Kultura
1894 prikaza

Socijalist da, socijaldemokrat nikad! Dobru ideju ne vodniš

Paolo Magelli
Goran Stanzl/PIXSELL
Kultni redatelj za Kolindu kaže da se "bavi politikom ulizivanja" i da će je na kraju baš taj populizam i uništiti

Paolo Magelli, poznat po specifičnoj kazališnoj poetici te oštrim stavovima u kojima kritički govori o kazalištu i politici, ljevičar po ideološkom opredjeljenju, beskompromisan i zanimljiv, lucidan i duhovit, ponovno je u Zagrebu, gdje će u Gavelli postaviti “Malograđane” Maksima Gorkog.

Taj se komad ne postavlja često, kaže, ali njemu je vrlo intrigantan, posebno danas kad je pitanje slobode i traženje alternativa sve izraženije. Premijera je predviđena 4. listopada, a u naslovnoj ulozi bogatog malograđanina Besemjonova zaigrat će Boris Svrtan.

Paolo Magelli, Nina Violić, Kazališna faca Kultura 'Miloševića sam izbacio s tuluma jer nam se prikrpao'

Magelli je rođen u Pratu, ali je živio u mnogim gradovima i zemljama, od Bukurešta i Beograda preko Zagreba i Wuppertala, pa sve do Beča, Rennesa, Geneve, Dresdena te Južne Amerike i Izraela, gdje je radio s palestinskim kazalištem u Ramallahu te izraelskima u Tel Avivu, Akkou i Haifi.

U Wuppertalu je surađivao s trupom Pine Bausc, a u Pratu je šest godina bio intendant Teatra Metastasio Stabile della Toscana. Priznaje da mu prijatelji govore da je svuda stranac, no on je više putnik, koji je kazalište i kritiku svega postojećeg izabrao kao doživotnu avanturu.

Vraćate se u Gavellu nakon što ste u '90-ima radili kultnu predstavu 'Mjesec dana na selu', koja je igrala 13 godina. Kakve vas uspomene vežu za taj teatar?

Gavella je za mene bila jedan od zanimljivijih punktova na mojem životnom putovanju ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u europskim okvirima. U međuvremenu sam radio i 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja' Joela Pommerata, koji je vrlo zanimljiv francuski pisac. Međutim, on je kompliciran autor i njegovi tekstovi teže komuniciraju s publikom koja se već odvikla od ozbiljnih tema, dijelom i zato što država i grad stalno smanjuju budžet kulturi i kazalištu. Od Račanove vlade budžet za kulturu smanjio se čak tri puta. Ako se smanji još dva puta, neće ostati ništa. Razumijem da se zbog toga teatri pokušavaju dodvoriti publici zabavnijim sadržajima, ali to se ne bi smjelo događati.

Paolo Magelli | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Zašto ste izabrali 'Malograđane' Maksima Gorkog?

Tekst 'Malograđani' rijetko se izvodi u kazalištu, ali meni je jako zanimljiv. Postavio sam ga u zrelim godinama, prije gotovo 20 godina u Crnoj Gori, kad sam u predstavi okupio glumce iz republika bivše zemlje. Ta predstava Crnogorskog narodnog pozorišta bila je kultna i gostovala je širom svijeta, primjerice u Bogoti na Festivalu Iberoamerican. Sad sam ponovno poželio raditi taj tekst, ali ne kao reminiscenciju na tu predstavu, nego zato što taj prvi i nerazrađeni tekst Maksima Gorkog ima izuzetnu poetsku i političku vrijednost. Gorki je u njemu izgradio složeni svijet likova i odnosa te donio kritiku čovjeka i njegova ponašanja što mi se u današnje vrijeme čini izuzetno potrebnim i važnim. Zapravo, u njemu se na poseban i duhovit način objašnjavaju tuga, jad i banalnost egzistencije. Tekst postavlja nekoliko bitnih pitanja, recimo, zašto nismo slobodni, a na kraju možemo rezimirati da je priroda učinila samo jednu pogrešku, a to je čovjek. Tu tezu potvrđuju i sudbine likova, primjerice, Perčihin je svjestan da su jedino ptice slobodne, znači, jedina alternativa našem sadašnjem skučenom životu bila bi da smo ptice, a drugi lik Teterev tvrdi da je neposlušnost jedina opcija. Postavljanje 'Malograđana' uvijek predstavlja rizik i to je uvijek kazališna avantura, kao što je to i put koji smo dramaturginja Željka Udovičić i ja izabrali.

