Kultura
2822 prikaza

'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

Karl Ove Knausgaard
1/11
Thomas Wågström
Čuveni norveški književnik Karl Ove Knausgård otkriva unutarnje demone koje je naslijedio iz odnosa s ocem

Proza je nešto gdje se može počinuti, kao što se može počinuti na nekom mjestu, pod stablom, ili na ležaljci u vrtu, to ima vrijednost samo po sebi. Zašto bi se uopće trebalo pisati o događajima? Tako razmišlja norveška književna senzacija Karl Ove Knausgård u petom dijelu svoje knjige memoarske proze provokativno naslovljene “Moja borba” (2009-2011), u kojoj na više od 3000 stranica podijeljenih u šest tomova iscrtava autogeografiju vlastitog života.

Pišući, kako sam kaže, iskreno i bez trikova, Knausgård je ispisao hrabar, po mnogima drzak, prikaz obiteljskog i društvenog života suvremenog sjevera Europe, koji mu je donio svjetsku slavu, a u Norveškoj epitet utemeljitelja suvremene nordijske hiperrealistične proze.

Napisao je još i romane “Izvan svijeta” (1998.) i “Vrijeme za sve” (2004.) te “Kvartet sezona” (2015-2016); “O jeseni”, “O zimi”, “O proljeću” i “O ljetu”. Peta knjiga “Moje borbe” obuhvaća četrnaestogodišnje razdoblje, od 1988. do 2002., koje je pisac proveo u kišnom vestlandskom gradiću Bergenu, a koje “nije ostavilo gotovo nikakav opipljiv trag, već samo nekoliko fotografija, sjećanje na pokoji događaj, i gomilu osjećaja”.

Norveška INDEKS SREĆE Life Norveška je najsretnija zemlja svijeta - koja je njihova tajna

Iz tog se nasljeđa razvila knjiga na više od 500 stranica upravo objavljena na hrvatskom u izdanju naklade OceanMore i prijevodu Anje Majnarić. Svojom je prozom svakako osigurao mirno mjesto za počinak milijunima obožavatelja diljem svijeta, no njegov je vlastiti unutarnji svijet za njega, kako sam ističe, zauvijek ostao poligon borbe za svakodnevno preživljavanje vlastitog života. Nakon što mu se raspao i drugi brak, svoje vrijeme dijeli između Švedske, gdje živi njegovo četvero djece, i Londona, gdje je našao novu ljubav. Negdje između te dvije točke koje trenutačno omeđuju njegov životni pravac, s piscem smo razgovarali o mnogim temama njegove borbe.

U petom dijelu “Moje borbe” fokusirate se na svoje spisateljske formativne godine, od pohađanja Spisateljske akademije, preko studija komparatistike i bezbrojnih neuspjelih pokušaja da napišete nešto dovoljno dobro da bude prihvaćeno i objavljeno. Ako znamo da je cijeli autobiografski niz koji čini “Moju borbu” rezultat procesa “čišćenja” života kroz suočavanje s demonima prošlosti, kakvu ste vrstu egzorcizma pokušali izvesti pišući o razdoblju obuhvaćenom ovom knjigom?

Karl Ove Knausgaard | Author: Thomas Wågström Thomas Wågström

Mislim da se nisam pisanjem pokušavao nečega ‘riješiti’; želio sam otkriti što je to što me pokreće, razotkriti razloge svojeg ponašanja, odluka koje donosim, svojih izbora. Tu je riječ o potrazi za odgovorom na pitanje tko smo mi zapravo i kako smo postali to što jesmo. U mojem slučaju ključnu je ulogu imao autoritarni otac, koji je, čak i onda kad više nismo živjeli zajedno, nastavio dominirati mojim životom. Peti nastavak ‘Moje borbe’ bavi se mojim 20-im godinama života, a pisao sam ga kad sam već imao 40. To bi se razdoblje moglo opisati kao vrijeme ‘topljenja ledenjaka’: odjednom su se polako počeli nazirati vrhovi planina dotad prekriveni ledom. Taj je dječak uvijek bio sublimiran, a onda, naglo se našavši na otvorenome, jurnuo je u susret eksploziji slobode. No tu se zapravo ponajviše radi o neuspjehu, nemogućnosti bavljenja onim čime se zapravo želimo baviti; okovani smo silama koje ne razumijemo i ne prepoznajemo, ali ih svejedno bez razmišljanja i propitivanja prihvaćamo kao stanje stvari.

