Svako malo javni medijski prostor preplavi “incident” koji se tu prelio iz društvenih mreža, iz neke vrste privatne sfere, bez obzira na prevladavajuću voajersko-narcističku prirodu društvenih mreža. Posljednji sličan slučaj su rasistički post(ovi) prve tajnice hrvatskog veleposlanstva u Berlinu Elizabete Mađarević. Međutim, jedan drugi slučaj koji je proteklih dana u jednom trenutku zagušio medijski prostor u BiH, a sporadično se prelio i na Hrvatsku, u fenomenološkom smislu mnogo je zanimljiviji.
On nam daje mnogo jasniju sliku svijeta društvenih mreža, gdje je svaki život u neku ruku mali reality performans, svijet u kojemu su prebrisane sve granice: ideološke, kulturološke, sociološke, javno-privatne...
Radi se o slučaju Martine Mlinarević, kolumnistice i pjesnikinje iz Hercegovine, koja se u jednom postu na Facebooku nimalo nježno obrušila na sredinu u kojoj živi (zapadna Hercegovina), nakon “zabrane”, odnosno otkazivanja njezina nastupa na Evergreen Festu u Čitluku, gdje je trebala promovirati svoju knjigu “Huzur”, koja je neka vrsta intimnog autoričina dnevnika o svojoj borbi s karcinomom dojke.
Tad je uslijedio rat do posljednjeg pixela, prepun prijetnji i uvreda upućenih Martini Mlinarević. Nešto slično osobe koje se ne koriste društvenim mrežama, uključujući i mene, uvijek iznova iznenadi svojom žestinom i brutalnošću. Povod je u konačnici često sporedan, pa i činjenice, tako da onima “izvana” često nije jasno tko tu kome drži stranu i zbog čega.
Hoće li, onda, u nekim dalekim, distopijskim projekcijama ljudi biti pretvoreni u “ideološke ventilatore” ili zombije koji ideološkom pristupaju na način nogometnih navijača: jedni su “lijevi”, drugi “desni”, na isti način na koji jedni navijaju za FC Barcelonu, dok su drugi realovci? Zbog čega? Vjerojatno vam većina od njih neće znati reći.
I da će u tim dalekim (a možda i bliskim) projekcijama svaki post, svaki članak, ma o čemu da govori, biti svojevrsno biblijsko “bacanje biserja pred svinje”, jer se više neće znati, kao u Orwelovoj “Životinjskoj farmi”, tko je tu svinja, a tko baca bisere pred njih.
Ubrzo su se s priopćenjem oglasili organizatori festivala koji su naveli kako su otkazivanje nastupa Martine Mlinarević napravili uz autoričinu suglasnost zbog incidenta koji se dogodio nešto ranije, kad su u sklopu istog festivala glazbenici Edo Maajka i Davor Sučić (Sejo Sekson) na svojim nastupima “provocirali publiku s neprimjerenim vicevima o Međugorju”, koje se nalazi u neposrednoj blizini. “Podržavamo pravo na drugo mišljenje, ali osuđujemo svaki vid izrugivanja na toj osnovi.
Tužni smo zbog nastale situacije u kojoj je najveći gubitnik ovaj festival, kojem je ovim ugrožena daljnja egzistencija”, naveli su organizatori. Nedavno sam sa suprugom putovao za Zagreb i tom prilikom smo jednom od putnika, sredovječnom poslovnom čovjeku iz Švicarske s talijanskim imenom i prezimenom, objašnjavali gdje treba presjesti da bi stigao do Züricha. Bio je u organiziranom skupnom posjetu Međugorju, ali je morao zbog poslovnih obveza otići ranije.
U znak zahvalnosti poklonio nam je sličicu međugorske Gospe. To jesu li ukazanja u Međugorju autentična, o čemu svjedoči i ovaj slučaj, postalo je nevažno, ali je važno, barem iz moje perspektive, to što u zemlji u kojoj živim postoji barem nešto što ljude iz cijeloga svijeta čini sretnim. A onda dođu sarajevsko-zagrebački “evangelizatori” koji na taj fenomen gledaju iz svojih svemirskih visina. Iz kojih razloga? Iskreno, ne znam. Hoće li im netko, kad se vrate u Zagreb ili svrate u Sarajevo, reći “Ejvala, gazije!” i zovnuti turu, također ne znam.
Ali znam jedno - ova dvojka sigurno nikad neće ispričati u Bugojnu, na primjer, kakav neprimjereni vic o obližnjoj Ajvatovici, najvećem svetištu bosanskohercegovačkih muslimana, gdje je po legendi Ajvaz Dedo molitvom razdvojio stijene iz kojih je potekla voda, “čudu” ravnom ukazanju Gospe u Međugorju.