U to vrijeme sukobili ste se s dijelom Gavellina ansambla, jer su neki Gavellini glumci odbili sudjelovati u 'Galebu', koprodukciji tog teatra i Crnogorskog narodnog pozorišta, koji ste režirali. Obrazloženje je bilo da je to uplitanje politike u kazališni repertoar i obnova Jugoslavije. Kako danas gledate na tu situaciju?

Sukob je izbio zbog 'Galeba' u koprodukciji Gavelle i Crnogorskog narodnog pozorišta u kojoj sam skupio glumce iz bivše zemlje, od Slovenije do Makedonije, a iz Zagreba su igrali glumci iz Gavelle Barbara Nola, Jelena Miholjević i Predrag Vušović, te Milan Pleština. Moja teza je bila vrlo jednostavna: pravi umjetnik ne može opravdati rat. Smatram da umjetnici moraju surađivati i onda kad je riječ o tako teškim situacijama, bez obzira na to što se možda ideološki ili etički razilaze. Mislim da je zajedničko igranje jedan od načina da se te razlike premoste. To je naša nužnost i moralna obaveza. To se dogodilo u vrijeme kad se mislilo da su svi oko nas neprijatelji i ubojice, a jedino su Hrvati dobri. No ne postoje narodi koji su dobri i narodi koji su loši, u svakom narodu ima smeća, tako je oduvijek bilo i tako će i biti. Teatar ne treba biti režimski, umjetnici moraju biti ispred politike, a ne prikolica. Trebaju barem slijediti vlastitu intuiciju, a ne državne programe.

Paolo Magelli | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

U 'Malograđanima' glavnu ulogu Besemjonova igra Svrtan, koji je u toj Gavellinoj pobuni, uz Anju Šovagović Despot, bio među najglasnijima.

Postoje stvari koje vas duboko uvrijede, kao što su me uvrijedile neke knjige u kojima su me neki glumci i glumice okarakterizirali kao neprijatelja naroda. Ali ne treba se poslije toga revanširati i reći: 'On ne misli kao ja, pa ga neću uzeti u podjelu!', jer ste onda isti kao oni. Mislim da takve uvrede ne treba zaboraviti, ali takve polemike treba ostaviti izvan pozornice. Šamarati se možemo po hodnicima, što je zanimljivije nego da nekoga ostavite izvan podjele.

Godinama, sve do ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, niste htjeli raditi 'Hamleta', a kad ste ga konačno prihvatili, ulogu Hamleta dali ste 40-godišnjem Frani Maškoviću, koji ga je izgradio kao intelektualca, što nije baš uobičajeno. Zašto?

Ponudu da radim 'Hamleta' odbio sam 12 puta. Nisam ga htio raditi zato što sam prvo morao presložiti 'Hamleta' u sebi i zatim se obračunati sam sa sobom. U Dubrovniku nismo napravili neku veliku promjenu, samo smo premjestili dvije slike i započeli s Horacijevim govorom, odnosno s grobarima koje igraju genijalni, mladi glumci iz predstave 'Katalonac' Ivana Penovića, koji su za mene fantastično umjetničko otkriće. Ovaj Hamlet je intelektualac koji zna sve, ali odustaje i ne učini ništa. Dakle, kriv je, ali to je i moja krivnja, krivnja moje generacije, krivnja svih ljudi koji ne čine ništa. Kad sam bio mlad, radio sam u trupi s Robertom Benignijem te mislio da ćemo teatrom utjecati na društvo i promijeniti svijet. Malo sutra! Teatar može promijeniti jedino nas same i eventualno uspostaviti dijalog s inteligentnim dijelom jednoga grada. Uspjeli smo promijeniti samo nevažne stvari, recimo, izborili smo se za slobode u seksualnoj revoluciji, a zapravo smo time skinuli čar sa seksa. Danas se ne bih za to zalagao, premda ne bih bio ni konzervativac. Dakle, trebao mi je glumac koji je stariji od 40 godina, ima svoje političko JA i svjestan je da je Hamlet protiv Hamleta, znači da Hamlet, oprostite na izrazu, sam sebe jebe. A to je bio Frano Mašković.