Iz današnje perspektive teško je zamisliti, no očajnička borba koju poduzimate do trenutka objave prve knjige još je jedna potvrda opravdanosti naslova vašeg memoarskog magnum opusa. Ali vama nije bilo dovoljno samo biti piscem, vi ste željeli postati veliki pisac. To vam je uspjelo tek kad ste odlučili “naprosto pisati istinu, bez ikakvih trikova”. No je li fikciju moguće pisati bez triko va? Koji su to fikcionalni trikovi koje sadrži vaša autobiografska saga?

Nisam siguran što točno mislite pod ‘trikovima’, ali naravno da u svakom pisanju postoji element manipulacije, nešto u što želite čitatelja svakako uvjeriti. Ključan je način na koji to nastojite postići; posegnete li za klišejima kako biste oslikali neku intenzivnu situaciju iz vlastitog života, čitatelj vam neće povjerovati, neće shvatiti. Za mene je najveći problem kod pisanja ‘Moje borbe’ bio taj što ni ja sam nisam mogao povjerovati ničemu što sam napisao dokle god sam se služio tradicionalnom formom romana; naprosto nije bila dovoljno elokventna. Ali čim sam odlučio da me zapravo nije briga za tu knjigu, za to hoće li je uopće itko ikad pročitati, knjiga se sama napisala. To je ono što svaki pisac nastoji postići, svatko želi da u njegovu priču čitatelj povjeruje, da to što je ispričao bude istina, bez obzira je li fikcionalno ili dolazi iz stvarnog života. Da bismo to postigli, služimo se raznim književnim metodama. Ali sve se one s vremenom istroše, izližu se kroz loše pisanu literaturu. Ono što sam ja pokušao je pisati na način da ne izgleda kao da koristim ikakvu metodu, što je samo po sebi, naravno, jedna vrsta manipulacije. Kad želim stvoriti sliku stvarnosti, svijeta kakav on doista jest, koristim se vrlo detaljnim opisima, razvijam naraciju, nastojim stvoriti neku vrstu prisutnosti, osjećaj kao da se nalazite unutar same priče a ne, primjerice, u kući iz priče. Ali na kraju je i to trik. Kad bih sad odlučio napisati sedmi nastavak ‘Moje borbe’, ponovno bi to bio jedan trik jer bih se, naravno, ponovno prisjećao nečega što sam odavno zaboravio, dakle, posegnuo bih za već postojećom metodom. Ali u vrijeme kad sam pisao ‘Moju borbu’, to još nije bila metoda, nisam o tome svjesno razmišljao, naprosto se razvilo u procesu pisanja. Većinu američkih filmova uopće ne mogu gledati upravo zbog te očite manipulacije, jer se točno vidi da žele u nama pritisnuti određene tipke, žele stvoriti određene osjećaje. S druge strane, jedan od meni najdražih filmo va je ‘Ples u tami’ danskog redatelja Larsa von Triera, i to upravo zato što je ekstremno manipulativan, jer točno vidite tu manipulaciju, ali se svejedno od nje ne možete obraniti i na kraju filma morate plakati. Ljudske osjećaje možete dotaknuti na razne načine, možete čak posegnuti za trikovima i manipulacijama, ali pritom morate biti vrlo pametni. A ja nisam pametan, ja sam samo vrlo izravan.

U knjigama i intervjuima često ističete da je jedino što ste ikad željeli i što želite – biti dobar čovjek. S tom mišlju zaključujete i peti nastavak ‘Moje borbe’. U koliko mjeri, osim borbe za pisanje i borbe za preživljavanje vlastitog života, knjiga nosi i taj teret borbe kojom pokušavate premostiti jaz između čovjeka kakav jeste i onoga kakav zapravo želite biti? Jeste li u tom svom naumu uspjeli – jeste li danas dobar čovjek?

Karl Ove Knausgaard | Author: Thomas Wågström Thomas Wågström

Kad sam god sam sa sobom i postavim si to pitanje, jesam li ja dobar čovjek, čini mi se da jesam. Želim činiti dobro i mislim da to i činim, da činim sve što mogu kako bih bio dobar čovjek. Ali nismo sami u svijetu. Kad biste pitali moje prijatelje, obitelj i ljude oko mene, vjerujem da bi njihova priča bila posve drukčija. Mislim da me ne bi smatrali posebno dobrim, možda bi vam rekli da nisam osobito empatičan, vjerojatno da sam dosta opsjednut samim sobom, ne bi me opisali kao nekoga tko bi se rado latio posla i radio nešto za druge i slično. Nije baš da tučem ljude i činim zle stvari, ali čovjek je kompleksno biće, neke je stvari teško vidjeti, što i jest jedan od razloga za pisanje ili za čitanje knjige, jer vam to daje mogućnost da vidite sebe izvana.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.