Poput odvažnog povjesničara i istraživača, ruski pisac i geolog Sergej Lebedev (Moskva, 1981.) upustio se u proces razračunavanja s uspavanim duhovima ruske povijesti, mračnim figurama koje u punini užasa izvodi na svjetlo. Poetičnim, gustim jezikom u svojoj knjizi “Granica zaborava” piše o staljinističkim gulazima, a fokusiran je na krivce i živote koje su vodili jednom kad su prestali biti zapovjednicima logora.
Njegov protagonist luta hladnim sjeverom, pustom tundrom, a ostaci bivšeg sistema koje otkriva, ruševine logorskih baraka, jezovit su prizor. Lebedevu je uoči ljeta izišla knjiga u Frakturi, već je doživjela mnoštvo prijevoda, uključujući i ono na engleski jezik, a hrvatskoj publici autor će se uživo predstaviti u prosincu na sajmu knjiga u Puli.
Uspoređuju vas s Aleksandrom Solženjicinom kad je u pitanju istraživanje povijesti i utjecaj povijesti na memoriju nacije. Kakav je osjećaj biti dijelom tako velike literarne tradicije? Kako ste se kao pisac odlučili baviti tako važnom temom kao u 'Granici zaborava'?
Najprije, pokušavam nastaviti liniju Šalamova, Solženjicina i drugih. Oni su pisali o iskustvu logora. Međutim, malo njih je pisalo o tome što se dogodilo bivšim zatvorenicima nakon logora. Štoviše, gotovo nitko nije pisao o prijenosu tog iskustva u generacijskom lancu. Ljudi koji su patili u logorima nisu smjeli javno govoriti o svojoj patnji. Bivše žrtve su šutjele o svojim mukama i mučiteljima te se tako očuvala golema količina nereflektiranih sjećanja. Mogli bismo reći da su praznine i nedostaci jedino naslijeđe koje je ostavljeno potomcima. Pomoću proze pokušavam se nositi s fenomenom neuhvatljivih, neoblikovanih i zanemarenih sjećanja. Dodatno, želim učiniti poseban kulturalni oblik rada ovim romanom. Staljinovi sljedbenici, oni koji su počinili masovne zločine, koji su potpisivali liste za strijeljanja, nisu samo izbjegli osvetu. Pobjegli su i od sjećanja. Nakon umirovljenja postali su bezopasni idilični penzioneri. Nikad nisu dovedeni pred sud, nikad nisu postali vidljivi u društvu, nikad nisu dobili prepoznatljivo 'lice' u kulturi. Stoga, s jedne strane, imamo žrtve - i prazninu, s druge strane. Želim ih izvesti iz skrovišta i učiniti vidljivima. Velik je izazov što se tiče jezika i stila opisati nekoga tko nije želio biti opisan, tko je socijalni duh, genij prerušavanja. Drugi muž moje bake bio je oficir državne sigurnosti, šef gulaga. Tako da je ovo priča o državi koja se reflektira na pojedinca.
Geolog ste koji je postao i pjesnik, esejist te novinar. Mnogo je poetičnih opisa udaljenog sjevernog krajolika u vašem romanu. Koja je dodirna točka između geologije i pisanja? U kojem smislu je geologija utjecala na vas i vaš umjetnički identitet?
