Kultura
541 prikaza

Prikaz nacista s ljudskim licem ledi krv u žilama

Kazalište prije predstave Unterstadt
Goran Kovacic (PIXSELL)
Najveća kontroverza predstave je u tome što ne pravi razliku među žrtvama lijevih i desnih ideoloških mašinerija

Zašto predstavi treba tri godine da iz Osijeka doputuje u Zagreb? Kome je u interesu da publika toliko dugo čeka na možda najbolju domaću predstavu u posljednjih 10, 20 godina? U čemu je stvar? Jesu li u pitanju politička prepucavanja ili je razlog dobar, stari hrvatski jal?  

Zbog čega ista predstava gostuje u riječkom i splitskom HNK, a u zagrebački nije dobrodošla? Zar je zbilja HNK-ova kasa toliko prazna da si ne mogu priuštiti jednu ovakvu potresnu i važnu predstavu, a može daleko skromnije financiran ZKM? Kome ne odgovara da se u glavnoj kazališnoj kući igra djelo koje kritički propituje naše kolektivno povijesno sjećanje?

O “Unterstadtu”, kazališnoj adaptaciji istoimena romana Ivane Šojat Kuči, u režiji Zlatka Svibena, do prošle smo subote mogli čuti samo usmenom predajom. Uspjeh predstave najbolje ilustrira Facebook status glumca Aleksandra Bogdanovića koji kaže da je “u ta dva dana više od 600 Zagrepčana isplakalo dušu u ZKM-u”.

Točnost njegova statusa potvrdila je Mirjana Rakić gostujući idući dan u “Nedjeljom u 2” (iako je naš omiljeni televizijski intelektualac uprskao stvar znalački pripisavši dramu Ivani Sajko).

Scena iz predstave Unterstadt | Author: Davor Javorovic (PIXSELL) Davor Javorovic (PIXSELL)

Istina, u ZKM-u se te dvije večeri plakalo. Plakalo se zajednički i ljudski, zbog iste nemoći, iz istog očaja. Kolektivnu katarzu doživljenu na završetku “Unterstadta” moguće je postići jedino savršenim skladom teksta, glume i režije sa zvukom i prostorom. Stoga je “Unterstadt” veliko djelo.

Sam ulazak u teatar stavlja knedlu u grlo i najavljuje zlokobna zbivanja. Publiku dočekuju aveti prošlosti - partizani, bezimeni logoraši, Tito i jedan SS-ovac. Mlada i buntovna Katarina (Sandra Lončarić Tankosić), poput Krležina Filipa, nakon 18 godina vraća se u rodni Osijek da bi se suočila sa smrću mrske joj majke. Uz pomoć samozatajne susjede Jozefine (Branka Cvitković), Katarina otpliće zamršeno klupko obiteljskih tajni. U samo jednoj neprospavanoj noći, nad kojom se nadvila nemirna sjena mrtve majke, bit će ispričana mračna obiteljska saga duga stotinjak godina. 

Tragične sudbine četiri generacije osječke folksdojčerske obitelji nastanjene u četvrti Unterstadt (danas Donji grad) prikazuju život i smrt u četiri vremenska perioda krucijalna za sudbinu ovih prostora: Prvi i Drugi svjetski rat, SFRJ i Domovinski rat.

Od uvodnih taktova pa do kraja napetost raste do završnog krešenda, a priča je ispričana metodom retrospekcije vještom dramatizaciji Nives Madunić Barišić. U predstavi se susreću krležijanski elementi (povratak, odnos s majkom, ratne traume) s onim euripidovskim (rušenje ideoloških mitova, prikaz žene kao “jačeg” spola, besmisao rata kroz žensku perspektivu, priče potisnutih i zanemarenih).

Još jedna od važnosti prikazivanja “Unterstadta” u Zagrebu je i prilika da na sceni vidimo vrsne glumce koji rijetko igraju na gradskim scenama. U osječkoj ekipi nema slabe karike, no prednjače dva para: Sandra Lončarević Tankosić i Branka Cvitković, kao Katarina i Jozefina, te Marija Kolb i Mladen Vujčić u ulogama Grete i Adolfa, brata i sestre Katarinine bake Klare.

Tijekom rata, kao ugledni folksdojčer, Adolf se pridružio SS-u, dok je Greta pobjegla u partizane. Oboje su nakon rata streljani. Sandra Lončarević uspjelo tumači Katarinu kao drčnu mladu Slavonku ogorčenu zbog majčina zanemarivanja koje je bilo dobronamjerno. Neupitna glumačka veličina Branke Cvitković najzaslužnija je za kolektivno plakanje na kraju - u sceni kad razotkriva da joj je u partizanskom logoru umrla kći, a poslije je bila prisiljena živjeti u svinjcu.

Prikaz nacizma s ljudskim licem Mladena Vujčića (Adolf) ledi krv u žilama, dok je uzaludna borba za slobodu i pravdu Marije Kolb kao Grete možda najtragičnija.

Scena iz predstave Unterstadt | Author: Davor Javorovic (PIXSELL) Davor Javorovic (PIXSELL)

Moćna scenografija, remek-djelo Miljenka Sekulića, u prvi plan stavlja tračnice i vlakove kao simbol dihotomije dolaska i odlaska, istodobno asocirajući na logore smrti i Narodno oslobodilačku borbu. Kuhinja gdje protagonistice vode razgovor o prošlosti djeluje kao kulisa na kojoj se odvija ples duhova predaka.

Najveća kontroverza “Unterdstadta” je u tome što ne pravi razliku među žrtvama lijevih i desnih ideoloških mašinerija. Međutim,“Unterstadt” nije bezdušno otkapanje mrtvih u namjeri da se prebroji čijih je žrtava bilo više, nego tihi dijalog s dušama nevino stradalih, bili oni Židovi, folksdojčeri ili naivni dobrovoljci Domovinskog rata.

Duše umrlih u balkanskim pokoljima još nisu našle mira. A i neće. Barem dok ih se ne prestane otkopavati i prebrojavati u svrhu kojekakvih ideologija.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.