Sjećate li se Tylera Durdena?
Taj anarhični id "potrošačkog društva" s licem Brada Pitta u ulozi karizmatičnog fajtera iz filmskoga klasika "Klub boraca" vodio nas je na utrku oko olimpijskog stadiona ljudskih strasti, simbolički pokazujući što se dogodi kad anarhizam počne gristi vlastiti rep, a utopija slobode degenerira u kult nasilne diktature.
Film Davida Finchera, baš kao i istoimeni roman Chucka Palahniuka, kroz godine je, s manje ili više otpora, tumačen i kao dekonstrukcija fašizma, sa svim postavkama izvornih fašističkih fantazija: glorifikacija muškosti, nasilja, volje, iracionalnosti, akcije i nihilizma.
Gabriele D'Annunzio imao je mišiće i sljedbeništvo Tylera Durdena, pa čak i svoj "fight club"; nekoliko njih, recimo to tako, uključujući jedan svjetski rat, u kojem je neuspješno pokušavao umrijeti, a onda i vlastitu kvazidržavu, "igračku" na hrvatskom Kvarneru, kojoj se posvetio s 56 godina, u potrazi za novim uzbuđenjima i pažnjom. Talijanska uprava za Kvarner, D'Annunzijeva korporativna država, nastala je 1919. u Rijeci i održala se više od godinu dana.
Talijanska uprava za Kvarner je na zastavi imala upravo zmiju koja grize vlastiti rep, a moto države "Qvis contra nos?" D'Annunzio je posudio od stare latinske izreke: "Si Deus pro nobis quis contra nos?"
"Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?". Na stranu što je D'Annunzio, kao i svi istaknuti radikali njegova doba - socijalisti, anarhisti i fašisti - bio vatreni ateist, koji je jednom čak pisao: "Ako Bog uopće postoji, on je zločinac ili imbecil koji je stvorio čovječanstvo kako bi se zabavljao gledajući nas dok patimo."
Riječki "klub boraca" imao je i poseban soundtrack. Gostovanje Artura Toscaninija s orkestrom ostalo je zapamćeno kao poprište sulude ceremonijalne bitke koju je D'Annunzio organizirao u čast gostima, s čak 4000 svojih vojnika. U lažnoj borbi korištene su prave granate. U konačnici ozlijeđeno je više od sto vojnika, kao i pet glazbenika koji su s ostatkom orkestra bili nedužni upleteni u - pa, orkestrirani kaos.
Comandante D'Annunzio objasnio je da se njegovi legionari moraju boriti jedni s drugima jer su umorni od čekanja bitke. Ukratko, Tyler Durden može se pokriti ušima. Možda nije bio Brad Pitt - štoviše, bio je nizak, ćelav, krezub, tih i feminiziran - ali je slovio za nezaustavljivog ljubavnika. Do te mjere da se katkad činilo kako su politika i ratništvo zapravo hobiji full time ženskaroša. Pridodajte tome njegova literarna postignuća i sklonost manijakalnoj proizvodnji skandala i jasno je da je D'Annunzio iznimno složena povijesna pojava.
U našim krajevima uglavnom dobro pometena pod tepih, dok se u Italiji autobusi puni školske djece svakodnevno parkiraju u dvorište Vittorialea, "fašističkog lunaparka", kako mediji vole tepati imanju na kojem je D'Annunzio živio nakon riječke avanture, a koje sadrži labirint ekstravagantnih soba u centralnoj vili, groblje pasa, amfiteatar, podmornicu i pravi pravcati ratni brod dovučen na vrh brda. Pri obilasku imanja službeni audiovodič spominje riječ "fašizam" samo jednom.
Na kraju krajeva, D'Annunzio nikad nije bio fašist, a s političke scene nestao je upravo dolaskom fašista na vlast, kad se povukao u mir pokraj jezera Garda. D'Annunzio je kao političar jedno vrijeme sjedio sa socijalistima u parlamentu (doduše, prvenstveno da šokira i iritira sve koji su mislili da ga mogu uklopiti u bilo koji kolektiv), a Lenjin mu je darovao zdjelu kavijara i nazvao ga "jedinim revolucionarom u Europi".
"Ja sam iznad lijevog i desnog, iznad dobra i zla", govorio je D'Annunzio. Nikad se nije deklarirao kao fašist iako ga povijest naziva duhovnim kreatorom i "kumom fašizma".
Ne bez razloga. Njegova vladavina Rijekom doslovno je postala priručnik za prve dane Mussolinijeve vladavine Italijom. D'Annunzio je u Rijeci izgradio takav kult ličnosti da je riječki biskup upozorio kako masa napušta Isusa i odlazi Comandanteu, koji se upravo u riječkoj katedrali svetog Vida proglasio Duceom - titulu mu je kasnije "ukrao" Mussolini.
Kao i većinu ostalog arsenala: komunikaciju s balkona i pretvaranje političkih govora u koncertne spektakle; ritualizirano nasilje crnih uniformi, vojne parade pretvorene u sakralne karnevale, kult mladosti koji je mutirao u ozakonjenu delinkvenciju, maltretiranje etničkih manjina, beskonačne procesije i festivale u čast voljenom vođi…
Iako su se Mussolini i D'Annunzio sukobljavali u bitnim stvarima, obojica su govorili o novoj Italiji i novom svijetu. Svoje zemljake pokušali su preobraziti u herojske likove propovijedajući nasilje i imperijalizam. Pored estetike i političkog teatra, D'Annunzio je tako definirao i "duhovne" potporne stupove fašizma, proglasivši herojstvo religijom, poganski erotizirajući nasilje s romantičnom dekadencijom samljevenom u blenderu androgine futurističke moderne.
