Kultura
787 prikaza

Splićanima su izbori postali kao ulični teatar s redikulima

Nebojša Lujanović
Ivo Čagalj/PIXSELL
Nebojša Lujanović otkriva da je s "maglovitog kontinenta" maštao o Splitu kroz Smoju, Feral, Lučićevu satiru, a dočekale su ga ruševine

Taj grad odavno više nije "bili cvit Mediterana". Jedno od rijetkih sranja što ih vlasti tamo još nisu napravile je da od Marjana učine golf teren. HDZ mu je uništio industriju, mnogi će reći planski, osudio ga je na turizam, a onda Konzervatorski zavod dopušta gradnju već četvrtog hotela na Bačvicama, iako UNESCO naivno vjeruje da je to zaštićena "zona B" Dioklecijanova grada. Kvadrat stana daleko na rubu, na Mejašima, penje se do 2000, u centru do 4000 eura i Splićani bježe u Solin, Kaštela, Žrnovnicu...

Korupcija, HDZ, Crkva, Kerum, Baldasar, nema tko se nije iživljavao nad Splitom, koji je još i prije njih, u ratu, pretrpio protjerivanja ljudi iz stanova oružjem, i to ljudi čak poput Svete Pankera dok je ovaj bio na fronti kao hrvatski vojnik. Splitu su pomrli Ćićo Senjanović, Mosor, Predrag Lucić...

Ivo Andrić Uspomena na diva Kultura Ivo Andrić idealno oružje za rat na Balkanu drugim sredstvima

No sad se pojavio novi nemirni duh, poput novog barda nepokorene mediteranske urbane utvrde, ovaj put čovjek iz Bosne, ali već 10 godina splitski zet, da makar i posljednji put opjeva na pas mater i "vješala" na Rivi i najgore gadove kao "ugledne građane" i štandove s dalmatinskim suvenirima iz Kine...

Junak romana "Južina" Nebojše Lujanovića poveo je u tom gradu gradske redikule u svoju pobunu i uzdrmao taj dio Balkana na Mediteranu od zemlje sve do neba. Split, ako ništa drugo, godine gospodnje 2019. očito je dobio novog autora čije pero boli vlasti, a raduje mu se običan svit, kontra svake nepravde i iz protesta prema svakom zlu.

Pavla Kafadara, slučajno iz Bosne, za Split uspijeva vezati samo ljubav, veza s Milom. Znamo da ste i vi splitski zet već desetak godina, a iz Novog Travnika ste... Možda Pavle-Paško nije slučajno iz Bosne?

U svaki tekst pisac ugrađuje sebe, pitanje je samo u kolikoj mjeri. S jedne strane imamo pitanje odnosa pisca prema svom poslu: što mu je više stalo do svog posla, više će sebe unijeti. S druge strane, imamo čitatelje koji vrlo dobro prepoznaju fingirane pozicije, kao i one koje nose autentičnu emociju. Što se tiče romana, teško bih prenio duh Splita da godinama ne živim u njemu. I teško bih ušao u kožu autsajdera na granici ludila da se i sam nisam tako osjećao proteklih godina.

Nebojša Lujanović | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Zašto su redikuli tako važni za Split? Ne mislim samo na vaš roman, u kojem ih je Paško poveo u pobunu, nego na činjenicu da je njihov položaj u dalmatinskom mediteranskom društvu tradicionalno vrlo istaknut, što ponekad nije niti lijepo niti ugodno za njih.

Osobno mi je kao nekome duboko iz unutrašnjosti, iz prostora kotline i magle, Mediteran predstavljao imaginarni prostor vedrine, smijeha i ludosti. Slika koju su mi u zagrebačkom odrastanju podgrijavali Smoje, Feral, Lucićeva satira, Dežulovićeve kolumne… I onda sam nakon doseljenja u Split teško nalazio tragove tog duha. Našao sam ih samo oko redikula, ono malo što ih je preostalo, kao uličnih maskota koje su središte svakodnevice.

Ispada da su redikuli u Splitu posljednje utočište duha i slobode?

Više od toga. Oni su doista posljednje utočište mediteranskog duha. Ali i posljednje utočište humanosti. Jedan od tih likova pronalazi kuvertu s velikom svotom i iskreno ne zna što bi s njom kad je jedino što mu treba kutija cigareta, dok imate vrle sinove domovine na vlasti s nekoliko stanova i kuća. Oni su, dakle, i utočište morala. I na kraju, oni su jedini koje je glavni junak mogao uvjeriti u pobunu i mogućnost novog svijeta.

Jesu li oni tako vidljivi u tim krajevima zato što je klima tako blaga, pa su ljudi veći dio godine vani, na uličnom teatru, ili bi možda, kako je Markovina jednom rekao, i Einsteina u tom gradu proglasili za redikula da se rodio kao Splićanin?

Markovina je jako dobar poznavatelj splitskoga stanja uma i dobro konstatira. Dodao bih još ovaj teatar. Redikuli su okidači teatarske igre. Oni nemaju granica i prvi je otvaraju, pa se onda i drugi lakše prepuštaju. Vrlo brzo dolazi do izjednačavanja, gdje su redikuli, i to je vrlo specifično u odnosu na njihov tretman u drugim sredinama, na istoj razini s ostalima. Oni su izdignuti, to jest ostali su spušteni i igra može početi. Viđao sam takve scene. Vidjelo se i kad taj teatar proguta cijeli grad, kao za jednih političkih izbora, Splićani su to doživjeli kao igru. Sve je to u romanu. Junak organizira pobunu kao kaotični teatar s redikulima u glavnim ulogama, s tim da ubrzo postaje teško detektirati tko je ustvari redikul.

Nebojša Lujanović | Author: Miranda Čikotić/ PIXSELL Miranda Čikotić/ PIXSELL

Govorite o nekom od Kerumovih izbornih trijumfa?

Ne zamaram se likom i djelom dotičnog, on je samo paradigma vlasti koja se pretvorila u teatar. Nakon politike, to je postalo i, evo, sudstvo. Uhićenja su postala pomno osmišljeni igrokazi. Dotični je slikovit primjer, ali ciljao sam puno šire od toga.

Iz romana se vidi da ste proniknuli u spaljenu logiku samoprozvanog "najluđega grada na svitu", a i to da ste čvrsto povezali očito propadanje Splita s naslijeđem posljednjeg rata. Kako ste to otkrivali?

U početku sam prepoznao taj teatar, njegove mikro i makro manifestacije. Ali u zadnje vrijeme on je iz mediteranske bezbrižne zabave poprimio mračne boje. Postao je autodestruktivan, razoran za svoje protagoniste, i to je ono što me straši. Kao da nitko ne shvaća da se radi o propadanju koje će imati opipljive posljedice, nego samo o novom stadiju igre.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.