Ovo bismo mogli nazvati nekom vrstom “sarajevskog štokholmskog sindroma”, koji nesmiljeno drma ljude izmještene iz Sarajeva, a koji su svoj “svjetonazor” formirali na izdvojenim “zapovjednim mjestima” širom svijeta poštujući “dobre” čaršijske običaje, bez obzira na to jesu li u jednome momentu i sami bili iscipelareni od iste te čaršije, što je na svojoj koži iskusio upravo Edo Maajka.
Tad na scenu stupa Srđan Puhalo, sociolog iz Banje Luke, prijatelj Martine Mlinarević, sa svojom kolumnom na jednom ovdašnjem portalu, simplificirajući cijeli slučaj, svodeći ga na sukob dviju strana, uključujući pritom u cijeli ovaj rašomon opskurnu stereotipiju o Hercegovcima, po onoj ustaljenoj metodi: najprije “nacrtate” sukobljene strane, “mi” i “oni”, a zatim teškom artiljerijom udarite na protivnike.
Tako su na jednoj strani “velike patriote” koje maštaju o odlasku u Njemačku: “Oni redovno idu nedjeljom na misu, a s mise pravo u kladionicu. U stvari više su u kladionici, nego u crkvi. Obavezno ostavljaju priloge Crkvi kad drugi gledaju i bez krunice ne izlaze van. Bibliju nemaju kad čitati, pogotovo kad o njoj razmišljaju, jer tu je svećenik da im sve objasni.
U dnevnoj sobi na vidnom mjestu imaju sliku s vjerskim motivima, a u autu krst. Djeca im obavezno idu na vjeronauk, a s djecom obavezno idu na koncerte Thompsona”. A na drugoj preplašena manjina koja je na strani Martine Mlinarević, ali se vodi onom kako je šutnja zlato.
Međutim, Puhalo se nije sjetio da postoji i treća skupina, po mojemu mišljenju najbrojnija, koji su ravnodušni i na Thompsona, ali i na Martinu Mlinarević. U svojoj knjizi “Atlas pseudomitologije” Svetislav Basara spominje pojam kontramitologija. Ispraznost Puhalova stereotipa, a stereotipi su neka vrsta mita, možda je najbolje shvatiti prebacivanjem loptice na njegov teren, kontramitologijom, stereotipnom slikom Banjalučana, na primjer, koja nije ništa manje “autentična” od Puhalova “prikaza” Hercegovaca.
Dakle: “Oni su velike patriote koje maštaju o odlasku u Njemačku. Oni redovito idu nedjeljom na bogoslužje, a odatle pravo u kladionicu. U stvari više su u kladionici, nego u hramu. Obavezno ostavljaju priloge kad drugi gledaju i bez krsta do pupka ne izlaze vani. Bibliju nemaju kad čitati, pogotovo kad o njoj razmišljaju, jer tu je sveštenik da im sve objasni. U dnevnoj sobi na vidnome mjestu imaju ikonu, a u autu krst.
Djeca im obavezno idu na vjeronauk, a s djecom obavezno idu na koncerte Gocija i Laze”. (Inače, ova iznimno popularna dvojka iz Republike Srpske - pa i među mnogim Hrvatima - poznata je i po hitu “Budi Srbin makar slamu jeo”.) Bio sam bezbroj puta u Banjoj Luci, jednom od najljepših gradova u BiH, gdje nešto slično sigurno nećete vidjeti, osim eventualno na kakvoj koridi, gdje su Goci i Lazo neprikosnovene zvijezde.
Svima koji žele vidjeti pravo lice Hercegovine preporučujem odlazak u Široki Brijeg na Mediteran Film Festival koji je otvorio neobičan dokumentarni film Zdenka Jurilja “Radio Ganga” o srazu tradicionalnog i alternativnog koji mogu živjeti u savršenoj simbiozi. Film govori o Tomi (Tomislavu Matkoviću), voditelju na Radio Grudama.
U njegovu se emisiju javljaju uglavnom bake i djedovi, i to samo oni koji vole i pjevaju gangu. Tomo predano snima i arhivira gangu jer je svjestan da ona izumire. Stoga želi da se ganga stavi na listu nematerijalnih dobara UNESCO-a i odlučuje povesti gangašku skupinu u Pariz pred sjedište te organizacije kako bi im zapjevali.
Inače, Matković je istodobno i ljubitelj rock-glazbe te organizator rock-koncerata. “Još prije 20 godina sam za potrebe svojih emisija počeo skupljati gange. Tako sam shvatio da bi moj krajnji cilj trebao biti da obiđem sva sela i snimim sve moguće gange jer mi je još prije 20 godina bilo jasno da će s umiranjem starih gangaša umrijeti i ganga”, izjavio je u jednom televizijskom prilogu.
Riječi ovog plemenitog čovjeka podsjećaju na onu znamenitu izjavu Ive Andrića po kojoj sa svakim umrlim fratrom nestaje jedan svijet. Matković je, dakle, poput Andrića, očuvao ono što se dalo, sačuvavši jednu tradiciju (jedan svijet) za sva vremena.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
pravo i posteno