Geologija je bila moja kolijevka. Majka i otac su mi geolozi. Odrastao sam među knjigama o mineralima i rudama, lijepim kristalima, crno-bijelim fotografijama sa sjevera i istoka, ekspedicijskom opremom... Nitko nije vršio pritisak na mene, kao što roditelji ponekad znaju, ali s ovakvim intrigantnim okolišem bilo mi je suđeno da postanem geolog. Kad se Sovjetski Savez raspao, geologija kao znanost i industrija brzo je propala. Istodobno, geološki prostori postali su otvoreni za ekspedicije u stilu Jacka Londona, za potrage za starim napuštenim rudnicima i ležištima. To je bila moja geologija. Skupljali smo uzorke te ih prodavali muzejima i privatnim znalcima. Više nije bilo SSSR-a, a nove države bile su poput novorođenčadi. Bez granica, bez autoriteta, novac se brojio u milijunima. Bilo je to nešto poput građanskog rata koji je moja baka iskusila kao mlada djevojka i koji mi je opisala. Tijekom tog razdoblja prvi put sam susreo ostatke gulaga: ruševine baraka i mostova, stare livade i ceste, ciklopske nakupine iscrpljenih stijena - kao zbroj života eliminiranih zatvorenika. Bilo je šokantno. Mislio sam da su bivši logori postojali samo u memoarima. No bili su prisutni na zemlji, iako ih nitko nije vidio. Kasnije sam shvatio da mi je geološki jezik vrlo koristan u nošenju s prošlosti. 'Geologija je rad s vremenom i pritiskom' (ovo mi je omiljeni citat iz filma 'The Shawshank Redemption'). Geologija je rad sa supstancama koje je transformiralo vrijeme i pritisak, transformiranim ne samo jednom, nego tri, četiri, pet puta. Ovo je savršena paralela sa sovjetskom poviješću, zato što je SSSR konstantno iznova ispisivao svoju povijest, poričući povijest i proglašavajući novu budućnost. Dodatno, potraga za mineralima je poput uzbudljivog lova. Ne možete se jednostavno osloniti na profesionalne vještine. Intuicija, sreća i šesto čulo također su bitni. Postanete poput detektiva koji traga za onim što se dogodilo prije stotinu ili tisuću milijuna godina, za tragovima mineralskih vena u krajoliku, u riječnom pijesku i šljunku, čitajući Knjigu postanka. To je savršena škola za pisca i istražitelja!
Bili ste desetogodišnji dječak kad se Sovjetski Savez urušio. U romanu pišete da je odrastanje bilo teško: 'Odgajali su nas odveć surovo i revno, ne znajući ni za oprost ni za milost u moralnim pitanjima'. Kad razmišljate o sebi, bilo u kontekstu javnog školstva ili obiteljske dinamike ili generalno atmosfere u društvu, koje misli vam dolaze u glavu? Kako pamtite osamdesete naspram devedesetih? Što se promijenilo u pogledu malih, svakodnevnih stvari?
U kolovozu 1991. godine milijuni ljudi okupili su se na moskovskim trgovima i u drugim gradovima kako bi se oduprijeli komunističkom puču, no ova TV slika bila je ponešto iskrivljena. Zato što su milijuni ljudi jednostavno čekali što će se dogoditi sljedeće, bez ikakve ideje ili osobne obaveze. Imao sam deset godina, a ljeto smo provodili u našoj dači u blizini Moskve. Ljudi su tamo samo sjedili i slušali radio. Prije je radio prijamnik uvijek najavljivao tipične sovjetske vijesti o žetvi, tvornicama i partijskim kongresima. No iznenada je radio postao neka vrsta proročanstva, moćni bog u kutiji koji je imao moć predvidjeti budućnost, osloboditi događaje koje nije moguće kontrolirati. Moskva je bila udaljena 50 kilometara, bilo je jednostavno otići onamo, vidjeti okupljanja ili sudjelovati u njima. No nitko nije riskirao, ljudi su čekali da im sudbinu odredi netko drugi. Oni koji su stajali na trgovima reći će drugu priču - o osjećaju slobode i jedinstva. No ni oni se nikad nisu potrudili zauzeti stožere KGB-a u Lubjanki, kao što su istočni Nijemci učinili sa Stasijevim zgradama diljem zemlje. Strah da se konfrontira državi bio je snažan, iako je zemlja bila u ruševnom stanju. A ovaj strah se u svoj svojoj snazi vratio pod Putinovom vladavinom.
Naslov vašega romana je 'Granica zaborava', a protagonist istražuje granice vlastitog sjećanja, kao i granice kolektivnog sjećanja. Putuje u udaljene i napuštene krajolike gdje promišlja o ljudskoj egzistenciji te apsurdnim i teškim životima zatvorenika gulaga. Gdje leži granica nečijeg sjećanja ili, bolje rečeno, zaborava? Je li se važno sjećati i znati istinu? I jednom kad imamo to znanje, što učiniti s njim?