Damir Martinović Mrle i Ivana Mazurkijević, Paolo Magelli | Author: Goran Kovačić/ PIXSELL Goran Kovačić/ PIXSELL

Na koji način takav tretman Hamleta kao intelektualca koji sve zna, a ništa ne poduzima, korespondira s ponašanjem današnjih intelektualaca u Hrvatskoj?

Intelektualci u Hrvatskoj, kao i u cijeloj današnjoj Europi, ne čine ništa. Dok sam radio 'Hamleta', to sam stalno ponavljao glumcima kako bih i sam ponovio gradivo. Gdje su ti intelektualci, i lijevi i desni, koji su imali hrabrost denuncirati i biti smetnja režimima te činiti nešto? Gdje su današnji Sartre, Camus, Fassbinder, Pasolini, Derrida, Calvino? Nema ih, uključujući i mene, premda se ne ubrajam u intelektualce tog ranga. Današnji intelektualci su se rasprodali i utopili u logici financijskog kapitala, a otkrivši vrijednosti Boga Novca, većina se odlučila za udoban život. Pitanje je koliko i disidenti, kao što je moj prijatelj iz davnih dana Slavoj Žižek, zapravo svojim načinom protestiranja samo sudjeluju u igri službenog sistema. Ne želim s njim polemizirati, ali čini mi se da je opozicionarstvo danas postalo pomodarstvo i dobro plaćen posao.

Zašto hrvatski intelektualci rijetko reagiraju na društvene anomalije?

Spomenuti intelektualci nisu gledali na naciju, nego na svijet. Nisu reducirali prostor polemike, nego su išli od makrokozmosa prema mikrokozmosu, ne zatvarajući se u okvire svojeg egzistencijalnog prostora. Dakle, nisu razmišljali na način da su talijanski, njemački, mađarski ili poljski fašizam izdvojeni slučajevi, nego su taj problem sagledavali u kontekstu Europe, dakle i kao problem Hrvatske.

Smatraju vas angažiranim redateljem koji se bavi relevantnim društvenim i politički temama. Proljetos ste prvi put režirali u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i to Brechtov komad 'Kavkaski krug kredom', koji će se u rujnu izvesti na festivalu MESS. Zašto niste ranije radili u Sarajevu?

Jako sam vezan uz MESS i Sarajevo. Još kao klinac, u vrijeme bivše Jugoslavije, dobio sam mnogo nagrada na tom festivalu, kad sam gostovao s beogradskim i splitskim te predstavama s Dubrovačkih ljetnih igara, recimo, s 'Elektrom' i 'Feničankama'. Tijekom rata bio sam jako angažiran oko konvoja kojima su se u Sarajevo slali lijekovi, no uvijek sam mislio da o tome ne treba javno pričati. Da sam izjavio: 'Ja pomažem Sarajevu', to bi za mene bilo lešinarenje. To se radi i šuti. Poslije rata dobio sam nagradu na obnovljenom MESS-u za 'Tri sestre', koje sam radio u ZKM-u. I stalno me život vodio u raznim smjerovima, dalje od Sarajeva. Onda sam shvatio da problemi u Sarajevu i dalje postoje te da su one budale uvijek spremne početi ispočetka, pa sam odlučio ostaviti tri mjeseca slobodno za Sarajevo. A taj zadnji Brechtov komad, koji je postavio Brechtov asistent Benno Besson u Comédie Française, bio je moja opsesija. Vrlo je aktualan i danas zato što objedinjuje teme rata, kapitalizma, eksploatacije malih ljudi, ideološke manipulacije i vojske koje mijenjaju uniforme, ali ne i ćud.

Paolo Magelli | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

U Hrvatskoj je već počela predsjednička kampanja, ima puno kandidata. Što biste prognozirali - tko ima najmanje šansi?