Fašizam je iznikao iz "rovokracije", kako je Mussolini nazivao vladavinu onih koji su prošli pakao rovovskog ratovanja; iz uvjerenja da su Talijani predodređeni da žive Put heroja - neki više, neki manje, a D'Annunzio svakako. Kao mladi pjesnik zaluđen vlastitim genijem, prezirao je vojsku: "Moj najgori neprijatelj ne bi mogao zamisliti žešće i nehumanije mučenje", pisao je u privatnim pismima lamentirajući nad besmislom vojničkog života.
Prvi svjetski rat trajao je već pet mjeseci, a D'Annunzio se odmarao u Parizu, izrađivao parfeme, učio puhati staklo i trošio novac na visoku modu za svoje pse. Kad je potrošio ušteđevinu, morao se vratiti kući, a najbolji način da izbjegne plaćanje duga zbog kojeg je pobjegao jest pretvoriti se u nacionalnog junaka. U svibnju 1915., pet godina nakon egzila, vratio se u rodnu zemlju kao mesija. Nitko drugi nije bio dostojan zadatka, smatrao je D'Annunzio pa se jednostavno nazvao - "nužnim herojem".
Joseph Campbell, stručnjak za religiju i mitologije te kreator koncepta Puta ratnika, jednom je objasnio: "Heroj žrtvuje sebe za nešto – u tome leži moralnost heroizma. Naravno, gledano iz neke druge perspektive, moglo bi se reći da ideja zbog koje se žrtvovao nije bila nešto vrijedno poštovanja. No to je samo sud donesen iz te druge perspektive, koji ne narušava osnovnu ideju heroizma kojom je djelo izvršeno".
Drugim riječima, D'Annunzio je možda i bio narcisoidni sociopat, ali je uistinu bio i heroj, vječno sanjajući o herojskoj smrti.
"Granice hrabrosti? Ne postoje granice hrabrosti", tvrdio je. Herojstvo je nazivao "religijom rizika".
U Vittorialeu i danas postoji prostorija ispunjena simbolima različitih svjetskih religija. Uz spomen pet smrtnih grijeha - dva je D'Annunzio izbacio s popisa, požudu i pohlepu - između budističkih i kršćanskih relikvija smjestio se i upravljač broda u kojem je 1930. stradao sir Henry Segrave pokušavajući oboriti brzinski rekord na jezeru Windermere u Engleskoj, kao i umjetnine oštećene tijekom Krvavog Božića 1920., kad su talijanske granate otjerale D'Annunzija iz Rijeke.
Sveti predmeti "religije rizika". Iz Francuske je nekoliko puta posjetio frontu kao celebrity promatrač. Tamo je vidio trupla vojnika naslagana na hrpe u skupinama od deset pa je oduševljeno pisao kako ga je taj prizor podsjećao na simbol s rimskih novčića - fascio. Tek kasnije fašisti će taj simbol učiniti svojim.
Herojstvo i kult žrtvovanja sama su srž fašističke ideje, opsesija nasiljem i smrću, gotovo seksualno, erotsko divljenje smrti. Stavimo li to u povijesni kontekst, generacija koja je prošla kaos rata susrela je naslijeđe umjetničke dekadencije, neku vrstu dark/goth/emo subkulture koja je dominirala literaturom i teatrom u fin de siecleu pa stvorila čudovište koje je smrt koristilo kao muzu.
D'Annunzio je o smrti pisao sa strašću ravnom pisanju o ljubavi i seksu; u autobiografiji "Libro segreto" govori o svojem djetinjstvu kao o "studiji smrti", u zapisima iz rata otvoreno se nada da su njegovi nestali prijatelji poginuli, a optužuje ga se da je slao ljude u samoubilačke misije samo zato da stvori mučenike. Giovanni Randaccio bio je D'Annunzijev časnik koji je poginuo tijekom bitke za Duino Caste, dvorac iz 14. stoljeća smješten u blizini Trsta.
U napad ga je, unatoč nikakvim izgledima za uspjeh, poslao D'Annunzio, a iako ne postoji dokaz da je riječ o namjernom žrtvovanju, činjenica jest da je ovaj apsurdni masakr pretvoren u legendu, a Randaccio u mučenika. D'Annunzio je želio da se njegova zastava vijori na dvorcu i bude vidljiva iz Trsta, ali na kraju je prekrila Randaccijevo mrtvo tijelo i upila njegovu krv pa se koristila kao politička relikvija.
U fašizmu, pisao je Umberto Eco, svi se educiraju da postanu heroji. "Herojstvo je norma", piše Eco, "Taj kult herojstva je isključivo povezan s kultom smrti." D'Annunzio je oduševljeno zazivao natapanje tla krvlju mladih kako bi se iz njega uzdigla nova Italija. A ako krv mladosti ne bude dovoljna, ponudio je i vlastitu. U rat je otišao s 52 godine, kao konjički časnik, a sudjelovao je u mornaričkim akcijama i zračnim napadima.
