No na vidjelo vrlo brzo izlazi i činjenica da upečatljiva ambalaža najčešće dolazi u paketu s proizvodima poput luksuzne kozmetike "Plasinia" ili prirodnih, netoksičnih sredstava za čišćenje "Pero", pa je možemo iskusiti isključivo na izložbama, u muzejskom prostoru. Tri litre tekućeg deterdženta za pranje rublja koje stoje 135 kuna ili kreme za lice od 440 kuna nisu dostupne svima.
One stvari koje si možemo priuštiti, poput kilograma brašna "Karla", najčešće imaju zastarjelu ambalažu koja i dalje imputira da crtež lijepe žene prodaje sve - od pneumatike do salame. Pozitivni su primjeri suvremenog dizajna ploča Sare Renar i grupe Žan, sva tipografska rješenja za etikete maslinova ulja i vina, od kojih bih posebno izdvojila agenciju Breton Brut i njihovo idejno rješenje za ulje "Perdisacca".
Superstudio je također iznašao vrlo zanimljiv način da od ambalaže dobije više. Nažalost, i u slučaju njihova "Good Companyja" govorimo o projektu naručenom za korporativne potrebe.
Svoj je nagrađeni rad, "Nacionalna staklenka za med", dizajnerica Klara Marelić napravila po narudžbi Hrvatskog pčelarskog saveza. Moram priznati da me zbunilo značenje "nacionalne staklenke", jer mi nije najjasnije aludira li to na nacionalnu pripadnost same staklenke, ili na to da med koji u nju sipamo može biti samo hrvatski, ili da Hrvatski pčelarski savez želi ubuduće med prodavati isključivo u tim staklenkama?
Hrvatsku, zajedno s nacionalnom staklenkom, brendiraju još i Vukovarski vodotoranj, simbol hrvatskog zajedništva, te zagrebački Aerodrom "Franjo Tuđman", o kojemu nitko nema ništa dobro za reći s obzirom na lošu iskorištenost prostora i strašne gužve.
Hrvatskoj je, kako je to primijetila predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Maša Milovac, potrebna Nacionalna strategija dizajna upravo zato kako bi proizvodi koji dolaze do hrvatskih građana imali dizajnerski, a ne domoljubni predznak. Stolica hrvatskog dizajnera koju proizvodi tešanjska tvornica nije ništa manje hrvatski proizvod od nečeg što u logotipu mora imati jasno istaknutog Franju Tuđmana ili šahovnicu.
"Vrtić za pse Veliki&Mali" dizajnerskog dvojca Klasja&Zita, dizajn Jana Pavlovića za 57. porečki anale: Avanti!, rješenje Lea Vinkovića za Ghetaldus Optiku i "Space Invader" Dine Belamarića idejno oblikuju suvremenu vizualnu kulturu u Hrvatskoj, ali i šire. Dizajn je, kao i kultura, najbolji kad je anacionalan, kad je neopterećen idejom nacionalnog identiteta i brendiranja države. Nažalost, takvu neovisnost u ovom trenutku imaju samo dizajneri koji rade za korporacije i hrvatske poduzetnike.
Dizajn koji se plaća sredstvima javnih poreznika uglavnom su filmski i kazališni plakati koji, nažalost, vrlo lako mogu biti uklonjeni ako su politički kontroverzni. Sjetimo se samo izvrsnog plakata Vanje Cuculića za "Fine mrtve djevojke", koji je Gavella povukla 2013. godine zbog političkih pritisaka. Cuculić je nastavio raditi plakate za zagrebačko kazalište i uvršten je u ovogodišnju izložbu vrlo sugestivnim "Kraljem Rikardom III.", ali i nizom drugih postera.
Nacionalna strategija bi, ako do nje ikad dođe, trebala dizajnerima dati veću slobodu u oblikovanju sadržaja koji informiraju javnost te ih zaštititi od moguće cenzure i političkih pritisaka. Mislim da bismo u tom slučaju gledali bitno drugačije stvari na izložbama, manje sigurnih i tradicionalnih rješenja, a više odvažnijih eksperimenata.
To ne znači, naravno, da je tradicija nužno loša - dizajn prosperira unutar formalnih ograničenja, kao i svaki vid umjetnosti i zanata. Uzmimo, na primjer, knjige i časopise kojih je ove godine na izložbi bilo mnogo.
O., časopis za kritičko promišljanje života na otoku, Ana Kunej i Alma Šavar odlično su grafički uredile unutar zadanih magazinskih gabarita. Naslovnica Doma Ane Opalić aludira na ideju zidova koji sve čuju - stare su tapete svjedoci nasilja.
Petra Milički uzburkala je pjesničku javnost sjajnim naslovnicama za Frakturina izdanja, dok naslovi Biblioteke ADU također čine vrlo zanimljivu cjelinu. Može se činiti da su razlike minijaturne, ali varijacije su važni pomaci i imaju dalekosežne posljedice, ne samo na hrvatski dizajn, nego i na kulturu općenito. Potencijali dizajnerske struke doista su golemi. "Izložba hrvatskog dizajna 1718" pokazuje slabosti hrvatskog dizajna, ali svjedoči i o njegovim vrhuncima.
Na kraju želim istaknuti neke od tih vrhunaca. "Freewa - Free Water Project" samoinicirani je projekt studija Rašić+Vrabec koji nas želi uputiti na besplatne izvore pitke vode i smanjiti korištenje plastike. "Posjetiteljski centar Mali arsenal" u zaštićeni prostor srednjovjekovnog zadarskog kaštela intervenira multimedijalno jer je to nemoguće napraviti arhitektonski.
"Osnove oblikovanja pisma" autora Franka E. Bloklanda i Nikole Đureka je knjiga koja se bavi poviješću pisma, tipografije i kaligrafije. Časopis O. već smo spomenuli, a na spisak najboljih vrijedi staviti i cjeloviti projekt "SH&T" zagrebačkog studija Šesnić&Turković koji je već postao dio hrvatske popularne kulture s obzirom na to da je često prisutan na ulicama u vidu platnenih torbi koje redovito pobuđuju znatiželju prolaznika.