Ja se toplo i duboko nadam da ona dva desničara, izvanzemaljca s vodenim glavama, nemaju nikakve šanse. Mislim da je veliki dio anketnih rezultata naštiman kako bi se nekome dizala popularnost. Poznato je da se takvim anketama manipulira javnim mnijenjem i tako utječe na kolektivnu svijest. Ta dvojica kandidata - pjevač kojeg nikad nisam slušao niti ću ga slušati, i onaj mali psihopat, koji želi biti predsjednik, premijer, predsjednik suda i Dinama, te predsjednik Ujedinjenih portira Hrvatske, ne dolaze u obzir. Kad bi se oni uzeli u obzir, to bi bio dokaz da je ovaj narod bolestan.

Bili ste oštar kritičar aktualne predsjednice zbog njezinih populističkih nastupa u kojima je govorila ono što su ljudi željeli čuti, a niste štedjeli ni Zorana Milanovića. Kako oni kotiraju?

Ona će vjerojatno nastaviti s takvom politikom, što će je na kraju uništiti. Naime, to je politika ulizivanja i pitanje je kad će glasači prozrijeti takvo ponašanje. No ulizivanje u jednom trenutku počinje smetati normalnim ljudima i tad bi Milanović imao neke šanse. No pitanje je mogu li mu Rijeka i Istra oprostiti njegove nerazumljive poteze koji su doveli do slabljenja lokalnih autonomija s ljevičarskom tradicijom i onaj konflikt s Linićem, koji je doveo do raskola unutar SDP-a i do danas se nije izgladio. Ne znam koliko je SDP ozdravio i je li napravio temeljitu analizu svojega rada i programa te poraza na prošlim izborima. Dakle, pitanje je za koga će desnica glasovati u drugom krugu. Mislim da će desnica biti odlučujući faktor i na ovim izborima.

Vidite li alternativu SDP-u, odnosno ljevici u Hrvatskoj?

Pitanje je može li se SDP nazvati ljevicom. U Hrvatskoj se dogodila rekonverzija te tzv. ljevice, koja je sad dio bankarskog sustava. U njihovu programu ne vidim nikakvu ideju o zaštiti radničkih i socijalnih prava niti neku alternativnu viziju, dakle utemeljenu opozicijsku politiku. Uvijek sam bio alergičan prema socijaldemokratskim strankama, roza boja mi nikad nije odgovarala niti paše na moje nezgrapno tijelo. Socijalisti može, socijaldemokrati nikad! Oni su nepitka bevanda, a ja ne volim kad dobro crno vino postaje roze. Zato i kažem da su intelektualci odgovorni. Zar smo mi zaboravili Konvent? Imamo razne Biarritze i Davose gdje dolaze predstavnici velikih sila da se dogovore o podjeli kolača, a nakon toga odlaze i vraćaju se u svoje zemlje. Znamo da je 72% svjetskog kapitala u rukama tri milijuna ljudi, a pravimo se da ne znamo. Zašto naši intelektualci nemaju svoj Biarritz ili Davos, recimo na nekom otoku, gdje bi razmislili i napravili novu platformu. Ne treba to biti program od 400 tisuća stranica, dovoljno je stotinjak, na kojima bi tih stotinjak Hamleta napisalo razložan i argumentiran program razvoja. Dakle, važno je znati što se hoće i onda to primijeniti. Ali mi ne želimo mijenjati programe, ne želimo dirati financijski kapital i ne želimo se suprotstavljati nekim glupim odlukama u Bruxellesu. Postoji milijun načina da se stvari poboljšaju, ali treba imati volje i hrabrosti te znati gubiti glasove da bi se oni kasnije dobili.

Paolo Magelli, Nina Violić, | Author: Igor Soban/PIXSELL Igor Soban/PIXSELL

Jednom ste izjavili da vas današnji događaji podsjećaju na ono što se događalo 1936. u Njemačkoj. Na što ste konkretno mislili?

