"Zeleni šator", Ljudmila Ulicka - Fraktura
Jasan signal i najbolji argument za optužiti neko društvo kao neslobodno jest ako je u njemu moguće da zdrava, pametna, pismena djeca, koja se ne tuku, ne kradu, ne drogiraju i ne piju nikako ne mogu uklopiti u društvo. Ruska književnica Ljudmila Ulicka primijenila je u svom romanu "Zeleni šator" na SSSR i Rusiju, u razdoblju od smrti Josifa Staljina do smrti Josifa Brodskog, kao crveno signalno svjetlo za detektiranje totalitarizama trojicu 13-godišnjih dječaka.
Oni su utjelovljenje i junaštva i naivnosti i nade tako tipičnih za sve one koji su se ikada borili protiv diktatura, koji su u očaju bježali u svijet literature, nailazeći tamo na pogibeljnu Orwellovu "1984." ili naprosto bježeći u svijet "rijeka čaja i votke". Svijet zabranjenih ideja i knjiga, potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a...
Ništa iz Ulickinih djela ne smije se doživjeti kao puku fikciju. Počev od toga što je u stvarnosti još njen djed u 1930-ima platio životom to što je bio sve ono što nije smio biti.
"Moj djed je bio intelektualac, s dva fakulteta, glazbenik i ekonomist. Pametan čovjek, mislilac... Uhitili su ga triput. Posljednji put zato što je pisao referate za Židovski antifašistički komitet. Znao je mnogo nepotrebnih stranih jezika, dobio je deset godina i umro ubrzo nakon oslobađanja. Vidjela sam ga jednom u životu. O čemu bih trebala pisati?", rekla nam je u intervjuu prije dvije godine.
Djeda je vidjela samo jednom, a ispalo je da je baš prava njegova unuka. S instituta za genetiku izbacili su je 1970. u dobi od 27 godina zbog zabranjene literature. Tada je shvatila da su svi njeni profesori genetičari prošli Staljinove logore, da je naivno mislila da je pritisak države blaži nad prirodnjacima nego nad društvenjacima, ali si nije mogla pomoći, nastavila je po starom i tako živi i danas. Unatoč svemu, kaže da ne ratuje ni s kim.
Kad ju netko pita za mišljenje, ona govori što misli, a kad joj ponude da napiše pismo podrške za zaštitu čovjeka od nepravde, ona ga potpisuje. "Ne volim sovjetsku vlast, ne volim sadašnju vlast. Kad malo razmislim, ja ne volim nikakvu vlast uopće, jer između vlasti i pojedinca uvijek postoji sukob. A što je jača nečija ličnost, to je sukob žešći. Nijednoj vlasti ne treba da ju vole, potrebno joj je da je se boje. A ja se ne volim bojati", tako je govorila Ulicka.
Bila je disidentkinja i nekoć u SSSR-u i u Putinovoj Rusiji danas, primjerice zbog podrške Mihailu Hodorkovskom. Zbog njenog britkog, sarkastičnog, gorko-slatkog romana s pristojnom dozom seksa "Iskreno vaš Šurik" njeni je čitatelji u Rusiji nazivaju živućim klasikom. Nakon "Zelenog šatora" pojedini su joj kritičari, uzimajući u obzir cijeli opus, prorekli Nobelovu nagradu jednog dana. Istodobno joj se događa da prosvjednici, među portretima nacionalnih izdajnika, nose i njezinu sliku.
Državni tužitelj optužio ju je svojedobno da je zbirka dječjih priča koju je ona uređivala, zagovarala istospolne veze i kao takva bila opasnost po tradicionalne kulturne vrijednosti u Rusiji. Nakon svog posljednjeg romana priznala nam je da si je dala časnu, prečasnu riječ da se više nikad, ali baš nikad neće dovesti u situaciju da se tako iscrpi pisanjem tako dugih književnih formi. Naravno da to nikad ne ispuni, da ne može odoljeti.
Jednako tako ne može odoljeti niti svom slobodarskom, nužno i disidentskom impulsu, pa zato o tome piše cijeli život. A ako netko tko o njenom životu i u njenim romanima nešto pročita i u tome prepozna i sebe, onda je sva prilika da je naučio još nešto jako važno o zemlji i društvu u kojem živi.
