Kultura
9828 prikaza

Slavonski gangster: Pljačkao bogate, smijao se sucima...

Čaruga
Screenshot
Ovi današnji nacionalizmi, tako vraški slični jedan drugome, vratili su južne Slavene ondje gdje su nekad bili - u blatnjavu prošlost

Knjiga “Čaruga - Legenda o Robinu Hoodu” ovih se dana našla pred hrvatskom čitateljskom publikom, obnovivši zanimanje za čudnovatog razbojnika koji je četiri godine haračio po Slavoniji počinivši najteža zlodjela, a ipak je ušao u legendu kao zaštitnik sirotinje i neusporedivi zavodnik. O Čarugi su ispisane tisuće članaka, deseci feljtona, desetak knjiga raznih žanrova, od biografija do romana, a Grlić je pred rat s Ivanom Kušanom kao koscenaristom snimio čuveni film, svojevrsni slavonski western s Ivom Gregurevićem, Enom Begović i Petrom Božovićem u glavnim ulogama. Intervju koji objavljujemo je integralni dio knjige. 

Mit o Čarugi, neusporedivom razbojniku, preživio je cijelo stoljeće. U čemu je tajna?

U svakom od nas čuči netko tko bi prekršio pravila kojima smo okruženi, netko tko bi otišao u avanturu, razbio okove, bio ono o čemu sanja bez obzira na cijenu koju za to treba platiti. Većina, okovana u društvene i crkvene norme, nije u stanju razbiti taj oklop i krenuti u nepoznato. Istodobno, nitko nas ne sprečava da u sebi navijamo za one koji su krenuli na taj put, da o njima pričamo, razvijamo mitove... A za mit je, kao što znamo, potpuno nevažno je li istinit ili lažan. Najčešće je i jedno i drugo. Čaruga je jedan od takvih mitova. Hajduk koji je volio lijepe žene, pljačkao bogate, dijelio sirotinji, zajebavao policiju, pravio idiote od državnih činovnika, smijao se sucima. On je naš neostvareni san i u tome leži tajna naše ljubavi prema mitu zvanom Čaruga.

Kako ste se počeli baviti njime?

O stvarnom Čarugi prvi put sam čuo u Požegi od Jozefine Brozović, majke moje supruge. Ona je kao desetogodišnjakinja srela Čarugu u Vidovcima, na ulazu u Požegu, u krčmi njezine majke. Pričala je kako je došlo poveliko društvo vrlo dobro obučene gospode u nedjeljnim odijelima. Naručili su mnogo hrane i pića, pojeli i popili, uredno platili i u miru otišli. Nekoliko minuta kasnije vratio se jedan od njih i uz rečenicu: ‘Sad svima pričaj da je ovdje bio Čaruga’, maloj Jozefini gurnuo u ruku dvodinarku. Za ono vrijeme velik novac. Strašno mi se dopao lik koji tako pomno radi na svojoj promociji i počeo sam čitati sve što sam o njemu mogao naći, o kraju prvog rata, zelenom kadru i stotinama malih ‘Crvenih Republika’ koje su povratnici s ruskog fronta tad osnovali po Slavoniji. I kad mi je u ruku došao proglas ‘Kola gorskih tića’ Crvenog Bože, gdje se vjerojatno prvi put spominje komunistička Jugoslavija, a gdje je Čaruga jedan od supotpisnika, počeo sam ozbiljno razmišljati o tome kako treba napraviti film o Čarugi. Tako sam otišao pogledati i kazališnu predstavu ‘Čaruga’. 

