Kultura
773 prikaza

Siniša Labrović: odlazak u Berlin me definitivno spasio

1/7
Marko Ercegović
Vizualni umjetnik, poznat po aktivističkim uličnim projektima, performansima i instalacijama, kojima na politički izazovan i angažiran način komentira društvenu zbilju, o novoj izložbi

Siniša Labrović, poznat po svojim projektima, performansima i instalacijama, od prvih “Zavijanje ranjenika”, preko “Oblačenje Golog otoka” i “Stado.org”, pa do posljednjih “Sonata za fra Sotonu”, “Navlažena domovina” i “Šetanje napuštenosti”, napustio je Hrvatsku i već dvije godine živi u Berlinu, no i dalje je prisutan na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Ovom prigodom pokazat će najnovije radove “Private Property” i “You” na izložbi u Galeriji 90-60-90, koja se otvara 19. veljače u Pogonu Jedinstvo. Zbog lockdowna u Njemačkoj Labrović neće sudjelovati na izložbi, no njegovi performansi bit će prezentirani preko fotografija i videodokumentacije. Primjerice, dobit ćemo uvid u performans “Private Property”, koji je Labrović izveo na festivalu DOPUST u bečkoj Galeriji Michaela Stock. Taj rad sastoji od trajno tetoviranog natpisa na čelu i tetovaže mrtvačke lubanje s porukom “No trespassing” na tjemenu, a njime se umjetnik referira na “svijet u kojem je sve monetizirano, instrumentalizirano, ekonomski i tržišno vrednovano, gotovo svaki segment našeg života”. 


Express: Kao odgovor na pandemiju koronavirusa realizirali ste rad ‘You’, koji je predstavljen u sklopu projekta ‘Artist in Quarantine’ europskoga klastera muzeja L’Internationale, među kojima je i Moderna galerija iz Ljubljane. Što vam je bilo ključno za realizaciju tog rada?
Kao inspiracija za cijelu izložbu ‘Artist in Quarantine’ poslužio je rad ‘Triangl-Trokut’ Sanje Iveković. Ideja je bila da radovi budu realizirani u prostoru koji je istodobno privatan i javan, dakle prozori, balkoni, fasade i krovovi, i da već taj arhitektonski moment stvara nerazrješivu napetost. U radu sam u kontekstu pandemije, kroz formu i tekst, htio ponoviti tu dihotomiju. Dakle, ne radi se o tome da se mi moramo opredijeliti ‘za’ ili ‘protiv’ nego moramo naći načina da plovimo između tih ‘za’ i ‘protiv’ jer je ta situacija nerazrješiva. I zato je taj ‘You’, dakle ‘Ti’, istodobno moj prijatelj, suradnik i kolaborant u borbi protiv virusa. S druge strane, taj ‘Ti’ je istodobno opasnost. Svatko od nas može biti agent tog virus, gotovo neprijatelj, jer može biti prenositelj virusa. No trebamo biti svjesni da samo zajedničkim naporom i discipliniranošću, povjerenjem i znanstvenim dostignućima možemo pobijediti taj virus, u skladu s planom i idejom o toj pobjedi. Situacija je paradoksalna, a ljudima neodlučnost najteže pada jer smo naučeni da se moramo opredjeljivati. Ovo nije takva situacija. Mi kao društvo i kao pojedinci plovimo u potpunoj neizvjesnosti, a to je užasno iscrpljujuće.   

