Kultura
377 prikaza

Slučaj HAVC - ostvaruje se Sedlarov 'mokri san'

Pula film festival
Dusko Marusic (PIXSELL)
HAVC nije bez mana, ali moguća alternativa njegovu postojanju je svakako gora. To je ona iz doba kad su se snimala djela u kojima se 45 minuta objašnjavao položaj Hrvata u SFRJ...

Mijo Crnoja, ministar s najkraćim mandatom u povijesti hrvatskog višestranačja, uspio je za onih pet–šest dana, koliko je već bio u Vladi, te tijekom nešto malo, samo malo duljih priprema, zauzeti i iznijeti stav o, uz malo toga ostaloga, domaćem filmu - njegovoj poetici i temama kojima se bavi. 

“Zanimljivo je da nijedan film dosad nije snimljen u pozitivnom kontekstu o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima”, rekao je dužnosnik od kojeg je i jogurt bio trajniji.

Pula film festival | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

U odgovoru na pitanje - odakle nekome tko je u stanju izjaviti kako je, ako se ima najbolja namjera za sebe, moralno prevariti državu, bilo kakvo, a kamoli zadivljujuće jasno i jednako naopako mišljenje o hrvatskoj kinematografiji, može se iščitati i budućnost Hrvatskog audio vizualnog centra, jedne od rijetkih institucija domaće kulture o kojoj, recimo, autor najnagrađivanijeg debitantskog filma svih vremena, “Ničije zemlje”, dobitnik Oscara, Zlatnoga globusa, Srebrnog medvjeda... 

Danis Tanović, misli kao o primjeru vrijednom kopiranja tamo gdje je, bez obzira na međunarodne uspjehe pojedinaca, filmska industrija klinički mrtva, a bilo kakav sustav financiranja postoji koliko i piramide u Visokom.

Bivši, brzogoreći ministar je u ovom slučaju tek glasnik suda filmske sekcije radikalne desnice i njezinih, iz raznih razloga pridruženih članova, što su u promjeni vlasti vidjeli priliku da ili HAVC-om ovladaju ili ga, što bi im više odgovoralo, jednostavno ukinu pa financiranje filmova prebace u Ministarstvo kulture, gdje će odluke donositi ministar i, možda, njegovi najbliži suradnici i suradnice. 

Pojave koje ne misle da lupetaju dok objašnjavaju kako neovisna kultura ne može biti upravo to, dakle neovisna i kritička jer se financira iz proračuna. 

Odnosno, da ni filmovi ne mogu biti snimani ako, uz ostalo, “ne govore u pozitivnom kontekstu o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima” i, posljedično, ne šute o drugim dijelovima bliske prošlosti i njoj sve sličnije sadašnjosti.

Čuvari mentalnog zdravlja imaju razumljiv običaj da se ne kontaminiraju sadržajima iz onih medija u kojima se na tisuće riječi ispisuje o tome da je ustaški, sedamdeset i nešto godišnji pozdrav “Za dom spremni”, stariji od samog sebe barem nekoliko stoljeća.

E, baš na jednom takvom mjestu o HAVC-u i odnosu aktualne postave u Ministarstvu kulture, a pod optužujućim naslovom - “HAVC sufinancirao medijski zločin protiv Hrvatske” - piše: “Namjera ministra Hasanbegovića da se ukine institucija koju je predložila Vlada Republike Hrvatske, odobrio hrvatski Sabor, a koja dijeli sredstva hrvatskih poreznih obveznika šakom i kapom, isključivo filmovima koji šire laži i antihrvatsku propagandu i blate Domovinski rat, ne samo da je opravdana, nego i nužno potrebna. 

Ta institucija se pokazala krajnje sumnjivom platformom za dijeljenje novca onima koji ruše hrvatsku kulturu ili hrvatsku noviju povijest do neprepoznatljivosti iskrivljuju, čime se direktno ruše temelji hrvatske države”.

Povod za najavu namjere koju, možda, Hasanbegović i nema trenutačno, što ne znači i da je neće imati, površni je danski dokumentarni film “15 minuta - Masakr u Dvoru”, dijelom potpomognut i od HAVC-a, u kojem je jedan od sudionika osuđeni ratni zločinac Mile Novaković; samo što je ta važna činjenica prešućena od autora. 

No sve i da je film potpuno drugačiji, da je, nazovimo ga, najhrvatskiji u poznatom dijelu svemira, našlo bi se već nešto za domoljubnu diskreditaciju Hrvoja Hribara i suvremene, domaće kinematografije. Povod je, naime, nevažan ako su namjere čvrste.

Tko god kaže kako se na osnovu budalaština iz bespuća internetske neozbiljnosti i kritičkih sudova Mije Crnoje ne može predvijeti mogući razvoj događaja, u krivu je u istoj mjeri u kojoj je Hasanbegovićev izbor ostvarenje vlažnog sna i Jakova Sedlara, posljednjih godina redatelja revizionističkih dokumentaraca s posebnom namjenom: relativiziranja zločinačkog koncepta NDH-a. 

Hrvoje Hribar | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Upravo je on HAVC, i to puno prije pomenutog danskog dokumentarca, markirao kao centar izdajničko- neojugoslavenskog i još nekog, normalno neprijateljskog, djelovanja, a Hribara kao šefa te poratno zločinačke organizacije.

“Mi smo bolesno društvo, financiramo srpska i bosanska smeća, a nemamo film o Blagi Zadri! Vlast u protekle četiri godine nije zanimalo ništa što je hrvatsko, njima Hrvatska ne znači baš ništa”, rekao je, pored ostalog, Sedlar u emisiji “Bujica”, u koju je često i rado navraćao osobni prijatelj voditelja, ministar Hasanbegović bradom, glavom i bez kape.

Usput je, kad je već zgoda, Sedlar za najuspješniju redateljicu iz ovog dijela Europe, Jasmilu Žbanić, rekao kako je nitko i ništa, zgrozio se nad činjenicom da je HAVC podržao film Peđe Ličine “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, ali i Danila Šerbedžije, čiji je grijeh, opet, to što mu je otac – Rade. 

Sve je njih, računajući i, iz nekog nejasnog razloga pomenutu Osječanku, redateljicu Čejen Černić – za koju vjeruje da je muško – opisao kao “jugoslavensku ljevicu u hrvatskoj filmskoj industriji”.

Nesreća s HAVC-om - čijem ravnatelju već stižu neformalna, kao dobronamjerna upozorenja o “previše srpskih filmova” u čijem je sufinanciranju sudjelovala ova institucija - nije samo ta, ali jeste najveća, što se ne uklapa u mjere reanimiranih desničara, nego i u tome što se godinama oglušuje na upozorenja o različitim interesnim shemama kojima je prepleten pri donošenju odluka.

Upravo to može biti, kao i u kod ukidanja Povjerenstva za neporfitne medije, izlika za, zapravo, ideološki udar i ponovno vraćanje domaćeg filma u njegove negledljive godine. 

U doba kad se su se snimala djela u kojima se 45 minuta objašnjavao položaj Hrvata u SFRJ, isto toliko pokazivalo da je Hrvatska žrtva agresije, pa još 15 minuta dokazivalo kako se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. 

I taman kad je trebala krenuti neka radnja, uslijedio bi fade out za odjavnu špicu. HAVC nije bez mana i problema, ali moguća alternativa njegovu postojanju je svakako gora. 

Kao što će eventualni Hribarov nasljednik, neki dokazani domoljub i, ako baš mora, stručnjak, pokazati da smo iz faze promjena čiji je cilj bio da sve ostane isto došli u onu u kojoj je svaka promjena – ona na gore. I to puno gore.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.