Ona je nastala tako da je ‘Kazalište u gostima’ zamolilo Ivu Kušana da za njih prevede i adaptira ‘Ardena od Fevershama’, staru englesku pučku komediju, priču o ženi koja zbog ljubavnika naručuje ubojstvo bogata muža. U Ivinoj adaptaciji ubojica je postao nespretni lopov zvan Čaruga. Igrao ga je, kao zagrebačkog hohštaplera, Relja Bašić. Predstava je bila prava pučka veselica s pjevanjem i igrala je godinama širom Jugoslavije. Sa stvarnim Čarugom je taj Čaruga dijelio samo ime. Apsolutno ništa više. Izuzetno cijeneći Ivino pisanje, pogotovo ono manje poznato ‘samo za odrasle’, otišao sam do njega vjerujući da o Čarugi zna mnogo više od mene. Ispostavilo se da zna još manje od mene, ali smo u razgovoru polako došli do toga da bismo mogli pokušati zajedno raditi na scenariju za film. Prvo smo odlučili proputovati Slavoniju. Išli smo Čaruginim tragom, upoznavali ljude koji su ga pamtili, one koji su znali obiteljske priče o njemu, one koji su pisali o njegovu liku i djelu. Obišli smo mnoge prostore njegovih pothvata i polagano počeli dobivati sliku o tome tko je Čaruga. Scenarij smo pisali u Zagrebu i na Zvečevu u hotelu koji je u zadnjem ratu, nakon što je dobrano opljačkan (ipak je to Čarugin kraj), srušila hrvatska vojska. Požeški vinari slali su nam kartone prvoklasnog vina, suprugin brat Danko donosio kulene i kulenove seke te smo mi, uživajući, polagano slagali priču o Čarugi. Ispisali smo nekoliko ruka scenarija i onda je 1987. Jadran film, u potrazi za koproducentima, poslao tekst Televiziji Zagreb. I tamo je, na nekom kolegiju, urednica kulture izjavila da im tim scenarijem želimo podvaliti jer pričajući o Čarugi zapravo imamo namjeru pričati o Titu. S tom rečenicom, koju su ubrzo svi znali, projekt zvan ‘Čaruga’ bio je pokopan. Nitko više s njim nije želio imati ništa. Tri godine poslije Mladen Koceić i ja smo preko Maestro filma, naše produkcije, ponovno pokrenuli ‘Čarugu’.

Ivan Kušan je desetljećima bio inficiran tim hajdukom, koji je možda bio prvi jugoslavenski gangster velikog stila. On je na gotovo udžbenički način spajao eros i tanatos, nagon života i nagon smrti.

Ivan Kušan je ono najljepše što mi je ostalo iz tog dugogodišnjeg pripremnog razdoblja. Bilo je to intenzivno, gotovo svakodnevno druženje s tim velikim eruditom i gurmanom, pametnim pijancem i kuharom, sjajnim piscem i iznad svega beskonačno toplim čovjekom. Da, Ivo je bio opčinjen Čarugom kao tipom koji je u sebi objedinjavao toliko različitih lica i koji je tako vraški sličio svim našim ‘vođama’. Nakon filma dobio je ponudu da po našem scenariju napiše knjigu o Čarugi. Pitao me imam li išta protiv toga. Kad sam shvatio da mu je trebao novac, odmah sam pristao. Tako je nastala knjiga ‘Čaruga’, u kojoj je scenarij prepričan iz vizure glavnoga junaka. Mnogi su poslije pisali da je film nastao po toj knjizi, ali bilo je obrnuto.

Rajko Grlić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Vi ste ga prikazali kao raspojasanog hedonista koji ne bira sredstva. Riječ je o mladom čovjeku koji s nepunih 27 godina čini desetke strašnih zlodjela. Kako vi vidite njegov karakter?

Čaruga je vjerojatno imao neki oblik shizofrenije koja mu je omogućavala da živi u paralelnim realnostima. Kad danas vidim Trumpa, često se sjetim Čaruge. To je vrlo sličan ego drive u kojem je sve moguće te u kojem nema razlike između dobrog i lošeg, stvarnog i fiktivnog. Sve ovisi o tome što ti u tom trenutku odgovara. Uostalom, ni naši populisti, a pogotovo populistice, nisu daleko od toga. No kako Čaruga po profesiji nije bio političar nego samo lopov, žrtve koje su ostajale iza njega bile su lako vidljive. Ukratko, mislim da je bio vrlo bistar mladić s nekim dobranim kuršlusom u glavi.

On je imao mnogo lica, rekli ste jednom, možda i desetak - Čaruga, Drezgić, Barić, liferant, ubojica, zavodnik, krivotvoritelj, opsjenar, režiser, glumac, kostimograf, govornik, blefer... U vašoj knjizi ‘Neispričane priče’ opisujete tzv. disocijativni poremećaj ličnosti: jedna osoba, kojoj u vlastitoj koži postaje neugodno ili pretijesno, skače u drugu, novu... I može otići u više od 20 drukčijih karaktera. Ima li ovdje toga?

Mislim da ima. Samo u disocijativnom poremećaju ličnosti osoba skače iz ličnosti u ličnost mimo svoje volje i znanja. To je kod njih automatski bijeg u drugi karakter. Kod Čaruge je, barem mi se tako čini, taj skok bio rađen s predumišljajem, s odlukom da se ode u drugu ličnost kako bi se nekoga zavaralo, prevarilo... Čaruga je znao što radi, oboljeli od disocijativnog poremećaja nisu svjesni svojih skokova.

