Prošlo je gotovo stotinu godina otkad je holivudski film "It" davne 1927. godine koncept "it-djevojke" pretvorio u globalno popularni fenomen, ali njegova definicija nakon svih društvenih mijena posljednjeg stoljeća podjednako se može primijeniti danas, kao i na britansko visoko društvo s prijelaza 19. na 20. stoljeće: magnetično lijepa žena, seksepilno zavodljiva, koja se izdvaja stilom, ali i osobnošću, i koja bez ikakvog uloženog truda osvaja svoju okolinu i uspješno prevladava sve društvene izazove.
U današnje doba Instagrama i društvenih mreža izraz je ponešto izgubio na ekskluzivnosti, no kad je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća mlada balerina Dubravka Ostojić zakoračila u zagrebačko Kazalište Komediju, odlučna da svoj život posveti glumi, odmah je bilo jasno da se na kulturnoj pozornici Zagreba poharanog Novim valom pojavila autentična, svestrana urbana "it-djevojka".
Akademiju je upisala 1980., da bi već dvije godine kasnije zaigrala u Držićevoj "Hekubi" na Dubrovačkim ljetnim igrama i Shakespeareovu "Hamletu" slavnog Jirija Menzela. Nakon diplome igrala je prvo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, putovala neko vrijeme s Teatrom u gostima, a od 1988. je na stalnom umjetničkom angažmanu u Komediji.
U međuvremenu je znamo i po filmskim i televizijskim ulogama: nostalgičari među nama sjetit će je se iz hit-serije "Smogovci", dok je danas televizijski gledatelji vjerojatno najviše pamte po ulozi poslovne ravnateljice klinike Sanje u popularnoj sapunici "Naša mala klinika". Za svoja je glumačka ostvarenja dobila niz nagrada, među kojima i onu hrvatskoga glumišta 1994. i Zlatnu arenu u Puli 2003.
U matičnoj Komediji upravo je gledamo u "Legendi o svetom Muhli", "Revizoru" i "Kneginji Čardaša", a u Teatru Rugantino u "Sireni i Viktoriji", za koju potpisuje i prijevod s ruskog. Razgovaramo o mijenama koje su, uslijed gospodarskih, političkih i društvenih promjena u proteklih 30 godina, zadesile hrvatsku umjetnost i kulturu te posljedično odredile i njezin život i pogled na svijet.
Glumačku ste karijeru započeli ranih 1980-ih na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje vas je već na trećoj godini Akademije angažirao slavni češki oskarovac Jiri Menzel. Bilo je to doba vašega odrastanja, u specifičnom kreativnom okruženju onodobne socijalističke Jugoslavije. U toj se zemlji znalo koje su granice političkih sloboda, a umjetnici su se tim okolnostima prilagođavali uglavnom pribjegavajući autocenzuri. Cenzuru su neki shvaćali kao neku vrstu 'roditeljskog nadzora' države nad 'još nesazrelim društvom', kako ju je jednom opisao sam Menzel. Kakva bi danas trebala biti uloga države u vrijeme kad postoji 'cenzura' konzumerističkog ukusa masa i 'cenzura' tržišnog terora? Kakvi su u tome smislu bili umjetnički izazovi osamdesetih godina, a kakvi su danas?
Mi smo tih godina imali drugačiju situaciju od Čehoslovačke. Nismo, kao oni, bili iza 'željezne zavjese'. Meni se činilo da nikakve cenzure nema, iako može biti da je zbog svojih godina nisam primijetila. Ali sudeći po predstavama i filmovima koje smo gledali, bendovima koji su tad stasali, bogatom izboru tiskovina s novinarstvom na svojim vrhuncima itd., činilo se da je sve dopušteno. Dok danas, i pored demokratizacije medija koju je omogućila nova tehnologija, cenzuru primjećujem stalno. Prije svega autocenzuru. Neke teme su nedodirljive. Inače bi te mogli zasuti mrzilačkim komentarima, a ponekad i zaliti kantom, pljunuti te, pa i fizički napasti. Je li to ta sloboda govora? Ali ne mislim da je stvar lokalna. Svi uglavnom moramo misliti odobrena mišljenja, od onih o globalnoj politici nadalje. Facebook blokira račune onima koji ne misle kako određuje mainstream, to je prava politička cenzura na tragu Staljinove ili McCarthyjeve.
