Priča je to o djeci s neobičnim sposobnostima, nedostacima je možda i bolja riječ, koja su te svoje osobitosti prihvatila i naučila s njima živjeti.
Tako američki pisac Ransom Riggs opisuje svoju megauspješnu trilogiju “Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu”, po čijem prvom (istoimenom) nastavku u hrvatskim i svjetskim kinima upravo igra dugo očekivani film Tima Burtona s Evom Green u naslovnoj ulozi.
Glavni je pak junak 16-godišnji Jacob Portman s Floride, čija avantura počinje tragedijom, smrću voljenog djeda Abrahama, Židova koji je iz Poljske pobjegao pred nacistima i koji je unuku uvijek pričao o čudnovatom otoku na kojem je odrastao.
Kao dokaze redovito je prilagao stare crno-bijele fotografije, prilično jezive prizore, primjerice, djevojčice koja lebdi, dječaka koji u ruci drži stijenu, glave s ustima na vratu...
Nakon što mu starac umre na rukama i nakon što mu brojne psihoterapije ne pomognu da svlada traumu, Jacob, koji u djedovoj zbirci pjesama pronalazi i pismo od tajanstvene gospođe Peregrine, odlučuje ipak posjetiti otok o kojemu je toliko slušao, vjerujući da će tamo dobiti potvrdu da je djed cijelo vrijeme izmišljao.
Po dolasku na velški Cairnholm, koji je bez struje, sa samo jednim telefonom i svega stotinjak stanovnika, dječak, međutim, otkriva najnevjerojatniju stvar.
Čudesne su priče bile živa istina, ruševna kuća nije bila dom izolirane ratne siročadi, kako je na prvu sumnjao, već zaista takozvanih čudnovatih, djece iz cijeloga svijeta koja su, što je najnevjerojatnije, još uvijek sasvim živa i zdrava.
Tako počinje fantazija o djeci i životinjama s nadnaravnim sposobnostima koji se - ovaj put - bore s praznodusima, svojom nekadašnjom braćom, i skrivaju se po petljama, prostorima u kojima se ponavljaju dani.
Riggs, očekivano, redovito govori kako nije očekivao toliki uspjeh priče koja je u principu reciklaža one vječne, o sudaru dobra i zla u koju su pritom upakirane i pouke (prije svega za djecu i mlade) o ljepotama različitosti i potrebi prihvaćanja sebe takvog kakav jesi.
Sve skupa moglo bi biti krajnje iritantno, ali nije. Umjesto lošega kolaža prežavakanog, dobili smo simpatičnu avanturu, kolaž u pravom smislu riječi, koji spaja tekst i sliku. Ponovno, još jedan prastari trik koji je Riggsu pošao za rukom.
Od fotografija je, naime, za one koji još ne znaju, priča o čudnovatima i počela, od Riggsova hobija da sakuplja retrosnimke na buvljacima.
Među njima je bilo nekih izrazito čudnih i za ono doba jako dobro fotošopiranih prizora. Pisca je to potaknulo da svom izdavaču, Quirk Booksu, koji iza sebe ima i “Ponos i predrasude i zombije” ponudi knjigu kojom će kroz pričice predstaviti neke od najzanimljivijih primjeraka. Izdavač je, međutim, imao - očigledno - bolju ideju - zašto na račun slika ne složiti cijeli roman?
Tako je i bilo, a ideja, ukoričena 2011. kao “Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu”, na ljestvici bestselera New York Timesa zadržala se čak 90 tjedan i prodala u milijun primjeraka.
Slijedio je nastavak “Šuplji grad”, objavljen 2014., u kojem se putovanje nastavlja u Londonu, za koji otkrivamo da je svjetska prijestolnica čudnovatosti.
Tamo, povratkom u rujan 1940., Jacob i ostala djeca tragaju za lijekom kojim će spasiti voljenu gospođicu Peregrine, koju su zarobili u tijelu ptice.
U ratom razorenom gradu vrebaju najužasnija iznenađenja, a dječak, prije nego što bude mogao odvesti čudnovate na sigurno, mora donijeti i važnu odluku o Emmi Bloom, djevojci s vatrom u rukama i ljubavi njegova života, koja je, usput budi rečeno, nekoć bila u vezi s Jacobovim djedom.