Postoji jedna važna, upečatljiva razlika između Čaruge i jugoslavenskih gangstera 80-ih i 90-ih. On su radili za državu, on protiv nje...

Da, on je bio mnogo manji lopov od njih. On nije vikao kako ljubi svoju domovinu i pritom krao. Nije držao desnicu na srcu, a ljevicu u vašem džepu. On je samo krao i, kao pristojan ekshibicionist, želio da to ljudi znaju. Uza sve ostalo, i to ga je razlikovalo od ovih iz bliže nam prošlosti koji su svoje tragove pokušavali i u većini slučajeva uspjeli sakriti.

Kakve dojmove pamtite sa seta? Bile su to velike, možda i životne uloge Ive Gregurevića - a on ih je imao na desetke velikih - i Ene Begović, koja je kao Svilena bila briljantna.

Bio je to set na kojem su svi manje-više uživali. Radili smo avanturistički film, veselili smo se svakom danu snimanja. Mladen Koceić kao producent izvrsno je organizirao snimanje. Trebalo je samo držati tu ‘lakoću postojanja’ u zraku, dati glumcima prostor, omogućiti im da se igraju, da se otvore. Kod Ive je to ‘razbijanje opne’ bilo malo dulje, kod Ene kraće. Ali kad su se otvorili, kad su mi povjerovali da ih ne vodim u propast, ništa više nije bilo teško. Jer Ivo je ispod svoje ‘grube vanjštine’, koju je iz milijun i jednog razloga tako pozorno njegovao, bio vrlo toplo ljudsko biće. A ta dvojnost, iskustvo me uči, jedna je od osnovnih karakteristika ozbiljnoga glumca. On je to stvarno bio. Meni je s tim filmom, da i sebe malo pohvalim, baš išlo. Bio sam u naponu snage, snimao sam sedmi igrani film. I to ni manje ni više nego vestern. A kako sam od dječačkih dana vjerovao da svatko tko se ozbiljno želi baviti režijom mora napraviti barem jedan vestern u životu, moram priznati da sam uživao. Možda priča o Peri Božoviću, koji je igrao narednika Gileta, onoga koji s neizmjernom pohotom gleda Svilenu i ponavlja: ‘O, kako bih ja to jebo!’, najbolja ilustrira dobri duh tog seta. Pero je završio svoju ulogu, nakon njegova zadnjeg kadra to sam javno objavio, cijela ekipa mu je dugo pljeskala i na kraju se nešto popilo. Sutradan dolazim na snimanje, a kad tamo, u kostimu, pod punom maskom, sjedi Pero. Pitam asistente o čemu je riječ. Kažu mi da on zna da je završio, ali da mu je žao otići. I da stalno ponavlja kako sumnja da ćemo se u ovom sastavu ikad više sakupiti. Odem do Pere da ga pitam o čemu se radi, ali on me preduhitri, smije se i kaže: ‘Pusti me, baš mi je lepo, nemoj me terati!’. I tako je Pero produljio svoj boravak s nama za još jedan tjedan. I svaki dan je bio u kostimu i maski. Sjedio, gledao snimanje, pijuckao i guštao.

Gregurević je rekao, pročitavši scenarij - u kojemu nije imao unaprijed određenu ulogu - ili Čaruga ili ništa. I vi ste mu je dali iako je Gregurević bio zreo čovjek, a Čaruga gotovo dječak...

Ivo, koji je strašno teško davao izjave, vjerojatno da skrati muku pričanja, to je malo pojednostavio. U stvarnosti smo imali nekoliko probnih snimanja prije finalne odluke. Za Svilenu ih je bilo još mnogo više. Nažalost, strašno sam spor i nepristojno dugo mučim glumce prije nego što donesem odluku o finalnoj podijeli. Ivo je imao to neko čudno, pronicljivo, gotovo seljačko lukavstvo u očima. Vjerovao sam da će mu to omogućiti da unutar jednog lika igra više različitih karaktera. Kod Ene je to bila putenost za koju sam vjerovao da će joj pomoći da oblikuje Svilenu kojoj bi se, kao i Čarugi, mogla pripisati neka blaga shizofrenija. Uostalom, to ih je kao likove i spojilo. 

Znate li da je, kad je Gregurević umro, naš list (24sata) na naslovnici imao naslov ‘Čaruga putuje’?

Nisam znao, ali hvala u Ivino i Čarugino ime. A jeste li vi znali da je nakon te završne rečenice postojala još jedna scena koja je ispala u zadnjoj ruci montaže.

