Kultura
1037 prikaza

"Prijetili su mi zbog snimke ubojstva Ive Pukanića"

Dalibor Jelavić
Sandra Simunovic/PIXSELL
Naš poznati slikar Dalibor Jelavić preminuo je u Zagrebu u utorak, a u nastavku donosimo njegov zadnji intervju za Express

Intervju je originalno objavljen 23. veljače 2018. godine

Ja sam homo ludens, čovjek koji se igra, i kroz tu igru nastaju moje grafike u digitalnom printu, priča nam akademski slikar Dalibor Jelavić, doajen apstraktnog i gestualnog slikarstva, postmodernist i majstor boje, podrijetlom Mediteranac, zanimljiv i duhovit sugovornik, koji u zadnje vrijeme crta na kompjutoru pomoću dizajnerskog programa, stvarajući digitalne grafike raskošna kolorita i snažne enrgije.

Jelavić je do sada najviše radio u ulju i enkaustici, i te svoje radove predstavio je prije dvije godine na velikoj retrospektivnoj izložbi u Modernoj galeriji u Zagrebu. No crtež je bit njegove umjetničke osobnosti, kaže, pa bi želio iduće godine, kad slavi 70. rođendan, prirediti veliku izložbu na kojoj bi pokazao sve svoje crtaće cikluse, od klasičnih do crteža po kojima su nastale digitalne grafike. 

“To bi bila multimedijalna izložba na kojoj bih izložio klasične crteže, ali i 500 grafika u digitalnom printu, koje bi tiskao u velikom formatu, poput city-lighta. Sve bi se gibalo i micalo, grafike bi se vrtjele i cijeli bi prostor bio animiran tim crtežima”, kaže Jelavić, koji je izlagao u mnogim zemljama svijeta, od Austrije, Francuske i Njemačke pa do Velike Britanije i SAD-a, zatim je neko vrijeme bio profesor slikanja, pa prodekan i dekan na Akademiji likovnih umjetnosti, a za svoj rad dobio je nekoliko nagrada, između ostalih i Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

“Te grafike (u digitalnom printu) nastavak su mojeg ciklusa koji sam započeo prije nekoliko godina. Nastale su stjecajem životnih okolnosti, ležao sam u bolnici u Padovi i čekao transplantaciju, a kako me je bolest prisiljavala da ležim i trpim, počeo sam raditi male crteže. To je bilo nezgodno jer sam radio s tušem ili flomasterom i znalo se dogoditi da zaprljam posteljinu. A onda sam otkrio novi medij, mobitel i iPad, i u najobičnijem, jeftinom dizajnerskom programu u kojem možete šarati, crtati, birati debljinu linije, mijenjati boje i slično počeo raditi digitalne crteže”, ispričao je Jelavić dodavši kako mu se taj novi medij učinio jako izazovnim jer mu je omogućio da radi u svakom trenutku na bilo kojemu mjestu.

Kako ga je tehnika oduvijek zanimala - skupljao je kamere i snimao filmove - nije mu bilo teško preorijentirati se u drugi medij i svoj rad interpretirati na novi način. 

Dalibor Jelavić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
Na pitanje kako je doživio prelazak s kista na “touch” odgovorio je da se uvještio, radi dosta brzo, a kako ima dobru crtaću podlogu, to mu nije problem. Nakon izlaska iz bolnice počeo je raditi na kompjutoru ili tabletu i do sada je već napravio oko 500 grafika u digitalnom printu, koje je otisnuo u velikom formatu 100x70 centimetara, pretvorivši svoje crteže u svojevrsne postere.

“Prednost tog novog medija je u tome što rad pošaljete jednim klikom, dakle e-mailom u tiskaru, gdje ih grafičari otisnu na papiru, a ja ih onda samo potpišem”, kaže te napominje da mu tehnološki postupak čini zadovoljstvo jer mu omogućuje da se što bogatije izrazi kombinirajući crtež i slikarstvo u jednome mediju. 

Također se nada da bi ti njegovi radovi mogli animirati mlade umjetnike.