 | Author: Duško Jaramaz/Pixsell Duško Jaramaz/Pixsell

Express: Neki tvrde da će pandemija pozitivno utjecati na promjenu ljudskoga karaktera, a katastrofičari kažu da ljudskoj vrsti nema pomoći i da će ljudi i dalje ostati sebični i egoistični. Koji je vaš stav o tome?
Mislim da nije katastrofično nego realistično razmišljati o tome da će ljudi ostati sebični, pohlepni i samoživi. Sebičnost nije osobina koja pripada samo patološkim sociopatima i psihopatima, ili samo HDZ-ovcima. Sebičnost je u prirodi svakog od nas, dakle tu nema pomoći. Možemo samo uspostavljati pravila i procedure koje će takvu vrstu ponašanja, kad prelazi u eksces, javno osuditi i sankcionirati. Nemam nikakvih utopijskih niti distopijskih ideja o tome što će se dogoditi, evidentno je da živimo u prekretničkim vremenima, a pandemija je i posljedica našeg ukupnog odnosa prema prirodi, što nas je i dovelo pred potpuni kolaps. A ako je virus izašao iz laboratorija i ako mi kao ljudi doista možemo upravljati i manipulirati takvim agensima, to je greška u egzekuciji naše moći. Možemo biti pesimisti ili optimisti, ili skeptici, ali sigurno nitko ne može znati što će se dogoditi. Ja sam, recimo, optimistični skeptik. 

Express: Prije dvije godine, kad ste napustili Hrvatsku, kao glavni razlog naveli ste ponižavajući život na granici izdržljivosti i odvojenost od supruge, koja nije mogla naći posao u Zagrebu. Što je bio najbitniji razlog vašeg odlaska i kako vam danas izgleda politička scena u Hrvatskoj? 
Odlazak u Berlin definitivno me spasio. Živjeti u sredini u kojoj vladaju sociopatski banditi, a da je pritom nemoguće išta promijeniti miroljubivim, racionalnim i demokratskim sredstvima, postalo je nemoguće i ponižavajuće. Slušati njih i njihove argumente i znati da se to odnosi na moj život, živjeti i pratiti živote svojih kolegica i kolega, te svojih bližnjih, koji nisu pobjednici u tom sistemu, postalo je užasno. Selidba je bila jedini mogući izbor. Najviše mi je smetala potpuna društvena normaliziranost manijaštva, koje je postalo standard. Ovih dana jedan ministar izjavljuje da je cijepljenje preko reda jako loše, ali nije vrijeme da se sad o tome raspravlja. Ta gnjusna retorika, ta situacija u kojoj se ljude debilizira, vodi prema vrlo lošim ishodima. Hrvatska je sad u užasnoj situaciji, a ljudi su psihološki i socijalno potpuno iznureni. Nadam se da je to sad svima jasno. Jedinu moguću točku preokreta vidim u koaliciji stranaka koja proizlazi iz platforme Možemo. To je jedina grupa ljudi koja može ponuditi neke druge argumente u odnosu na normalizirano manijaštvo. Ako oni budu poraženi u Zagrebu, a cijeli sustav će učiniti sve da budu poraženi, što je vidljivo prema uznemirenosti i histeriji koja se polako podiže, mislim da više nema pomoći. Ne mislim da će nas njihova pobjeda instant uvesti u raj, ali se nadam da bi mogla pobuditi optimizam da je promjena moguća i vratiti nas angažmanu u zajednici i ideji općeg dobra. Sve ostalo je pobjeda mafije i život u limbu, u beskrajno bljutavoj stvarnosti u kojoj vladaju zli. 

 | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL

Express: Bili ste dio tima Darija Juričana, čiji su satirični projekti, npr. slogan ‘Za korupciju spremni’ i ‘ljubavno’ pismo Milanu Bandiću u kojem su pobrojani svi njegovi grijesi, osvojili velik dio Zagrepčana. Može li Bandić nakon 20 godina vladavine izgubiti Zagreb? 
Još od 1991. godine na izborima uvijek pobjeđuje Tuđman i zločinci iz HDZ-a ili ništarije iz SDP-a, a bio sam uvjeren da je to nemoguće. Nadao sam se 1996. godine da će Prvi arhizločinac i arhistranka banditizma izgubiti izbore, ali to se nije dogodilo. Tako mi se i sad čini da Možemo ima realne šanse. Kod nas su sve poluge vlasti perfidno ili otvoreno impregnirane i korumpirane. Bandić je zagrebački zaglavni kamen te i takve vlasti. Za očekivati je da će sustav učiniti sve da se ne dogodi njegov pad. Zato je sasvim moguće da Bandić i bandićevština pobijede u Zagrebu. Nadam se da je sačuvan tračak razuma te osjećaja za vrijednosti u ljudima i da se to neće dogoditi. Ovo je politički, društveno i psihološki zadnja šansa da se u Hrvatskoj nešto promijeni.