Kao što film počinje dokumentarnim snimkama Oktobarske revolucije i glasom koji na ruskom prati taj žurnal govoreći o povratku vojnika u Slavoniju, tako je film trebao završiti dokumentarnim žurnalom sastavljenim od snimaka vojske Emiliana Zapate u Meksiku. Glas na španjolskom tumačio je da je nakon Zapatine smrti rasutu vojsku ponovo sakupio hrabri došljak iz Europe po imenu Charuga i da na njezinu čelu jaše prema Mexico Cityju. I danas mi je pomalo žao da je to ispalo.

Odvjetnik Bujher u Osijeku brani ga kao žrtvu vremena (rano je ostao bez majke, mobiliziran u Bukovinu, poslan u tu mesnicu iz koje je pobjegao, vratio se u anarhičnu, gladnu Slavoniju kojom harači zeleni kader), no sud to nije priznao kao olakotne okolnosti. Ni sam Čaruga nije pokazivao puno milosti...

Čaruga se na sudu ponašao onako kako i dolikuje Čarugi. Nije mario za advokatske isprike, pogotovo socijalnog karaktera. Štoviše, čini se da su mu beskonačno prijali sva ta pozornost, fotoreporteri, novinari... Napokon je mogao pokazati svoj raskošni ekshibicionizam. Sve ga je zabavljalo. Kao da se nije radilo o njegovoj glavi.

Albert Camus kaže: ‘Što je pobunjeni čovjek? To je čovjek koji kaže ne’. Čaruga jest pobunjeni čovjek, on živi elementarno, skoro životinjski - a istodobno je šminker (jedan svjedok kaže da je na njemu zapazio debele naslage pudera - usnom skriva mjesto bez zuba, koje nadomješta zlatnim čim se napljačka...). U toj pobuni ne možemo vidjeti uzor, prije opomenu, ali opet, ona je atraktivna koliko i kontroverzna... Zašto?

Da, Čaruga je pobunjeni čovjek, točnije rečeno pobunjeni ekshibicionist. A to je dosta drukčiji karakter od onoga o kojemu priča Camus.

Mit o Robinu Hoodu praktički nema uporišta, a onaj drugi - Kušan kaže Robin ud - ima. Libido je bio jači od njega, on je i zaražen sifilisom zavodio žene koje bi i zarazio, doživotno. Taj čovjek je bio rođen bez centra za nelagodu?

Da, bio je više Robin ud nego Robin Hood. Ali uza sav taj jebački imidž koji je brižno gajio i volio da se o njemu priča, njemu je u stvarnosti glave došla vrlo romantična ljubav. Točnije, nježno ljubavno pismo koje je došlo u pogrešne ruke, a odatle u žandarske. Opet se pokazalo da svaki alfa mužjak ime neku teško vidljivu, ali krajnje ranjivu točku koja ga na kraju dođe glave.

Istodobno, nekoliko stotina kilometara dalje, ratuju domobrani Broz i Krleža, kao i ‘Crveni Božo’ Matijević. Njihov je bunt drukčiji - Čaruga nema iluzija o kolektivnoj akciji, revoluciji itd. Njemu je to krinka za užitke...

Pokušali smo pokazati da je Čaruga u jednom trenutku gajio taj revolucionarni zanos, ali vrlo kratko, do trenutka kad je shvatio da je pljačka puno profitabilniji i brži put do boljeg života.

U jednom razgovoru rekli ste mi da je Čaruga ‘obrazac svih naših lidera i tatova’ minulih desetljeća.

Da, on je u sebi objedinio sve naše ‘tate’, a znamo koliko mi ne možemo živjeti bez naših ‘tata’, kao i svih naših lopova, a znamo kako volimo opraštati lopovima ako su naši.

Kušan i vi, kroz roman i film, duhovito se izrugujete Lenjinu i Titu. ‘Drugovi, mi smo nešto samo ako smo zajedno, pojedinačno, mi smo ništa’, kaže Crveni Božo svojim ‘tićima’ u šumi, i tu je teško ne uočiti gotovo doslovni citat čuvenog Titova splitskoga govora iz 1961. Pa onda ovi briljantni pasusi: ‘Bih li ja mogla malko doći k vama? U šumu? Iš bin zo nojgirih - sreća da ja razumijem švapski. – Da vidim tvoje boljševike, da tebe gledam kako ih vodiš, kako zapovijedaš, pljačkaš, kolješ... Ni ovako fina gospojca, čak u jebačini nije mogla brez boljševičkog boga. Zato sam se i sjetio da me revolucija još čeka. Da ne kažu opet: narod šuti, a vođa jebe. Eto mene, moj narode!’ ‘Kanda je došlo vrijeme da se i ja malko okućim i proživim kao čovjek, osobito ako mislim da se ženim Svilenom i možda preselim u Beč ili na Dedinje, gdi već bude skuplje...’

