Dugo sam nakon čitanja tražila rečenicu kojom bih započela pisanje o romanu mostarske spisateljice Senke Marić, a onda sam je slučajno pronašla u citatu. U jednom od razgovora koji je objavljen nakon što je njezin drugi roman “Gravitacije” počeo uspješno gravitirati prema regionalnoj sceni, autorica je izgovorila rečenicu koju rado preuzimam kao svojevrstan moto teksta koji slijedi: “Kad se roman bavi muškim, smatramo ga univerzalnim, mislim da treba biti isto kad govorimo o ženskom”. Da, upravo tako. Dosta je, naime, čuđenja, naglašavanja i bodrenja kad netko, kao što je to učinila Senka, piše iz pozicije žena, ali ne samo za žene. A još više kad nekome padne na pamet reći kako neka spisateljica, a među njih ona svakako spada, piše snažno, skoro pa “muški”. Započnimo onda ovu priču o jednom romanu rečenicom kako su “Gravitacije” univerzalan roman, u svim svojim smislovima, važan jer je tematika još na ovim prostorima iznimno takva, pa i angažiran jer žensko iskustvo oslobađanja od nasljeđenih uloga, pravo na slobodu izbora, ljubav i vlastitu tjelesnost još treba od nekoga braniti i za nekoga zastupati.
Godina je 2019., u Tuzli gdje se s jeseni dodjeljuje regionalna nagrada Meša Selimović, pobjeđuje roman “Kintsugi tijela” koji potpisuje Senka Marić, do tada poznata kao pjesnikinja, prevoditeljica i urednica, ali i snažna žena koja je svoje iskustvo borbe s opakom bolešću pretvorila u literaturu.
Ne priručnik za samopomoć, dokumentarističku dnevničku prozu, autobiografske zapise, pisanje kao terapiju - nego baš literaturu! Priča o razlomljenosti tijela i emocija učinila je ono što uspijeva samo rijetkima - pogađala emotivno, a ciljala visokoliterarno. Ovoga puta Senka Marić imala je istu nakanu, ali je teren širi, ambicije veće, a struktura kompleksnija. “Gravitacije” su roman čija se vrata otvaraju prema više žanrova, s pametnom nakanom da ni u jedan ne uđu u potpunosti, jer bi tad posao bio prelagan, a upravo se toga ova spisateljica čuva. Priča o ženi u četrdesetima, Miki, koja vlastiti identitet traži, prihvaća, propituje i mijenja u odnosu prema dva modela koja predstavljaju njezine bake Hiba i Đulsa, dijelom je obiteljska priča koncentrirana na onu uvijek zanimljiviju, žensku dionicu, roman u kojem je naglasak na istančanoj karakterizaciji likova i njihove simbolike, pa i dijalog s antičkom tradicijom i vrlo aktualna priča o usustavljanju vlastitog/ih identiteta od krhotina što smo ih dobili u nasljeđe. Opet, i roman o ljubavi kao točki u kojoj sve te identitete vjerojatno najbolnije, ali i najdetaljnije preispitujemo. Početna je “teza” romana upravo fragmentarnost, s jedne strane kao nemogućnost sastavljanja cjeline kojom bismo sami, a pogotovo naša okolina bila zadovoljna, što se manifestira likom glavne junakinje, ali i u samom tekstu koji je građen baš tako, od fragmenata. Kao što se roman prema svome kraju čvršće usustavljuje u zaokruženu, u Mikinoj dionici čak i linearno ispričanu priču, potreba glavne junakinje da posloži vlastite posve različite, suprotne i iznimno ranjive krhotine sve više dobiva smisao. Suodnos triju žena, dviju baka i unuke, zapravo je i pozicioniranje glavne junakinje prema dvama arhetipovima čije elemente nosi u sebi, prihvaća ih, smetaju joj, ljute, ali je nedvojbeno svjesna da postoje i u određenim situacijama vrlo aktivno djeluju. Hiba i Đulsa, koje funkcioniraju po principu antipoda, zbog čega je sakupljanje krhotina još teže, imaju važan, čak odlučujući utjecaj na glavnu junakinju u trenutku