Seks i hrvatski film: Nismo se makli od Juge, samo popujemo

Set poslova kojima se bavio, uz način na koji je odlučio debitirati kao redatelj, Anđelu Jurkasu, glazbeniku, piscu, producentu i tako dalje, omogućuje da, ako ništa, sa svojim filmovima zauzme medijski prostor. Tako je bilo s prvim dijelom njegove trilogije "Zbog tebe", a drukčije nije ni sa središnjim "Fuck Off I Love You".

No dok je prije godinu dana Jurkasovo djelo kao PR ulog imalo nisku domaćih glumačkih zvijezda plus glazbenike, ovoga siječnja najava je, uz krupne kadrove Zlatana Stipišića Gibonnija i Tončija Huljića te širi Hladnog piva, začinjena s nešto seksa, čiji je nedostatak u "Zbog tebe" autoru zamjeren od dijela kritičara. Istina, u manjkavosti tog filma upisano je štošta, od kaotične dramaturgije pa do šlampave režije, ali dobro, to u ovoj priči nije primarno.

Još malo pa će biti pune četiri godine otkako je Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne Dalmacije, napisao povelik i dobar tekst o erotici u suvremenom hrvatskom filmu, točnije o tome koliko je nema i zašto te zatražio objašnjenja tog fenomena od niza redateljica i redatelja različitih generacija, povezanih upravo pristupom erotskim scena: Arsena Ostojića, Rajka Grlića, Hane Jušić, Hrvoja Hribara...

Njegić se, kao i dio sugovornika, referirao na jugoslavensku kinematografiju u kojoj je, posebice sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, seks bio neizostavni dio. Nekad kao oblik razobličavanja stvarnosti, a rjeđe kao u Hollywoodu - distributerski zahtjev. Erotika je, u prijevodu, prodavala karte za kina i prikazivačka prava, podrazumijevala veću medijsku pažnju i poticala usmenu predaju, pa čak i kad su filmovi s takvim scenama govorili o nečemu osmom.

Otkako su braća Milton i Janaki Manaki 1905. nabavila kameru i bez ikakve namjere postali pionirima kinematografije u ovom dijelu Europe, u filmu se mijenjalo svašta i na bolje i na gore, tehnologija je napredovala, društveni konteksti oblikovali autorske poetike, revolucija je donijela emancipaciju, a kontrarevoilucija je dobrano poništila. Jedino što je, izgleda, ostalo isto – dobro, ne od početka prošlog stoljeća, nego od kraja njegova sedmog desetljeća – način je na koji se seks snima, glumi, kontekstualizira i percipira.

Nije, drugačije rečeno, da ga nema, ali je ili višak sam po sebi – odnosima među likovima i priči pridonosi koliko i utakmice 2. hrvatske lige podizanju libida – ili je kao erotske scene u nekoliko hrvatskih dramskih serija novije produkcije, u kojima se ne zna je li cilj orgazam ili nanošenje težih tjelesnih ozljeda. Domaći film i sve u njemu ne može se, ma koliko bi ponekad zbilja bilo dobro da može, promatrati mimo naslijeđa jugoslavenske kinematografije i izvan društvenog konteksta - kako onoga od 1945. do 1991. godine, tako i ovoga od neovisnosti Hrvatske.

"Kao i svaka država, Jugoslavija može biti i tamnica i okvir za emancipaciju. Mene zanima ovo drugo. Titova Jugoslavija je bila okvir u kojem se desila emancipacija", rekao je u nedavnom intervjuu za Novosti crnogorski pisac Andrej Nikolaidis. Točnost njegove procjene može potvrditi na tisuće, ma stotine tisuća žena od Makedonije do Slovenije kojima je industrijalizacija donijela mogućnost ekonomske neovisnosti, a ona za posljedicu imala i, upravo, emancipaciju, kako svih onih mučenica zgaženih balkanskim patrijarhatom, tako i zajednice u cjelini.

