016.) i Jadranke Stojaković (1950. - 2016.), velikih balkanskih diva kojima su balkanske pozornice odavno postale pretijesne pa su krenule dalje. Neumorna Esma je u polustoljetnoj karijeri obišla gotovo cijeli svijet, dok se Jadranka potpuno udomaćila u Japanu. 

Album “Damar” trebao bi pokazati dokle može dobaciti Amira Medunjanin, makar je već po prvim reakcijama iz svijeta jasno da je nadaleko prihvaćena kao vodeći ženski glas suvremene balkanske glazbe. Od još aktivnih doajena novog vala, u 2016. najveće ambicije na regionalnom terenu pokazao je Zoran Predin, koji je povratnički album Lačnog Franza objavio u slovenskom izvorniku i hrvatskom prijevodu.

Najveće ambicije u regiji pokazao je Zoran Predin

Sa šest slabašnih novih pjesama i četiri nemaštovite prerade starih favorita, “Ladja norcev” (Sedvex) samo je blijeda sjena najvažnijeg slovenskog rock benda iz ‘80-ih, a dojam neće popraviti ni prigodno kroatizirani album “Svako dobro” (Croatia Records). Dodatni i vjerojatno nerješiv problem obnovljenog Lačnog Franza je potpuno nova ekipa sastavljena od mlađih muzičara previše navučenih na hard rock što briše svaku poveznicu s legendarnom prvom postavom koju je predvodio Oto Rimele, zapamćen kao najinovativniji gitarist domaćeg novog vala.

Kako se spoj rokerske mladosti i iskustva može pretvoriti u nešto uzbudljivije pokazala je beogradska “supergrupa” Škrtice u kojoj pjeva Cane, a sviraju dečki iz Jarbola, Velikog prezira i Straight Mickey & the Boyz. Na nastupnom albumu “Škrtice” (Lampshade Media) Canetov glas i poetika neprestano prizivaju Partibrejkerse, dok se ispod njega neometano provlači mješavina bazičnog rocka i psihodelije koja sasvim dobro podnosi i riskantne izlete u duge pjesme od 7-8 minuta “Paranormalno”, “Tik Tak” i “Mudrolije”. Rani Partibrejkersi pomalo su koketirali sa psihodelijom, ali njihova “Radio utopija” i “Ulični hodač” imaju duboko utisnute pečate ‘80-ih. Škrtice to rade na drugačiji način i sjajno se uklapaju u novi uzlet beogradske alter rock scene. Ako bi se birala prva petorka, sudeći prema recentnim izdanjima, u nju svakako ulaze bendovi Artan Lili, Repetitor, Straight Mickey and The Boyz i tek otkriveni Crvi.

Najzanimljivije izdanje regionalnog underground hip-hopa u 2016. sasvim neočekivano zapakirano je u Crnoj Gori 

Nakon sukcesivnog objavljivanja debitantskog albuma s 12 pjesama, koje su se pojavljivale na Bandcampu u razdoblju od godinu dana, kvartet Artan Lili odabrao je istu taktiku i za drugi album “New Deal”. Zasad su na Bandcampu dostupne tek četiri nove pjesme, ali one su već nadmašile gotovo sve što se moglo čuti na prethodnom albumu. Ljetni noviteti “Ono što te neće” i “Profesionalci”, a pogotovo odličan aktualni singl “Samo ja” sugeriraju kako je kultni Obojeni program dobio legitimnog nasljednika, i to s izraženijim pop senzibilitetom koji će mu prije ili kasnije donijeti masovniju popularnost. Artan Lili je predobar bend da se dugo zadrži među alternativcima. Repetitor je barem za ove krajeve vrlo rijedak primjer mladog indie sastava s desetogodišnjim iskustvom jer su Ana Marija, Milena i Boris uletjeli na beogradsku i regionalnu scenu ravno iz srednjoškolskih klupa. 

Skopski post-punkeri opet su u sjajnoj formi

Noise rock na tragu Sonic Youtha bio je njihovo nepokolebljivo opredjeljenje od početka, no tada nisu znali odsvirati baš sve što su zamislili. S trećim albumom “Gde ćeš” (Moonlee Records) proces sazrijevanja i usviravanja potpuno je završen, a Repetitor se u posljednje vrijeme zasluženo premješta na veće klupske i festivalske pozornice. Straight Mickey and The Boyz odlijepili su se prosjeka garažnog blues rocka s istoimenim albumom iz 2015., ali tek je nedavno objavljeni novi singl “Haos radi” do kraja razjasnio zašto je njihova ritam sekcija dobila ekstra angažman u Škrticama. Osim Partibrejkersa, nijedan beogradski bend već dugo nije prašio blues rock s toliko punkerske žestine. Kvartet Crvi je najnovije i najdragocjenije pojačanje beogradske alter rock scene. Donosi novi senzibilitet, novu poetiku i novi zvuk s precizno ugrađenim američkim utjecajima pa nije nikakvo iznenađenje što je izdavača za još nedovršeni debi album našao u Gazellig Recordsu iz Knoxvillea u Tennesseeju. Prvi rezultati prikazani na YouTubeu s pjesmama “Mesec i more” i “Lažem i kradem” su gotovo spektakularni. Crvi zvuče kao najugodnije iznenađenje protekle godine i najbolji novi indie rock bend u regiji. 