Express:  U najavi za intervenciju ‘Milimetar’, kad ste pokušali s volonterima drugih udruga pomaknuti zgradu Sabora za milimetar, zapisali ste kako se promjenom njezina položaja omogućuje sabornicima da zaista počnu raditi za opće dobro svih građana Hrvatske. Možete li pojasniti taj projekt?
Hrvatska vlast predstavlja se kao nepromjenjiva, gotovo prirodna sila. Dakle, možda je HDZ skupina kriminalaca, lopova, štetočina i niškoristi, ali to je naprosto prirodna sila. Međutim, povijest često krene nemogućim putevima, ne postoji samo jedna staza i samo jedna sudbina u polju mogućnosti. S grupom ljudi s PMF-a i jednom astrologinjom istražio sam poziciju Sabora u odnosu na planete i zvijezde. Pokazalo se da je položaj zgrade, a ne članovi Sabora, odredio našu sudbinu zadnjih 30 godina. Sabornici su htjeli najbolje, ali je svemir bio jači. Zaključili smo da je zgradu Sabora potrebno pomaknuti za milimetar prema istoku kako bi došla u idealan svemirski položaj, koji će osigurati da Sabor radi u duhu istine, tolerancije i za dobrobit građana. Nova istraživanja o položaju Sabora pokazala su da je zgrada doista pomaknuta i da je sad na mjestu odakle kroz njega struji pozitivna energija i pozitivne vrijednosti. Dakle, to više nije Tuđmanov kukavički, korumpirani, zločinački Sabor nego Sabor ljubavi, zajedništva i rada za opće dobro. Kao što su nekad u Saboru sjedili kriminalci, banditi i ništarije, sada dolazi vrijeme za poštene, pravedne i istinoljubive, a oni koji neće raditi u skladu s tim vrijednostima bit će kažnjeni. Mi smo Hrvatski sabor postavili da emanira novi duh, koji bez problema može nositi pridjev Labrovićev Sabor. A Možemo jest agens i agent tog novog Sabora i novih vrijednosti, pa bi bilo dobro da se i svi ostali poštelaju prema tim novim vrijednostima.   

 | Author: Davorin Višnjić/PIXSELL Davorin Višnjić/PIXSELL

Express: Prije nekoliko godina prijavili ste na natječaj 40. splitskog salona subverzivno idejno rješenje u kojem ste predložili da se uništi spomenik Franji Tuđmanu na splitskoj rivi, a zatim ti ostaci izlože na postamentu. Rad je bio eliminiran već u prvom krugu. Mislite li da je moguće da zaživi ta ideja ‘uzvišene ruine’? 
Živim u nadi da ta ideja ‘uzvišene ruine’ jednom može biti realizirana. Zašto mi kao društvo ne bismo izložili Tuđmanov spomenik kao razorenu uzvišenu ruinu na postamentu nakon legitimne pravne procedure i analize povijesne uloge prvog hrvatskog predsjednika, koji je pod izlikom političke partije organizirao banditsku udrugu, koja se već u vrijeme rata bavila pljačkom i to radi do danas, te kao masku, jer bez maske nismo ljudi, uzela domoljublje? Najpoštenija pohvala Tuđmanu i njegovim historijskim zaslugama je da se njegovi spomenici razore, ali nakon javnog utvrđivanja njegove uloge i nasljeđa zadnjih 30 godina te društvenog, historijskog i političkog konsenzusa, i da se izlože kao uzvišene ruine. U našim političkim promjenama često se događalo poništenje memorije kroz potpuno uništavanje prethodnih spomenika. Još su kršćani uništavali spomenike poganskih vjera, niti komunizam nije bio milostiv prema memoriji prošlosti, a takvo ponašanje nastavljeno je sve do danas. Na našim prostorima od 1991. godine uništeno je oko tri tisuće antifašističkih spomenika. Ja sam htio naše potomke lišiti potrebe da budu barbari i da se mi već sada suočimo sa svojom tekućom historijom i sami srušimo svoje spomenike zločincima. Dakle, da probudimo savjest i da se kroz autobarbarizaciju civiliziramo. Mislim da bismo se kao društvo morali ispovjediti, a ako to učinimo, vidjet ćemo da je naše društvo zadnjih 30 godina bilo društvo isključivanja, pljačke, zla i korupcije te da je u korijenu svega bio taj arhilik. Da bismo dokazali da smo ljudi i pokazali da imamo savjest, trebali bismo se preispitati i ispovjediti kao ljudi i kao društvo, a zatim nekim ljudima skinuti maske, razoriti Tuđmanove spomenike i izložiti ih kao uzvišene ruine naše sadašnjosti. 