Postoje li danas granice umjetničkih sloboda i jesu li uopće potrebne/moguće?
Naizgled ne postoje. Umjetnost ih oduvijek ispituje, ponekad iz pravih razloga, iz potrage za svojom autentičnom istinom i odrazom svijeta u kojem nastaje, a ponekad i iz samoljublja - kako biti originalan nakon svega što je napisano, odsvirano, odigrano, kako biti primijećen. Sjećam se scene u jednom ranom De Palminu filmu - 'Hi, mom!' - u kojoj parodira eksperimentalni teatar, prikazujući predstavu u kojoj izvođači žestoko istuku i pokradu publiku. To još, nasreću, nismo doživjeli. Doduše, u osamdesetima su nas sa scene gađali mesom i bojama, ali nas nisu tukli. Hvala im na obzirnosti. U nekom smislu, treba postaviti granice koje osiguravaju da se nikoga ne povrijedi, ni fizički ni psihički. Gdje je granica između aktivizma, pa čak i nasilnog, i umjetnosti? Umjetničke provokacije su često pseudo-kritične i trendovske, i često usmjerene na krivu adresu. Nekad je, doduše, u ovom kakofoničnom vremenu teško i razaznati koja je prava. Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu jedan umjetnik izložio je olupinu ribarskog broda na kojem je 2015. kraj libijske obale poginulo 800 emigranata. Ide li to na našu savjest? Taj, recimo, umjetnički pothvat sigurno nije bilo jednostavno izvesti, i vjerujem da sam umjetnik suosjeća s tim strašnim događajem, ali - koga on optužuje? Koja je prava adresa za tu provokaciju nije baš jasno. Prije svega, zašto su ti nesretni ljudi bili prisiljeni bježati? Možda zato što im je 'dobronamjerna' intervencija zapada uništila relativno sređenu državu kako bi im uvela 'demokraciju' i oslobodila ih 'diktatora'.
Suvremeni teatar voli posezati za lekcijama o ljudskoj tragediji naučenim od antičkih velikana, koje koristi kao ishodište kako bi progovorio o patnjama modernoga doba. Koliko umjetnost može pridonijeti otvaranju oči svijeta, ukazujući mu na neke istine o njemu samom?
Teme se ponavljaju, okolnosti ih ponešto mijenjaju, ali ono bitno je kroz stoljeća isto. Zato se možemo prepoznati i u antičkim tragedijama, bez obzira na to koliko su stare. Ali kad je glas koji govori autentičan i iskren, onda je to uvijek novo. Vjerujem da umjetnost može otvarati oči i pokazivati 'samom svijetu i srži vremena njihov otisak i lik', ali kako ni sam svijet ne uči iz svojih lekcija, teško da ga umjetnost može bitno mijenjati, možda u malim koracima. Ali mora stalno pokušavati.
Zanimljivo je da ste prvu kazališnu ulogu odigrali 1982. upravo na takvom jednom komadu, u Držićevoj 'Hekubi', temeljenoj na istoimenoj Euripidovoj tragediji iz 424. godine prije nove ere, na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ivica Boban nas je po svršetku druge godine Akademije uključila u tu, takoreći generacijsku predstavu - pretrčavali smo svakodnevno od dnevnih proba u Lazaretima do noćnih na moćnoj Minčeti oko 200 'skalina', a između smo se penjali još dvjestotinjak 'skalina' do božanstvenog Lovrijenca, na probe Menzelova 'Hamleta'. U 'Hekubi' smo otkrivali zajedništvo, ono najljepše u kazalištu, i čudesne puteve slobodnih improvizacija, a u 'Hamletu', kao glumačka družina, imali smo sreću već tako rano upoznati proces nastajanja predstave jednog tako velikog, duhovitog i maštovitog umjetnika kakav je Jiri Menzel. Kasnije sam s njim radila još nekoliko puta u kazalištu, i u &TD-u - u 'Tri u drugom', i u Komediji, gdje je režirao 'Nemoćnika u pameti', što je dubrovačka inačica 'Umišljenog bolesnika', kojeg je u našoj predstavi igrao fantastični Pero Kvrgić, te Feydeaovu 'Bubu u uhu'. Od Menzela smo zaista puno naučili.
Nastavak na sljedećoj stranici...