kad propituje i traži smisao svoga života u arhetipskim ulogama u kojima egzistira - kao supruga u lošem braku iz kojeg treba izaći, majka djevojčice koja postaje djevojka, ljubavnica, tjelesno biće... Podsjećanje na bake, koje se u romanu, što je iznimno važno, pojavljuju i vlastitim, autentičnim glasovima, mogućnost je da se traži vlastiti put, oslobodi, gravitira prema jednom od modela, odnosno što je najvažnije pronađe vlastiti. Hiba je intenzivna, pršti energijom, životom, kretanjem, čvrstoćom, a Đulsa je “zakačena” za sevdah kao svjetonazor, naglašeno određena mirnoćom i nekretanjem, pa uglavnom leži na kauču i gleda u strop. Hiba je smijeh, Đulsa je tuga. Mika je obilježena jednom i drugom, u sebi razlomljeno suprotna, ali ipak i određena vremenskom distancom koja dijeli njihove živote, u kojoj se mjesto žene ipak barem deklarativno promijenilo. Premda su, što je najteže i najtužnije, krucijalne stvari ostale iste, a ženski prostor intime i dalje skučen do te mjere da je ovakav dijalog s modelima predaka još potreban. Taj se dijalog odvija putem sjećanja i njima pripadajućih emocija, kao i monoloških dionica, a ključna je tema, “kičma” ovoga romana ljubav, kao potreba i kao često nedostižan ideal. Zbog toga je institucija braka, tradicionalno-patrijarhalnog, dogovorenog, onog zbog kojeg “oko nas postaje sivo i mutno“ i “praviš se mrtva, tako preživiš”, kakvog iščitavamo iz bakinih priča, te onog iz kojeg se može i mora otići, ali snoseći posljedice, jedna od krucijalnih tema koju prispituju glasovi triju žena. Dakako, uz to je vezan i kompletan inventar motiva, kao što su nepisane norme, stega, zanemarivanje potreba i želja pojedinca, patrijarhalnost sredine i zatiranje osobne slobode.
Odmaknemo li se od ženskog iskustva, koje jest u prednjem planu ovog romana, nije li to univerzalan problem identiteta s kojim se nose pojedinci i društva naših prostora, koji ih čini ranjivima i nesigurnima? Mnoštvo je, istina, u ovom romanu tipičnih motiva ženske svakodnevice prema kojima glavna junakinja ima ambivalentan odnos (motiv ljubičica i kuhanja, primjerice), sve do očaja u kojem se odgovori na pitanja traže u bačenom grahu ili kavi, no roman svakako posjeduje širi okvir univerzalnog pokušaja da se dosegne barem djelićak onoga što smatramo srećom, slobodom i smislom, te teške odluke kome se ili čemu iz vlastitog nasljeđa, što ga kao paket nosimo sa sobom, treba i može gravitirati? Univerzalnost je svakako naglašena i antičkim motivom, jer ima li univerzalnijeg od antike, u konkretnom slučaju Eumenida, boginja osvete i prokletstva koje zaposjedaju Mikino podsvjesno, kao i antičkim korom koji gubi svoju ulogu “tumača” i postaje narazumljiva rulja koja vrišti i plače, a upravo se na tim mjestima otvara prostor za poetske impulse kakvima autoričin rukopis obiluje. Više od same zaokružene priče, koja također postoji i odlično funkcionira, “Gravitacije” su roman koji postavlja pitanja - o prostoru koji možemo za sebe izboriti duboko ukorijenjeni u silnice koje proizlaze iz obiteljskog i društvenog konteksta i hrabrosti da gravitiramo prema nepoznatom i individualnom. Mika na kraju uspijeva sivo i mutno zamijeniti plavim, uspijeva izroniti, premda ostaje otvoreno - u što. Njen put prema izronu, što je još bitnije, daje autonoman i autentičan glas onima koje su ušutkavane grubom rečenicom - “ne valja da žensko puno priča”. Umjesto “žensko”, slobodno bi moglo pisati i manjinsko ili drugo. Kako je rečeno na početku, univerzalan je to roman.