No jedno je zanimanje, čije je razvijanje također nemoguće bez ukupne promjene društva, imalo, kako se to kaže u uputama o upotrebi lijeka, i neželjene posljedice. Glumicama, kako piše Ivan Kegel u tekstu "Dijalog s penisom – žene u domaćem filmu", objavljenom 2012. u e-časopisu za kulturu P.U.L.S.E., "kurac bješe (a i danas je) najčešći partner". "Ja neću estetizaciju. U tim situacijama nema estetike. To je goli život, praštanje čulnosti, doticanje sa smrću.

Zašto onda tako i ne napraviti?", riječi su Živojina Žike Pavlovića, kojega Milan Ranković u knjizi "Seksualnost na filmu i pornografija" naziva "pionirom brutalizovanja seksualnosti u jugoslovenskom filmu". Pavlović je davno tvrdio ono što u nedavno objavljenom romanu "Zadnja riječ" piše i britanski književnik i scenarist Haif Kureishi - da seks ne izgleda karikaturalno samo akterima spolnog čina. Naravno, stvarni seks, ne onaj u kojem Rocco Siffredi povaljuje sve što hoda i ne piša stojeći.

Iako se erotika u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji pojavljuje još od 1948. godine, prikazi seksa intenzivniji su, masovniji i slobodniji tek od pojave tzv. Crnog vala, kojem je i Pavlović pripadao. No kako su taj pravac činili filmovi kritični prema socijalističkom sustavu i njegovoj do tada idealiziranoj slici, danas bi se reklo društveno angažirani filmovi, tako su gole žene i napaljeni macho Balkanci oko njih, iza njih i na njima vodili ljubav s porukom.

Ogoljavanje društvene stvarnosti išlo je do ogoljavanja pojedinca pa je seks prečesto bio grub, prljav, frustrirajući, a žene simbol potlačenosti, osim ako već nisu prezrene od zajednice. Pronađeno u prijevodu: da bi se jebalo damski, trebalo je biti kurva. Postoje, naravno, izuzeci, ali više služe da, kao i obično, potvrde pravilo. To su filmovi u kojima je manjkalo, kako bi rekla Eva Ras, jedna od prvih, filmski značajno obnaženih glumica, "intelektualnog drkanja", ali tako da se priča o nekim zanimljivim likovima i odnosima ispriča tako da poslije gledanja nije neophodna psihoterapija.

Srpsko izdanje magazina Newsweek, baveći se upravo ovom temom, kao jedan od filmova u kojima erotika nije oblik nekakve kritike društveno-političke stvarnosti, navodi "Šteficu Cvek u raljama života", o kojem je Rajko Grlić rekao: "Erotika je dio Štefina idealiziranog svijeta u kojem vječno pjevaju ptice i vlada sveopća ljubav. Nažalost, tri Štefina velika ljubavna sna, tri velika ljubavnika, tri velika erotomana na kraju ostanu samo na riječima.

Muškarci su tu neopisivi lažovi i šonje. Obećavaju i ne realiziraju. Zato u toj erotici nema puno erosa, ali ima puno slatkog kiča i nježnog poigravanja s klišejima". Kako god, posljednje godine postojanja jugoslavenske kinematografije i hrvatske u njoj obilježene su prethodnim desetljećem: granice i forme postavljene od kraja šezdesetih dominirale su do početka devedestih.

Istina, nije svaki spolni čin bio čisto silovanje, kao u "Lisicama" Krste Papića iz 1969., ali se o nekakvoj sofisticiranosti može govoriti kad, ne isključivo, ali najprije, pričamo o "Oficiru s ružom" Dejana Šorka. Komedija Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli" i kratka scena u kojoj Ana Šafranek treperi pred Fulirom ovdje se ne računa. Malo zbog žanra, a puno više zbog uvjerljive glumačke izvedbe koja u naznakama ostavlja prostor za veća uzbuđenja od jasnih prikaza trljanja dvaju golih tijela.