Što se ‘revolucionarnih rečenica’ tiče, više smo citirali Lenjina nego Tita. Ali manje-više svi vođe izgovaraju iste ili slične klišeje. A što se ‘revolucionarnog erosa’ tiče, nije nikakva tajna da je vlast jedan od najjačih afrodizijaka. Moć pali, uzbuđuje, potiče, podiže iz realiteta, stvara iluziju da se može nemoguće. Nije Čaruga jedini ‘vođa’ kojemu je ‘ud’ došao glave.

Tito, Čaruga... Žika Pavlović je snimio onu moćnu ‘Zasedu’ s furioznim krajem Ivice Vidovića: ‘I vi ste mi neka revolucija...’, koji je bio logičan u filmu koji počinje skandiranjem publike na suđenju narodnim neprijateljima: ‘Tito - Staljin, Tito - Staljin’... Pa ipak, taj Pavlović, prognan u Sloveniju, 1989. vidovito kaže kako će Brozovo doba biti prepoznato kao ‘Periklovo razdoblje južnih Slavena’. Što mislite o tom luku?

Da, to je fantastičan film i da, slažem se sa Žikom oko ‘Periklova razdoblja južnih Slavena’. Uopće, mislim da su ‘južni Slaveni’ u tom razdoblju, uza sve političke gluposti i jednopartijnosti, bili bolji, pametniji, radišniji... Može se ići još dalje i reći da su bili sretniji nego što su to ikad bili. Ne znam je li to zasluga vođe ili naroda ili udrobljene kemije rođene na zgarištu 2. svjetskog rata iz koje je izišla nada u bolje sutra. Ovi naši današnji nacionalizmi, tako vraški slični jedan drugome, vratili su ih ondje gdje su nekad bili - u blatnjavu prošlost i tamo ih ostavili bez nade u neko bolje sutra.

Film je završen u ružno vrijeme, 1991., pa ste nakon premijere imali zaprepašćujuće reakcije. Darko Zubčević je opisao film kao ‘četnički’...

Da, sekvencije iz Čaruge odjednom su strašno sličile dokumentarnim zapisima koji su dolazili s ratišta ili prostora na kojima se rat pripremao. Fikcija i stvarnost, veliki i mali ekran, čudesno su se pretopili. Ali da ne prepričavam samoga sebe, evo ulomka iz ‘Neispričanih priča’ koji govori upravo o tome:

Zagreb, 1991.

Četiri godine kasnije, kad smo Čarugu, film o voljenom vođi, snimili u vlastitoj produkciji, ponovno sam čuo rečenicu koja je prije desetak godina trebala zapečatiti sudbinu ‘Samo jednom se ljubi’. ‘Da smo od četnika iz Knina naručili film, ne bismo ovo dobili!’, izjavljuje nakon premijere Slaven Letica, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana. To se sutradan pojavljuje u novinama kao naslov otisnut masnim kurzivom.

Pula, 1991.

Na završnoj večeri Pulskog festivala, na kojem je prikazan ‘Čaruga’, službenik HRT–a Darko Zubčević u izravnom televizijskom prijenosu pita: ‘Što ćete raditi sad nakon što ste napravili ovaj četnički film?’. Pogledao sam ga i išetao iz kadra.

Dao sam nekoliko intervjua, rekao što o svemu tome mislim. Sljedećih deset godina nijedan kvadrat nijednog filma koji sam ikad radio nije u Hrvatskoj zaigrao na velikom ili malom ekranu. Ime mi je uklonjeno iz enciklopedija, izbrisan sam s popisa slobodnih umjetnika, ukinuto mi je socijalno osiguranje, vukli su me po novinama... Da, ‘Čaruga’ je izišao u vrlo ružnom trenutku. Pokušali smo s distribucijom, ali je uskoro nestalo više od desetak kopija. Film je igrao uokolo, samo u Zagrebu je imao za to ‘ratno doba’ golemih 50.000, ali nitko više nije plaćao. Od stranih festivala pokazali smo ga samo u konkurenciji Tokija, koji je tad još bio veliki ‘A’ festival. Bili smo prisiljeni zatvoriti Maestro film, otišao sam u Ameriku. I tu bi negdje završila priča o Čarugi da se odjednom nije pojavilo beskonačno mnoštvo divljih VHS-ova. Gdje god sam nakon rata došao, na koju god Akademiju, od Skopja do Ljubljane, svi su mi tvrdili da je tijekom rata to bio najgledaniji film. Kažu da je u Srbiji igrao godinama gotovo svaki tjedan na nekom od njihovih milijun televizijskih programa. Ukratko, Čaruga je putovao. Ni rat ga nije mogao u tome zaustaviti.

