Ratovi koji nas okružuju pomaknuli su granice te se i najveći zločini podmeću

Temišvar je bio u središtu rumunjske revolucije u prosincu 1989. godine, a žurba medija da otkriju i objave senzacionalne informacije dovela je do općeg objavljivanja lažnih vijesti o takozvanoj “aferi masovnih grobnica”. Novinarka Colette Braeckman otputovala je u Temišvar 23. prosinca 1989. i nekoliko tjedana kasnije objavila članak pod naslovom “Je n’ai rien vu à Timisoara” (Nisam ništa vidjela u Temišvaru) u belgijskim novinama Le Soir. Na temelju svog iskustva i godina novinarskog rada, Colette Braeckman raspravljat će o “aferi masovnih grobnica” i medijskim dezinformacijama koje su uslijedile kao vitalno upozorenje o žurbi istine - i, nasuprot tome, prednostima sporog i kritičkog promišljanja koje kazalište može ponuditi publici. Ovo će se uvodno izlaganje tako povezati s temama dezinformacija i kazališta kao otvorenog, demokratskog prostora, o kojima se raspravljalo tijekom Europskog kazališnog foruma 2023., događaja koji je prošlog proljeća organizirala Europska komisija.

Tim je riječima najavljen nastup Colette Braeckman na otvaranju konferencije Europske kazališne konvencije prošlog petka u Temišvaru. No upravo je taj nastup izazvao žestoke reakcije i polemike u Sali 2 Nacionalnog kazališta u Temišvaru. Dramaturginja tog kazališta i umjetnička ravnateljica, a potom i umjetnička ravnateljica Nacionalnog teatra iz Cluja oštro su se usprotivile govoru novinarke i njezinim tezama u uvodnom predavanju s kojim je otvorena konferencije pod nazivom “Fake News and the Role of Theatre” što bi u prijevodu glasilo “Lažne vijesti i uloga teatra”. Rumunjske su umjetnice i voditeljice teatara same svjedočile 1989. godine “Rumunjskoj revoluciji”, pozivajući se na osobna sjećanja vezana uz mrtva tijela koja su vidjele na ulicama Temišvara. Takozvana “Rumunjska revolucija”, koja označava pobunu protiv komunizma u Rumunjskoj, trajala je nekoliko dana i započela je upravo u Temišvaru 15. prosinca 1989., kad su se ispred protestantske crkve okupili prosvjednici nezadovoljni izbacivanjem pastora Lazla Tokesa, kritičara Nicolaea Ceausescua, iz crkve, što je bila i prva pobuna koja je dovela do rušenja posljednjeg komunističkog režima u Europi. Povijest i to ona koju su rumunjske umjetnice iznijele u temišvarskom kazalištu prošli tjedan pred svojim kolegama iz brojnih europskih zemalja govori o tome da je dva dana nakon početka skupova na kojima je pružena potpora pastoru Tokesu, Ceausescu naredio policiji da puca u prosvjednike te je šezdesetak ljudi ubijeno, a više od 2000 ranjeno samo u jednom danu u Temišvaru. Tako su na teatarskoj konferenciji suočene dvije posve različite re-interpretacije povijesnih zbivanja od prije 34 godine, obje osobne, no jedna ispričana iz perspektive onih koji su tu povijest živjele, a druga iz perspektive novinarke čije su informacije iz tog vremena pribavljene iz nekih drugih izvora. Stoga se postavlja pitanje nije li teza “fake newsa” vezana uz rumunjsku revoluciju i sama “fake” te kako se danas može iznaći istina i tko o njoj ima pravo svjedočiti?

Wikimedia Commons

Oksimoron “fake news”, odnosno lažne vijesti, kao termin prvi put se spominje sredinom 2016. godine, kad je Craig Silverman iz Buzzfeeda primijetio struju potpuno izmišljenih vijesti koje su potjecale iz makedonskoga grada Veleša. Istraživanje je otkrilo 140 portala s lažnim vijestima iznimno popularnih na Facebooku, kao i to da su mladi koji možda i nisu bili pretjerano zainteresirani za američku politiku zarađivali poprilične iznose za te akcije. Primjerice, “Papa Franjo je šokirao svijet podržavši Donalda Trumpa”, bila je jedna je od najpoznatijih lažnih vijesti u vrijeme izbora 2016. godine, koji su završili Trumpovim trijumfom. Neki kritičari Trumpova režima poslije su tvrdili da se to dogodilo upravo zbog takvih vijesti. Termin “fake news” je potom prešao u svakodnevnu upotrebu. Često se poistovjećuje i s terminom dezinformacije koji se pokazao “složenim konceptom što se stalno mijenja kako se uključuju novi akteri i razvijaju nove tehnike i tehnologije proizvodnje i širenja laži i manipulacija, pogotovo na online, a sam termin najčešće definiramo kao informacije koje su netočne i namjerno stvorene kako bi obmanule javnost - naštetile nekoj osobi, organizaciji, društvenoj skupini, državi ili cilju te ostvarile neki interes, primjerice ekonomski ili politički.

Danas je doista iznimno teško odrediti granicu između lažnih i istinitih vijesti. “Fake news” od prije tridesetak godina ne može se mjeriti s ovim današnjima. Ratovi koji nas okružuju pomaknuli su granice te se i najveći zločini podmeću i predstavljaju lažnima. Ljudi oko nas redizajniraju svoje osobne biografije i prodaju ih javnosti uljepšanima i lažnima, nesvjesni kako i sami upadaju u zamke “fake newsa”, blamirajući se pred onima koje su željeli impresionirati. Granice su tanke i lako ih se prelazi, mnoštvo je svjesnih ili nesvjesnih obmana, imitacija, misinformacije i malinformacije, diskreditacija koje mijenjaju živote akterima tih drama s kojima se upravo oni najbolji nerijetko suočavaju. Bivajući uvučeni u neke dobro smišljene manipulativne igre u doba tranzicije i sami postajemo žrtvama lažnih vijesti koje mogu imati traumatične i tragične posljedice, o čemu svjedoči i naizgled bezazleno uvodno predavanja na temu “fake newsa” na jednoj teatarskoj konferenciji.