Express:  Svojom ambijentalno-zvučnom instalacijom ‘Sonata za fra Sotonu’, postavljenom na izložbi ‘Kad spomenici ožive’ u Galeriji Nova u rujnu 2019. godine, referirali ste se na revizionizam u Hrvatskoj, konkretno - na tvrdnje da je Jasenovac bio logor visokih humanih standarda. Koliko umjetnik može utjecati na nepravde i ideološke stranputice društva? 
Umjetnik može i treba, kao i svi drugi, ako ga se to tiče i smatra to relevantnim, baviti se važnim pitanjima svoje sredine. Tijekom mog odrastanja te stvari su me dirale i nastavljaju me dirati i dalje. Ako netko slavi zločince i nalazi izlike da je moguće na najzvjerskiji i najponižavajućiji način pobiti, kao u Jasenovcu, 80.000 ljudi, onda je to pitanje s kojim se moramo suočiti. Ne zato što bi prošlost trebalo ispraviti, jer je to nemoguće, nego zato što je riječ o življenju u našoj sadašnjosti i eventualno u budućnosti. U tom smislu prošlost je nezavršena jer se i sada događa i jer na njezinim temeljima stojimo i mi i fra Sotona. Dakle, Tomislav Filipović Majstorović bio je do rata franjevac, početkom rata sudjelovao je u pokoljima nad srpskim stanovništvom, a do 1943. godine bio je jedan od zapovjednika Jasenovca. Zbog sudjelovanja u zločinima crkvena vlast ga je isključila iz franjevačkog reda. Zbog njegovih zločina logoraši su ga prozvali fra Sotona. U toj instalaciji referirao sam se na događaj kad je Filipović Majstorović metkom u glavu ubio jednog od Roma koji su svirali ispred ustaške kantine. U instalaciji ‘Sonata za fra Sotonu’ referiram se na taj događaje i toga konkretnog čovjeka, ali i na glazbenu formu sonate. O značenjima ne bih, neka ih domisli svatko za sebe. 

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Express: Nedavno je Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, po tko zna koji put uputio javni apel premijeru da se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ zakonski zabrani, a njegovo korištenje sankcionira. Međutim, nije bilo nikakve reakcije. Kako se Njemačka bori protiv ultradesnih i pronacističkih skupina? 
Na prvome mjestu edukacijom, tolerancijom i trudom da se u društvo ukorporiraju različiti i drukčiji, dakle - stranci. Naravno, sve to ima jako puno problema i upitnika jer je riječ o ljudima različite prošlosti, vrijednosti i navika koje su donijeli sa sobom. S druge strane stoji njemačko društvo, koje je nakon Drugog svjetskog rata nastalo na ruševinama nacizma, koji je ostavio traga u tom društvu, zatim podjela na dvije države i ne najbolje izvedeno ujedinjenje Njemačke. Usprkos tome, Njemačka se nastoji javnim prokazivanjem i argumentiranom borbom suprotstaviti skupinama koje naginju pronacističkim stavovima. Također, njemačke službe za provođenje zakona, koji strogo zabranjuje promicanje nacizma, fašizma i ksenofobije te mržnje, gone te pojedince po sili zakona kao one koji ugrožavaju njemački ustavni poredak. 