“Mladi ljudi uče na Akademiji likovnih umjetnosti grafiku, ali kad izađu s Akademije, nemaju je gdje raditi, jer u Zagrebu nema grafičkog studija u kojem bi oni mogli unajmiti prostor i štampati grafike. Akademija je pak dosta zatvorena po tom pitanju i ne omogućuje ljudima da povremeno dođu i printaju grafike. Novi mediji im daju priliku da ipak nešto naprave”, kaže Jelavić i ističe da mu ta besplatna dizajnerska aplikacija pruža strahovite kreativne mogućnosti.

“Svakog dana pijem kavu i za to vrijeme crtam skice koje onda pretvaram u male knjige”, kaže pojasnivši da su to male bilješke, krokiji, neka vrsta treninga prije odlaska u atelje, gdje nastavlja slikati. 

“No u ateljeu ih ne mogu prekopirati i pretvarati u slike. Platno traži novog slikara, novog Jelavića, i onda radim prema ekspresiji, a ove skice uopće više ne gledam. Otkrio sam da te svoje crteže mogu snimiti i ubaciti u kompjutor te ih zatim dorađivati, dakle, novi mediji mi omogućuju da napravim nešto brzo, a dobro, u duhu onoga kako inače stvaram”, kaže Jelavić.

Dalibor Jelavić (1949.) rođen je u Beogradu, odrastao je u Metkoviću i Vrgorcu, u Dalmaciji, a s 12 godina stiže u Zagreb. Na pitanje kako se odlučio za umjetnost, odgovara kroz smijeh da je to linija manjeg otpora, jer drugo ništa nije išlo. Uvijek je nešto šarao, crtao, a onda mu je u sedmom razredu osnovne škole nastavnica likovnog odgoja rekla da se mora posvetiti likovnoj umjetnosti. 

“Imao sam sreću što sam imao podršku u obitelji za moj rad.” 

Akademiju likovnih umjetnosti je jako respektirao i zato je nakon srednje škole pauzirao pune tri godine kako bi se što bolje pripremio za prijamni ispit. “Da nisam prošao, to bih doživio kao kataklizmu i mislim da se od toga ne bih oporavio”, napominje dodavši kako je imao sreću i bio primljen na Akademiju likovnih umjetnosti premda je konkurencija bila žestoka.

Prije upisa na Akademiju proveo je godinu dana kod Krste Hegedušića u njegovu ateljeu na Rokovu perivoju, a zatim je dvije godine pomagao Edi Murtiću na izradi tapiserija, mozaika i emajl-radova. 

“Oni su bili posve različiti umjetnici, ali sam od njih puno naučio: slikarsku tehnologiju sam naučio od Hegedušića, a o lakoći i strasti stvaranja od Murtića, koji je bio veliki radnik i imao je nevjerojatno puno energije”, ispričao je Jelavić. 

Dalibor Jelavić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
No na njega je ipak najviše utjecao Ivo Šebalj, kojeg je upoznao 1970. godine, kad je Šebalj već imao 58 godina, a on mu je tehnički postavljao prvu izložbu u Galeriji Forum.

“Napravio sam izložbu crno-bijelih monokromnih slika za koju sam dobio Nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Šebalj mi je rekao: ‘To nisi ti! Vrati se u ono što ti jesi, ti si crtač’. Zamislio sam se i shvatio da sam po vokaciji crtač”, ispričao je Jelavić.

Osim Šebalja, na njega je snažno utjecao i njegov profesor Ivan Friščić, koji je jasno detektirao probleme mladog studenta slikarstva.

“Stao bi pred moju sliku i kao neki šahovski kibicer točno predvidio potez koji bih trebao napraviti”, kaže. 

Spomenuo je i slikara i profesora na Akademiji Nikolu Reisera, u čijoj klasi je diplomirao, a kasnije pohađao i njegovu majstorsku radionicu. Također pamti slikarske i životne lekcije kojima ga je podučio Ljubo Ivančić u majstorskoj radionici Ivančić-Reiser.

“Svi oni su me na neki način formirali, ali od svih njih najviše cijenim Šebalja, koji je bio veliki umjetnik, ali u javnosti nema takvu percepciju, kasno je počeo izlagati, nije bio ni u kakvim strukturama i nije dobivao velike državne narudžbe”, kaže Jelavić dodajući kako namjerava za četiri godine, zajedno s istomišljenicima, u povodu 110. godišnjice Šebaljeva rođenja napraviti hommage izložbu posvećenu tom umjetniku. 