Revolucijama i kontrarevolucijama zajedničko je razočaranje zbog iznevjerenih očekivanja i poništavanja postojećeg, o čemu god govorili, što za posljedicu ima kretanje od nasilno kreirane ništice ili goreg od nje. Tako se i suvremeni hrvatski film nakon neovisnosti našao, opet, na početku, ali sa sličnim problemom: partiju je zamijenila Crkva te postavila svoje norme morala i ponašanja. Ispalo je, istina slučajno, da smo na kraju prošlog stoljeća kopirali Zapad, ali sa zakašnjenjem i u onome što je on već odbacio:

"Ljubavne scene, čak i među bračnim parovima, nikad ne smiju biti u krevetu. Ili mogu, ali nema dodira, mogu samo razgovarati. Ako muškarac poljubi ženu u krevetu, mora imati jednu nogu na podu. Poljubac ne smije biti otvorenih usta", pisalo je, između ostalog, u zakonskom aktu koji je u SAD-u važio od 1934. do 1966. godine.

"Vrijeme u kojem je rođen 'novi hrvatski film' (i onaj prije je nosio to isto ime) vrijeme je u kojem je država odlučila kulturološki, i ne samo kulturološki, izbrisati iz memorije svojih građana period između 1945. i 1990. te umjesto njega vratiti vrijednosni sustav iz perioda 1941.-1945. Tako su oni koji su tada odlučivali o filmovima, oni koji su ih radili, kao i oni koji su o njima pisali, manje-više unisono uplovili u taj novo/stari vrijednosni sustav.

A u tom nadasve ozbiljnom, skrušenom i pobožnom svijetu, barem kako se on javno predstavljao, erotika jednostavno nije stanovala. Redom te logike nije je bilo ni u filmovima", rekao je Rajko Grlić za Slobodnu Dalmaciju. Sličnog je mišljenja i Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a: "Na TV5, kanalu francuske vlade, gledao sam emisiju o klitorisu i ženskom orgazmu, duhovitu i slikovitu. Stavili su samo mali natpis: ne preporučuje se mlađima od 10 godina - i emitirali u podne! Bez skandala.

U našem TV šerijatu tako nešto ne bi bilo moguće. U vezi hrvatskog katoličkog srama, Ogresta je baš iz tih razloga kao nastavnik na Akademiji pokrenuo seksualnu revoluciju. Svim studentima zadaje filmsku vježbu 'igra tucanja'. Mlade redateljice i redatelji zato su danas vrlo seksualni u filmskom smislu". Godine čednosti u domaćem filmu su, dakle, završile – i to prije Jurkasa, ali i prije nastavničkih eksperimenata Zrinka Ogreste - no njihov je kraj zapravo početak još jednog istog kruga.

Filmovi koje bismo mogli nazvati (i) erotskima su rijetki i još rjeđe uspješni - a oni kojima ne nedostaje kvalitete sadrže makar jednu besmislenu scenu, valjda da ne zaboravimo tradiciju poglupljivanja seksa - dok je u drugima famozno vođenje ljubavi svedeno na nekoliko prizora u kojima je često važnija takozvana šira slika od emocionalnih odnosa, njihovih uzroka i mogućih posljedica.

Tako hrvatski glumljeni seks ima, ne u istoj, ali svakako u velikoj mjeri, problem kao i jugoslavenski: on najčešće treba govoriti o društvenom kontekstu, otuđenju čovjeka od čovjeka, emocionalnom tupilu izazvanom već nečim, izvanjskim utjecajima na pojedince, usamljenosti, ovome, onome, o svemu pod kapom nebeskom, od konzumerizma pa do pada kvalitete limarskih usluga, što ga pretvara u borilačku vještinu bez dresova i ostale sportske opreme.

Nije, drugačije rečeno, ni sam sebi svrha – osim u pornićima koje mi svakako ne proizvodimo – niti vrhunac emocionalnog naboja i strasti, nego jedan od načina da se nešto složenije ogoli, da se jebanje pojedinaca u zdrav mozak pokaže kroz ono obično, ljudsko, s efektom koji najprije uspije dokazati da je, zaista, takav seks – mogli bismo ga nazvati seks sa stavom o aktualnim problemima - karikaturalan kad se promatra, a ne upražnjava.

Neki drugi nije, čak i kad mu ne nedostaje surovosti, kao u, recimo, "Intimi" Patrice Chereaua, filmskom nastavku istoimenog romana već pomenutog Hanifa Kureishija.