Na početku knjige nalaze se, dakako, neizostavne crno-bijele fotografije djece, a među njima vidimo koje su to inspirirale likove već legendarne Alme Peregrine i spomenute Emme.
Tu je i Jacob, čije lice, doduše, ne vidimo, ali koji u ovom nastavku već otkriva i svoje razine čudnovatosti - da vidi i osjeća praznoduhe, a među neobičnom ekipom nalaze se još Olive, djevojčica lakša od zraka (čija je fotografija na naslovnici prve knjige), Horace, koji pati od vidovnjačkih vizija i snova, Millard, nevidljivi dječak (čija je snimka zaista posebno jeziva), Hugh, koji zapovijeda mnoštvu pčela u svome trbuhu, Enoch, koji može nakratko oživiti mrtve, i mnogi drugi. Sve u svemu dosta raskošan izlog likova, koji, što Riggsu pojedini zamjeraju, katkad zaista ostaju tek na razini skice, odnosno slike, uz pokoju natuknicu, uzdajući se, valjda, u maštu čitatelja.
Treći dio, ujedno eksplozivni finale priče, Riggs je objavio prošle godine. U njemu, Jacob, Emma i Addison MacHenry, pas koji govori, iz Londona bježe u Vražji ral, najtužnije i najsurovije mjesto viktorijanske Engleske, gdje će se u epskoj bitki s vojskom smrtonosnih čudovišta jednom zauvijek - dakako - odlučiti o sudbini čudnovate djece iz cijelog svijeta.
Zahvaljujući Burtonu, sve te pustolovine i neobični likovi napokon su oživjeli i na velikom platnu. Gospođica Peregrine je, kako je već spomenuto, Eva Green, čast da igra glavnog junaka Jacoba pripala je Asi Butterfieldu, a Samuel L. Jackson glavni je negativac.
Riggs se u proces ekranizacije, kaže, nije previše miješao. - Vjerujem Burtonovoj viziji, a kad sam vidio scene Jacobova prvog susreta s gospođicom Peregrine i čudnovatom djecom, koji su izgledali upravo onako kako sam ih izmaštao, nije bilo razloga za brigu - kaže Riggs dodajući kako obožavatelji trilogije u prijelazu na film trebaju imati otvoren um i jednostavno se, kao i dosad, prepustiti avanturi.
Što njemu samom još nije sasvim sjelo, da je toliko slavan, i to još kao književnik, što je karijera koju zove “slučajnom”.
Riggs, naime, koji je rođen 1979. na farmi u Marylandu, studirao je na Fakultetu za filmsku i televizijsku umjetnost na Sveučilištu u južnoj Kaliforniji.
Iza sebe ima nekoliko nagrađivanih kratkometražnih filmova, a pisao je usput, radeći na njima, među ostalim i putopisne eseje (Strange Geographies), ali i neobičan vodič o Sherlocku Holmesu, koji je išao uz film iz 2009., s Robertom Downeyem Jr. u naslovnoj ulozi.
Slijedio je projekt života, čija slava Riggsu nije udarila u glavu.
U Los Angelesu, koji naziva zemljom čudnovate djece, živi sa suprugom, također slavnom književnicom Tahereh Mafi, koja iza sebe ima - također - trilogiju, distopijski triler o djevojci s nadnaravnim sposobnostima, Juliette, 17-godišnjakinji ubojitog dodira, čija je priča opisana u bestselerima “Shatter Me” (2011), “Unravel Me” (2013) te “Ignite Me” (2014). Slično kao suprug (s fotografijama umetnutim u tekst), Mafi je u knjigama pokazala sklonost prema eksperimentu.
U njenom slučaju psihološko stanje junakinje prikazuje se i doslovnom povremenom odsutnošću riječi u knjigama (u prvoj je takvih “rupa” najviše, a u trećoj ih nema, što je sugestija jačanja Juliette).
Tehnika, dakako, puno nade polaže na čitatelja, nudeći mu neku vrstu interpretacijske slagalice.
Tako i Riggsove fotografije u knjizi nisu apsolutno nimalo slučajne. - Svaka od njih daje poseban sloj priči, onaj koji se ne da izraziti riječima, koji komunicira na razini emocije, provocira duboku reakciju - kaže autor.
