Bog! Ja san Šime, ovo je moj prijatelj Frane Mihalj, upoznali smo se i sjeli na štekat kaštelanskoga kafića pomalo robinzonskog tipa uz plažu. Kad ga vidi u crvenoj majici i jeans-trikvartačama, i da ne zna, čovjek baš ne bi pomislio da je Šime Barbarić sto na sat sav u ozbiljnom biznisu.
U zadnjih šest godina sa svojom agencijom Street Pulse organizirao je nekih 1500 nastupa glazbenika, usput je pronašao vremena sa svojim bendom Tate Romanova izdati prvi singl, pripremati i album, pa još i s Franom iz Justina Johnsona organizirati Fido Music Weekend... OK, rekosmo, idemo ispočetka.
"Moja muzička priča je došla iz sporta, nakon šta san se presta baviti košarkom...", počeo je, ali smo ga prekinuli.
Ne to nego od samog početka, 1989. godine, ono kad je Jugoplastika na Final fouru za europskog prvaka prvo razbila Barcelonu, a onda i Maccabi.
"A! Od samog početka! Dobro. Imao sam devet godina i došao sam u Jugoplastiku. Prošao sam sve uzraste; kadete, juniore. I onda, 1997., bili smo na toj europskoj smotri u Vareseu i Italiji, kad mi se otvorila opcija za ići u Ameriku", pričao nam je.
Kvaka s Barbarićem je u tome da se sa 17 godina javio na razmjenu studenata i dobio ponudu srednje škole Pinewood Preparatory iz gradića Summervillea u J. Karolini u SAD-u da dođe k njima i, naravno, da dođe igrati košarku.
Beatles and the Stones
"Imali su odličan košarkaški program. U toj ekipi igrao je i Chuck Eidson i mi smo te sezone čak osvojili sveameričko srednjoškolsko prvenstvo". E to smo htjeli čuti, da je bio prvak SAD-a u košarci. Samo smo se djelomično zezali.
"Je, hahaha! Do 18 godina, samo do 18 godina. Nakon toga sam dobio punu stipendiju na Sveučilištu Colorado State, igrao sam i učio", pričao je dalje.
Ispalo je, međutim, da mu košarka, gdje je igrao plejmejkera, nije bila suđena. On danas spušta loptu na pod. Neće reći da je mogao biti kalibar za draft za NBA, iako, činjenica je da ga je zapala generacija po sveučilištima u kojoj je konkurencija bila brutalna, što bi značilo, da ga je dopala neka normalnija generacija, tko zna što je moglo biti.
Umjesto košarke, kaže, više se posvetio studiranju, diplomirao je sociologiju i povijest i onda se vratio... Kamo ono?
"U Split." Zaposlio se kao nastavnik u novootvorenoj jezično-informatičkoj gimnaziji i tad je ispalo da je riječ o mladiću ovisniku o radu, tipu koji stalno nešto kemija, pokreće, organizira... Prvo je s ekipom pokrenuo udrugu Split team, koja je pokrenula seriju natjecanja, između ostalog nezavisnu Splitsku košarkašku ligu, nešto poput dubrovačke Divlje lige u vaterpolu.
"Traje to već 15 godina. Tu igraju bivši i sadašnji profesionalci, amateri, od 16 do 46 godina", zaboravio je reći da su tu igrali, između ostalih, Dino Rađa, Veljko Mršić, Velimir Perasović i sva sila mladih, da još igra i on sa svojih 39 u životnom kalendaru. I Sašu Antića upoznao je preko košarke, 2001., nakon nekog turnira što su ga organizirali, a TBF ljubazno nastupio na kraju.
E, ali niti TBF nije "skrivio" ono što sad radi sa Street Pulseom. Bilo je to tek 12 godina poslije i ona koja je skrivila gužvu koju s gažama Barbarić danas radi od Ljubljane do Skoplja bila je Sara Renar.
Odmalena, još otkad su ga roditelji navukli na Beatlese i Stonese, a poslije, otkad je otkrio hip hop te r'n'b, Barbarić je uvijek pratio albume koji izlaze, koncerte, pa tako 2013. i prelazak s radiovalova na internet splitske radiopostaje kultnog statusa iz 90-ih sve do duboko u 2000-ima.
"Upoznali smo se na promociji community internet radija KLFM. Čuo sam je što je svirala i iz znatiželje je pitao je li ikad svirala u Splitu. Rekla mi je da je tek počela nastupati, da je tek izdala stvari s albuma 'Djeca'. I kaže ona: 'Nisam nikad. Ajde, ti mi organiziraj svirku!' Ae, takva je, eto, Sara".
Sara, Barbara, TBF... nastavi niz
Barbarić je znao ljude koji vode klubove, koji sviraju, organiziraju koncerte, pa joj je sredio gažu u klubu Quasimodo, koji je prošao jako dobro. Tako je počelo. Znači, u šest godina, dnevno u prosjeku skoro jedan organizirani koncert!? To je, reklo bi se, puno.
"Na prvu zvuči puno. U tom poslu nije me zanimalo razviti Street Pulse kao koncertnu agenciju nego kao agenciju koja se bavi izvođačima. Ne svima nego onima čija ti muzika paše, onima koji ti pašu i ka ljudi."
Nije nam prodavao maglu, iako nam jest dao da poslušamo album The Fogsellersa, primijeti se kod tih njegovih ljudi da ih mahom krase posebni karakteri. Lako za TBF, oni su postojali i davno prije njega, ili za Saru Renar, za koju Barbarić kaže da je ona stvorila samu sebe. Ali uz njih slijedi mnoštvo glazbenika i bendova snažnih vlastitih identiteta.
Počev od Barbare Munjas, čovjek bi se njen singl "Men" iz listopada drznuo zamisliti i na svjetskoj sceni, ili Justin's Johnsona, čiji nas je Frane cijelo vrijeme slušao busterkeatonovskog lica iza tamnih cvika. Taj bend, doznali smo, nije nam on rekao, uzeo si je ime po glazbeniku s kojim se žestoko posvađao na nekom glazbenom forumu.
Za svakoga od njih Barbarić gleda da barem jednom godišnje nastupi u nekom velikom gradu. Ako je riječ o novom imenu, OK, onda će on uložiti i vlastiti novac.
"Da ih što više ljudi čuje, da sviraju tamo gdje će ih čuti. A onda će se i zaraditi neki novac. Mjuza je, inače, skup biznis ako se radi kako spada. Mnogi odustanu kad vide koliko će im mailova ostati neodgovoreno. Shvatio sam to vrlo natjecateljski, htio sam da moji izvođači moraju biti bolji od drugih", pričao nam je.
Svoje bendove naveliko vodi i izvan Hrvatske. U Sarajevo, u Beograd, gdje TBF nastupa dvaput godišnje, Sara Renar već desetak puta, pa i Johnson, Munjas, sad je kao autor stigao raditi i s Tate Romanovom. A tek muzički festival Fido i kako je uopće dobio ime... No to je sasvim nova priča. Kao i milijun drugih kad je riječ o Barbariću.