To sam izjavio kad sam u sklopu projekta 'Ponovno otkrivanje Europe', financiranog iz europskih fondova, radio Pirandellove 'Divove s planina' u Rijeci. Taj projekt sam radio u koprodukciji s pet europskih manjinskih teatara, govorilo se na pet jezika, a tema je bila različitost, jer me je zanimalo što možemo učiniti za slabe. S obzirom na to da se radilo o manjinama, izjavio sam da je poštovanje manjina vježbanje naše demokracije. Manjine su u Europi nezaštićene i njihovo postojanje većina, odnosno divovi sve manje toleriraju, jer ne čuju glas demokracije, a kad i čuju - najčešće se razbjesne. Stoga je isto tako jasno da je očuvanje te nejake stvarnosti borba za spas demokracije. To se dogodilo 1936. godine u Njemačkoj. Kad pogledam odnos Mađarske, Poljske, Italije i Rumunjske naspram manjinama, vidim da i današnja Europa ide tim putem. S druge strane, tri entiteta u Bosni ponašaju se neprijateljski jedni prema drugima, što mi izgleda kao vježbanje nekog novog fašizma zato što svaki od njih želi drugoga uništiti. A iza tog formalnog poštovanja postoje problemi veći od Himalaje koje nitko ne želi riješiti. Dok se oni neće poštovati, razumjeti, voljeti i surađivati, neće biti ništa. Ne vidim da će se to uskoro dogoditi.

U Zagreb ste se doselili sredinom osamdesetih, premda ste već od sredine '70-ih gostovali u Hrvatskoj. Možete li se prisjetiti prvog doživljaja Zagreba i usporediti ga s današnjim gradom?

Kad sam došao u Zagreb, odmah sam se smrtno zaljubio u ovaj grad. Simbol Zagreba za mene je bila Nada Kobali, moja draga prijateljica, koju sam obožavao. Taj Zagreb sa šeširima Kobali bio je za mene otkriće kakvog nije bilo nigdje na svijetu, ni na Istoku ni na Zapadu. Ona je sa svojim šeširima promijenila način hodanja lijepih zagrebačkih cura, dajući im poseban šlif kakvog nije bilo ni u Pragu, a ni u Parizu i Rimu. Bila je mađioničarka. Ona je i mene voljela te nisam smio doći kod nje u radnju jer bi mi uvijek htjela pokloniti šešir. Kad sam čuo da je umrla, činilo mi se da je s njom otišao i cijeli taj svijet. Šaljem joj poljupce, strašno mi nedostaje. Ona je dio mojega Zagreba. A današnji Zagreb se trudi biti dio globalizacijskih tokova, ali zapravo se time jako udaljio od sebe i jako se 'dinamizirao' u smislu 'Dinamo, Dinamo!' te primitivizirao. Danas se nakon šest mjeseci zatvaraju dućani koji su funkcionirali na principu 'Ukradi što možeš i idi!'. Nestale su i kavane, koje su bile refleksije bečkog načina života, a u njima su danas smješteni DM i drugi trgovački lanci. Kad sam došao u Zagreb, Zagrepčani su bili integrirani s Europom preko stare inteligencije, kao što su bili Mladen Raukar, Janko Marinković i drugi. Tu je bio suptilni, perfidni Beč, koji je uspio pripitomiti pridošlice, a danas su Zagrepčani u kavezu Zoološkog vrta, a vladaju oni drugi.

Paolo Magelli | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

U Zagrebu je aktualna rasprava o Bandićevu projektu gradnje poslovnog-stambenog kompleksu na prostoru zaštićenog Zagrebačkog velesajma i Hipodroma, nešto poput Beograda na vodi.

Beograd na vodi je čista katastrofa, najveći promašaj. O tako velikom projektu ne može odlučivati samo jedan čovjek, nego Skupština grada. Nadam se da taj projekt neće proći. Znamo li za sudbinu Glazbenog zavoda, koji je relevantna kulturna institucija? Otkud dolazi taj anonimni kapital kojemu ne znamo ni podrijetlo niti znamo gdje će završiti? Ponovno pitam gdje su ti intelektualci koji bi trebali nešto poduzeti? Ako onaj gospodin koji želi biti predsjednik svega može u 24 sata skupiti dovoljan broj potpisa za kandidaturu za predsjednika, onda mislim da i građani Zagreba mogu skupiti potpise i tražiti referendum o tom projektu. Također bi trebalo tražiti referendum o vraćanju imena Trgu maršala Tita.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.