Sjećanje može biti varljivo, nestabilno, rastapajuće, no i dalje o njemu pričamo u gabaritima normalnosti. No za mene kao Rusa rođenog u SSSR-u sjećanje - povijesno sjećanje, obiteljsko sjećanje - ne postoji. Mi nismo naslijedili memoriju, nego mjesto zločina, gdje su počinitelji pokušali izbrisati svaki trag svojih nedjela, krivotvoriti i iznova mnogo puta ispisati povijest. Povjesničar, istraživač radi kao detektiv, a i riskira kao detektiv. Mi smo tek na putu prema memoriji, a taj put je istraživanje, istraživački put. Zaborav kao prirodan proces pomaže zlostavljačima, ide im u prilog, tako da je to utrka protiv prirode i ljudske prirode. Bit će to jednostavnije shvatiti ako govorimo o 'granici zaborava'. Na ruskom sjeveru ova granica se može povući na karti. Kad su dislocirani gulazi zatvoreni šezdesetih godina, ljudi su jednostavno napustili ta mjesta. Sad su ti teritoriji napušteni, to je GULAG Atlantis, sakriven od ljudskih pogleda i zajedničke memorije. Nikakvih spomenika, znakova, samo tundra ili tajga. U modernoj Rusiji, gdje su uništene političke i socijalne institucije, gdje ste lišeni građanskih prava, umjetnost - ili jezik - vaše je zadnje utočište. Razviti jezik umjetničkim alatima znači pridobiti budućnost. Naša prošlost utječe na sadašnje stanje na najvišoj razini. No sama prošlost, kao što sam već rekao, je nadrealna, sačinjena od laži, tišine, praznine, neuspjeha, duhova i sjena. Ako radite s tim neuhvatljivim fenomenima, potreban vam je vrlo precizan i specifičan jezik, koji miješa osjetljivu, prediktivnu snagu poezije sa snažnom intelektualnom analizom, jezik koji svaki put konfrontira sam sebe u borbi da obuhvati i popravi tu nerealnu stvarnost.
Dijelovi gulaga bili su prislonjeni na velike industrijske objekte. Ovi logori bili su uništeni tijekom ekspanzije tvornica, rudnika i tako dalje. Svetlana Aleksijevič piše o tome kako je bivši zatvorenik došao vidjeti svoj bivši logor i nije pronašao ništa. No drvo na kućama mu je izgledalo poznato. Kuće su bile izgrađene od drveta s baraka. Drugi dijelovi logora, koji su bili smješteni daleko od naseljenih područja, bili su napušteni. Sve je bilo kako je ostavljeno - stražarski tornjevi, kasarne, ograde. Ljudi su napustili ova mjesta i nikad se nisu vratili. Samo ih lokalni nomadi sa svojim stadima, lovci i rijetki turisti sad posjećuju. Naravno, teška klima potiče propadanje. Nisu postojale trajne zgrade, samo privremene. No dok pješačite kroz neizmjernu prazninu tajge ili tundre možete pronaći klimavi stražarski toranj ili baraku slomljena krova - bez ikakvog znaka što je tu bilo, bez spomen-ploče. Negdje u blizini bit će groblje - također bez nadgrobnih spomenika, samo rupe i redovi... Također je važno napomenuti da su nepoznate lokacije mnogih masovnih grobnica, gdje su žrtve Velike čistke zakopane, a državna sigurnost ne dijeli informacije o tome gdje se nalaze te grobnice. Tako da na neki način državna sigurnost i dalje posjeduje žrtve, drže ih kao posmrtne taoce - u zaboravu.
Biste li rekli da sovjetske zgrade iz 20. stoljeća, robusne i glomazne, reflektiraju sovjetskog čovjeka te ere? Je li nacija, nakon 1917. godine, ali i trijumfa Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, počela sanjati preveliko? Kao da sve te zgrade nisu namijenjene ljudima, nego kako bi pokazale da je i sovjetski čovjek sposoban za velike stvari.
Rekao bih da su sovjetske zgrade i monumenti namjerno građeni izvan proporcija, kako bi se pokazala moć države i mizerija pojedinca ako taj pojedinac nije dio većine. Staljinistička arhitektura, prepoznatljivo i učestalo obilježje sovjetskog nasljeđa, više je stvar teatra, nego ljudske svakodnevice. Bila je zasićena dekoracijama i simbolima planiranog blagostanja. No glavnina stanovništva i dalje je živjela u kućama koje su najviše sličile barakama.
Kako se nacija, osobito velika kao ruska, može pomiriti sa svojom poviješću, zamijeniti mit s istinom? Kad je u pitanju ispisivanje povijesnog narativa, tko drži ključeve memorije? Tko je onaj koji kaže: ovo je istina, a ovo nije?