Već se prečesto ponavlja da najbolji bendovi iz regije zadugo ostaju na manjim zagrebačkim pozornicama, dok drugorazredni S.A.R.S. odrađuje dupli termin u velikom Domu sportova

Popis viđenijih regionalnih alternativaca koji se mogu pohvaliti jakim izdanjem u 2016. očekivano zaključuje Bernays Propaganda četvrtim albumom “Politika” (Moonlee Records). Skopski post-punkeri predvođeni pjevačicom Kristinom Gorovskom opet su u sjajnoj formi i prava je šteta što u Zagrebu godinama ne uspijevaju dobaciti do većeg kluba od Močvare. Već se prečesto ponavlja da najbolji bendovi iz regije zadugo ostaju na manjim zagrebačkim pozornicama, dok drugorazredni S.A.R.S. odrađuje dupli termin u velikom Domu sportova.  S.A.R.S. je danas znatno traženiji u Zagrebu nego u Beogradu, a objašnjenje ovog neobičnog fenomena proizlazi iz činjenice da su njegovi prirodni saveznici Brkovi više puta iskočili kao najpopularniji zagrebački bend s početka 21. stoljeća. Ako tražite dobru muziku, S.A.R.S.-ov “Poslednji album” (Lampshade Media/Dallas) ne zaslužuje baš nikakvu preporuku. Iz zagrebačke perspektive, događanja u regionalnom hip-hopu najlakše je pratiti kroz frekventna gostovanja Frenkija i Sassje ili nešto rjeđe nastupe Marčela i Bad Copyja, ali ultimativni reperski hit godine “Sistem te laže” dolazi od benda Beogradski sindikat koji nikad nije viđen u Zagrebu. 

Distribuirani na CD-u samo uz dnevni list Pobjeda

Koliko je poznato, dosad ga nitko nije ni zvao u goste. Prije desetak godina, kad je BS u Srbiji bio općenarodna atrakcija pozvana da snimi navijačku himnu za vaterpolsku reprezentaciju, zagrebački hip-hoperi izbjegavali su bilo kakve kontakte zbog njegove tvrde nacionalističke spike. “Sistem te laže” najavljuje povratnički album i radikalan zaokret u stavovima. Izgleda da se nekadašnji mladi nacionalisti vraćaju na scenu kao najgorljiviji balkanski antiglobalisti, makar ne treba isključiti mogućnost da im se do izlaska dugo najavljivanog albuma zalomi još neko ideološko skretanje.

Izvjesno je da “Sistem te laže”, koji je momentalno isprovocirao i nervoznu reakciju premijera Vučića, ima oko 20 milijuna klikova na YouTubeu i da je Beogradski sindikat ulaskom u zrele godine postao ozbiljna izvanparlamentarna opozicija u Srbiji. Najzanimljivije izdanje regionalnog underground hip-hopa u 2016. sasvim neočekivano zapakirano je u Crnoj Gori, makar nije novost da se ondje može naći mnogo reperskih talenata. Prvi je bio Rambo Amadeus još prije tridesetak godina, poslije njega su došli neprežaljeni kotorski Montenigersi, koji su do kraja ‘90-ih izginuli u saobraćajkama, a novije vrijeme obilježili su Who See regionalnim MTV hitom “Reggaeton Montenegro” i vrlo dobrim posljednjim albumom “Nemam ti kad”, koji je distribuiran na CD-u samo uz dnevni list Pobjeda jer Crna Gora uopće nije imala  lokalnu diskografsku kuću. Kronični problem izdavača riješen je pokretanjem netlabela Bučan pas koji je objavio trodijelnu kompilaciju novijeg crnogorskog hip-hopa “Kevlar Ears & Ak-47 Tongues - Veza sjevera i juga”. U  ovom paketu najjače rime ima bend Džej Džej Okoča, prvo ime podgoričkog čemernog hip-hopa, dok su stilski najprofiliraniji bokeljski reperi Meštri o’ majka i nikšićki Bacili.
 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.