Express: Je li moguće da se na njemačkoj nacionalnoj televiziji promovira, recimo, knjiga koja promiče nacističku ideologiju?
Takva knjiga može jedino biti zabranjena, a njezin autor može jedino završiti na sudu, a prije toga će biti uhićen i sproveden u zatvor. Takva se knjiga ne može promovirati niti na javnoj niti na privatnoj televiziji, čak niti pod izlikom znanstvenih istraživanja i prava na slobodu govora i mišljenja.   

 | Author:

Express: Koliko se u demokratskom njemačkom društvu osjete u javnosti sumnjičavost, stereotipi i predrasude prema došljacima iz Hrvatske, Bosne, Turske ili Kosova? 
Uvijek i u svakom društvu postoje predrasude, sumnje, rasizam. Ozbiljna znanstvena istraživanja govore da predrasude pokazuju dio statističke ‘istine’ o nekom društvu, dakle, o ljudima koji to društvo čine. Problem nastaje kad se ta statistička ‘istina’ pretvara u istinu koja se odnosi na svakog pojedinca iz te grupe. Dakle, jedna je razina znati tko odakle dolazi i koja je njegova socijalna, politička i religijska pozadina, a druga je stvar odnositi se prema njemu kao da je on samo i jedino to. Mislim da Nijemci uvažavaju nečiju prošlost i nastoje doprijeti do svakog pojedinca. Istodobno se jako bore da predrasude, kao i kapitalizam, ne požderu sve od naše ljudskosti. Ja moram znati da sam u Njemačkoj stranac, do određene mjere neočekivan i nedobrodošao, i s tom sumnjom se moram nositi s velikim uvažavanjem. Ja poštujem nečiji strah, ali to ne znači da je to zadnja referenca našeg odnosa. Dijalog i o tome može nas odvesti na neko treće mjesto, gdje nema straha nego postoji tračak povjerenja, uvažavanja i razumijevanja. Njemačka se jako trudi biti inkluzivna prema razlikama. To potvrđuju i mnoge izložbe nenjemačkih umjetnika koje su održane na najprestižnijim mjestima i medijski fenomenalno popraćene. 

Express: Kako danas, s dvogodišnjim iskustvom gastarbajtera u Njemačkoj, vidite svoju poziciju umjetnika u Berlinu? 
Premda sam se u novoj sredini morao suočiti s neizvjesnošću, nelagodom i strahom, život mi se nije dramatično promijenio. Čak mogu reći da mi je 2020. financijski i radno bila plodna. Njemačka je gotovo godinu dana, s kratkim proplamsajima dozvola, u strogom lockdownu. Muzeji ne rade, izložbe su zamrle i trebat će vremena da se ponovno pokrene cijeli taj pogon. U Berlinu, osim za obrtnike, čak nisu otvoreni veliki šoping centri kao Bauhaus. Živeći ovdje, puno sam radio na internetu i izvan Berlina. U sklopu europske inicijative ‘Create to Connect, Create to Impact’ i u produkciji ljubljanskog Bunkera napisao sam tekst ‘Roboti’ na engleskom, kombinaciju ZF-a, krimića i distopične drame, koji je izveden preko Zooma s ekipom iz Tbilisija. Bila je to kreativna muka, ali i zadovoljstvo i slast. Omiljeni mi stihovi iz naše epske deseteračke poezije iz ciklusa su o Kraljeviću Marku i Musi Kesedžiji i glase: ‘Potreba je Musu nagonila konje krasti i krivo se kleti’. To je genijalan uvid u prirodu našeg djelovanja. Slično kao Musu, i mene je nagnala potreba da napišem radiodramu. Performans ‘Zajednička žlica’ izveo sam u Bergenu prije epidemije, ali i tijekom epidemije u Puli. S druge strane, postojala je mogućnost da držim radionicu performansa na maloj njemačkoj akademiji, ali je odgođeno. Što će biti, ne znam. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.