Mislim da sve započinje ozbiljnim zahtijevanjem pravde. Legalnim pristupom prošlosti. Namjerom da se ponovno uspostavi vladavina prava. Hamletovskom situacijom. Kao što vjerojatno pamtite, nijedan od časnika koji na zidu vide duh Hamletova oca ne prepoznaju stvarni razlog njegove pojave. Tretiraju duh kao isprazno proročanstvo, vjerojatno znak nadolazećeg rata. Samo Hamlet razumije: to nije svjedočanstvo. To je vapaj iz prošlosti, poziv da se ponovno uspostavi istina, a kazni ubojstvo. No u slučaju Rusije, vladavina Boljševika izbrisala je moralnu podlogu na kojoj bi mogla proklijati pravda. Samo zbog ovoga imamo vrlo neobičnu pravnu situaciju. Imamo milijune i milijune žrtava sovjetske represije, no ne i karakterističan, formaliziran kriminal i kriminalce. A bez takvog zahtjeva, bez političke perspektive, memorijski slijed ne može se propisno razvijati.
Što se dogodi kad umru svi oni koji bi se mogli sjećati, koji su bili tamo i koji bi mogli svjedočiti?
Upravo sam se vratio sa sjevera Rusije, iz republike Komi. Bio sam tamo sa svojim prijateljem, čiji je praujak, litavski Poljak, tamo deportiran 1941. godine. Imali smo sreće - razgovarali smo s 92-godišnjakom, posljednjim preživjelim iz te skupine zatvorenika, koji tamo još žive. Pokazao nam je gdje su stajale logorske barake, stolovi, kasarne čuvara... Vidjeli smo groblje - koje nije groblje, nego samo redovi jama, s desetinama trupala u svakoj. Bez imena, bez nadgrobnih spomenika. On je posljednja osoba koja stoji. Nakon njega doći će zaborav. Postoje neki nedostaci koji se ne mogu nadoknaditi, neki elementi koji nedostaju ne mogu se nadomjestiti, ako rad na sjećanju - arhivski, društveni, povijesni, politički - nije napravljen kako treba, u pravo vrijeme. A u Rusiji to nije napravljeno.
Drugi djed predstavlja stari sistem, a i u romanu pišete: 'Pokušao sam ga voljeti... - bilo je nemoguće voljeti Drugog djeda'. Kao da ovog čovjeka okružuje loša aura, za sve ružne stvari koje je radio, kao da su njegovi zločini negdje u zraku, poput mračne sile koja ga slijedi iako je započeo život ispočetka. Što se dogodilo s ljudima poput Drugog djeda, čuvarima starog sistema? Što su radili kasnije u životima?
Nije pretjerivanje reći da je svatko imao takvog rođaka ili prijatelja ili susjeda: osobu koja je služila u državnoj sigurnosti, u internim postrojbama. No u pogledu kulture i društva, ovi bivši izvršitelji i čuvari gulaga pobjegli su od toga da budu prepoznati, postali su nevidljivi i transformirali se u ugodne umirovljenike nejasne prošlosti i udobne sadašnjosti. Rijetko su odgovarali za svoje zločine, pitanje odgovornosti i krivnje nikad nije iskrsnulo, tako da su se jednostavno stopili s drugim ljudima. Postojali su milijuni žrtava, ali ne i zločini i zločinci. Tako da je moj zadatak bio izvesti ih iz sjene na svjetlo, učiniti ih vidljivima, dati im oblik i lice - kroz lik Drugog djeda. Kad je knjiga objavljena u Rusiji, kritike čitatelja bile su raznolike, no jedna je bila učestala. Ljudi su govorili: kad sam čitao opise Drugog djeda, napokon sam shvatio što sam u djetinjstvu osjećao prema svojem djedu - ili polu djedu - ili nekom drugom starijem rođaku. Bilo je kod njega nešto čudno i mračno, rekli bi, nekakva jeziva emanacija, iako je bio prijateljski raspoložen, pa čak i privlačan. 'Granica zaborava' nam je dala trag ili hint, počeli smo tragati i saznali da je ta osoba zaista služila u državnoj sigurnosti.
Napisali ste u eseju 'O Juriju Dmitrievom': 'Nacisti su gradili krematorije u logorima. Gulag nije trebao krematorije: prostori logorskog carstva bili su takvi da ste mogli sakriti, uništiti milijune tijela i bilo je prostora za još'. Tko je Juri Dmitriev i zašto mu se sudi?