Medijski Čaruga doživio je silan uzlet 1939./1940., kad je jedan nakladnik stripova - kojima ste se i vi koristili - tiskao čak 176 epizoda i od zarade kupio kuću u Zagrebu, pa zatim ponovno postao popularan 1991. Nekako Čaruga uvijek dođe kao, maksimgorkovski rečeno, bure vjesnik - predznak rata?

Želite mi reći da je ova vaša knjiga o Čarugi koja se pojavljuje u ovo čudno vrijeme znak koji bi pametni ljudi na vrijeme trebali prepoznati?

Nadam se da nije... Prošlo je gotovo 30 godina od premijere vašeg filma. Je li se ikad nakon premijere vrtio na HRT-u?

Koliko znam, pokazali su ga samo jednom.

Što je sa serijom? Isti slučaj?

Serija nije nikad prikazana. Imala je tri jednosatna nastavka, dva su bila narativna, a treći je bio dokumentarac o stvarnom Čarugi.

Je li moguće da je dokumentarac koji ste radili za HRT, to jest tadašnji TVZ, doista zauvijek izgubljen?

To je jedna od tih čudnih priča o vremenu i ljudima s početka devedesetih. Dokumentarac o Čarugi, kao treći dio serije, snimali smo u Orahovici i okolici, u Barama odakle su Čaruga i njegovi. Našli smo još žive rođake, svjedoke njegovih pohoda, od raznih seoskih imanja sve do Remeta, pravoslavnog manastira iznad Orahovice, koji je uredno pljačkao nekoliko puta. Bila je to uzbudljiva i iznad svega stvarna priča o Čarugi. Kako se taj dio serije snimao u produkciji HRT-a, kod njih smo i montirali. I tako jednoga dana, već smo bili pri kraju montaže, gotovo spremni za tonsku obradu, montažerka Živka Toplak i ja našli smo zaključanu montažu. Na vratima je bila zalijepljena poruka da se montaža do daljnjeg odgađa i da će nas uprava HRT-a obavijestiti kad ćemo moći nastaviti. Naravno da od Vrdoljaka nikad nismo dobili tu obavijest. Negdje poslije 2000. godine pokušao sam ući u trag tom dokumentarcu. Tadašnji arhivari HRT-a, ljudi koji su zaista željeli pomoći, preokrenuli su sve i pokušavaju ga naći. Nisu uspjeli i dali su mi do znanja da je vjerojatno odvezen kamionom, kao i dobar dio televizijske arhive, u akciji HDZ-ova čišćenja tragova nakon gubitka izbora prije dolaska SDP-a na vlast. Tako je izgubljen ne samo dokument o Čarugi, nego i priča o selima i ljudima od kojih su mnogi nestali u zadnjem ratu.

I eto, stotinu godina nakon vješanja, evo Čaruge opet na indeksu, subverzivan, zabranjen, neželjen, a ludo intrigantan...

Što se ‘Čaruge’ kao filma tiče, on je prvo bio ‘Zadnji jugoslavenski film’, pa ‘četnički’, da bi se na kraju, prije nekih desetak godina, službeno skrasio kao ‘Prvi hrvatski film’. ‘Eppur si muove’, rekao bi Galileo. A što se stvarnog Čaruge tiče, nadam se da ćemo mu jednoga dana oprostiti što je bio pravoslavac i da će nam se vratiti u punom sjaju kao mit o velikom vođi, jebaču, lopovu i zajebantu.

Naslovnica knjige o Čarugi | Author:

  • FakKristijan 19:48 25.Lipanj 2019.

    Čudno da jedan srbin ima turski obiteljski nadimak "čarug" iliti opanak.

  • maraika 18:51 25.Lipanj 2019.

    "Pljačkao bogate i davao siromašnima?" I bogati pljačkaju sve, ali ne daju nikome! Tko je od dvije strane pošteniji? Ustani Čaruga, Hrvatska te zove, zove,...