Juri Dmitriev je neovisni istraživač gulaga, terenski povjesničar. Pronašao je jednu od najozloglašenijih masovnih grobnica staljinističkog terora, mjesto Sandarmok. Tamo je 1937. i 1938. godine tajna policija smaknula više od 6500 ljudi. Godine 2017. je Putinova tajna policija uhitila Dmitrieva i osudila ga za dječju pornografiju. Jasno je da se time njega i njegova nalazišta htjelo kompromitirati. Od 2018. godine povjesničari koje je postavila država pokušavaju dokazati da masovna ubojstva u Sandarmoku nisu počinili Sovjeti, nego finska vojska tijekom Drugog svjetskog rata. Tako da tu možemo vidjeti poželjnu i dobro koordiniranu kampanju protiv sjećanja i njegovih zaštitnika.
Vaša baka Nataša također je pisala o obiteljskoj povijesti. O čemu je točno pisala? Je li ikad išla daleko poput vas?
Sjećam se iz svojega djetinjstva da je pisanje uvijek bilo nešto pomalo sumnjivo. Pisao sam u školi gdje smo imali ideološki prilagođene teme poput partizana, službenih blagdana poput Majčina dana, Dana pobjede itd. Nije to bilo pisanje, nego ponavljanje ideoloških formula. A pisati na svoju ruku? Pisati ono što želite pisati? To je bilo nezamislivo.
Mislim da je moja baka Nataša, koja je napisala memoare o obiteljskoj povijesti, imala drugačiji cilj. Svoje memoare pisala je kasnih godina Sovjetskog Saveza, ali nije imala pojma da će se SSSR uskoro raspasti. Tako da je to tekst s dvije kontradiktorne namjere. S jedne strane, dati široki pregled prošlosti, ponovno uspostaviti veze s prošlošću. S druge strane - oblikovati povijest dostojnu sovjetskog čovjeka, isključiti neke mračne stranice koje bi mogle biti nepotreban teret budućim generacijama. Ovi memoari bili su poput posljednje knjige, finalnog znanja, zato što je ona bila jedina preživjela iz obitelji i, kao sovjetska država, imala je monopol nad prošlošću. Memoari su njezin dragocjeni poklon, na neki način su njezino svjedočanstvo. Međutim, mislim da nije željela da itko ide dalje od toga.
U romanu 'Godina kometa' pišete o svojim dvjema bakama i njihovim osobnostima koje su utjelovljavale dva različita svijeta. Koja je središnja ideja ove knjige?
Dvije bake bile su najimpresivnije figure mojega djetinjstva. Drugi, poput moje majke, mojega oca, rođaka, bili su samo ljudi kao i ja. Bake su bile poput stupova sovjetskog svemira. Jedna je bila iz plemenite aristokratske obitelji, a druga iz siromašne seljačke. Jedino je revolucija 1917. učinila mogućim da se sretnu, da postanu rodbina. Utjelovljavale su teška vremena, Crvenu moć i poraženu Bijelu (nije bilo Crvenih bez Bijelih). Sve skrivene kontradikcije povijesti i društva bile su personaliziran u njima. Osjećao sam da dvije različite gravitacije, poput dva različita čarobnjaka ili mađioničara, natjecateljski šapću snažne čarolije i time oblikuju moju sudbinu, moju budućnost, moju svijest. Stoga je u srži 'Godine kometa' sovjetska titanomahija.
Vidite li ikakve zaostatke staljinističke ere u suvremenom ruskom društvu? Kakve vrijednosti i osjećaji prevladavaju u današnjem ruskom društvu?
Danas je Rusija manje ili više u stanju nijekanja svoje mračne prošlosti. Jasna tendencija prema umanjivanju sovjetskih zločina, pronalaženje raznih 'objašnjenja' ili 'izgovora' za kršenje ljudskih prava. Trenutačna politička ideologija iza ove putanje je jednostavna - integritet države i nacije superiorniji je od privatnih života. Nažalost, puno ljudi odgovara na takve čarolije s prihvaćanjem.
Nekoliko riječi o Putinovoj Rusiji i kako predviđate postputinovsku eru u Rusiji.
Fokusirajmo se na drugi problem. Predsjednik Jeljcin bio je taj koji je odveo Rusiju natrag na imperijalni (ili kolonijalni) put. Od 1991. godine mala republika Čečenija pokazala je interes da se osamostali. Jeljcin je 1994. odgovorio vojnom kampanjom koja je rezultirala golemim gubicima civilnog stanovništva. Putin može otići, no pitanje - Što je Ruska Federacija? - ostaje. Što drži određeni broj nacija, nekoć osvojenih, zajedno? Mogu li i trebaju li ostati u jednoj zemlji? Ovo je bomba koja otkucava, a jednom će i eksplodirati.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
putin se boji komunista tajkun