Jelavić je na početku eksperimentirao s asemblažima, a poslije Akademije odlazi u Pariz i Rouen, gdje je nastao ciklus crteža “Strašila”. 

U ‘80-ima se prepušta mašti i užitku slikanja. Stvara ciklus “Rosa oko trokuta” gdje zadržava kolorističku figuraciju, a slike naziva hommageima Alechinskom, Corneilleu i Jornu.

Surađuje s Galerijom Forum, a onda s grupom umjetnika, dizajnera i arhitekata, kao što su Oleg Hržić, Vinko Penezić, Krešimir Rogina, Franjo Kiš i Ante Rašić, pokreće i vodi umjetničku organizaciju ArTresor, u kojoj se sve do rata bavio i umjetničkim oblikovanjem te grafičkim dizajnom.

“Životne okolnosti su me natjerale da se na neko vrijeme odreknem slikarstva i počeo sam privređivati za žvot. Kad stvorite obitelj ne možete hohštaplirati i živjeti od danas do sutra. Po prirodi sam odgovoran i kako bih osigurao egzistenciju svašta sam radio. Ja sam poput bure, slikam na refule. Crtam stalno, ali ne slikam u kontinuitetu, a kad mi se otvori, onda slikam u serijama”, kaže.

Dalibor Jelavić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
Čim je počeo rat, Jelavić je bez kalkuliranja postao dragovoljac. Ubrzo je s grupom umjetnika osnovao Satniju hrvatskih umjetnika te bio odlikovan u više navrata. Sredinom ‘90-ih, potresen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, stvara ciklus slika zastrašujućih likova, crnila i kaosa nazvan “Trag svjetlosti” sa slikama “Zvijer ludila”, “Maska”, “Ratoborna Mona Lisa” i druge.

Sve te radove odlikuje žestoki kolorizam i moćne ekspresivne, apstraktne geste što uz strast, silnu energiju i stvaralačku slobodu postaje dominantna karakteristika Jelavićeva slikarstva. 

Zatim je uslijedio golem i značajan ciklus “Svemirski teatar”, koji je stvarao, često u miješanoj tehnici ulja i enkaustike, više od deset godina. Tu je i ciklus “Big bang”, na kojem su sve izraženije eksplozije boja, zatim i “Rog izobilja (Cornucopia)”, rađen uljem i enkaustikom na platnu. Otkuda toliki kolorit? 

“To je definitivno sunce Mediterana i miris Dalmacije, gdje ljeti kad padne kiša i kamen miriše”, kaže umjetnik otkrivajući kako u Dalmaciji može čitati bez naočala jer sve vidi oštrije. 

“Jedan mi je kolega rekao da bih trebao otići u Maroko, koji je divan te pun svjetlosti i boja, i ponijeti 50 platna, pa bih vidio što bi mi se desilo”, kaže.

Dalibor Jelavić već se više od 19 godina bori s rijetkim bolestima. Prvo mu je dijagnosticiran Budd-Chiari sindrom, od kojeg u tom obliku obolijeva tek jedan pacijent na 125 milijuna ljudi. 

“Nikad nisam bio bolestan, a zatim sam se jednog jutra probudio i počeo tresti kao da držim bušilicu, dok mi je trbuh bio velik kao u trudnice u osmome mjesecu trudnoće”, prisjeća se Jelavić. 

Uslijedila je transplantacija jetre u Padovi. Zatim je otkriveno da boluje od kronične mijeloproliferativne bolesti, od čega mu je sve više otjecala slezena, a on je počeo mršavjeti i opće stanje mu je postajalo sve gore. 

Danas su sve njegove bolesti pod kontrolom. Za to je najzaslužniji dr. Boris Labar, jedan od najuglednijih zagrebačkih hematologa, koji mu je pomogao da uđe u američki program eksperimentalnog liječenja i tako dobije iznimno skupi, spasonosni lijek. Kako je borba za zdravlje utjecala na njegovu inspiraciju i općenito umjetnost?

“Sve teške situacije u životu prebrodio sam kroz rad. Kad čovjek počne razmišljati samo o bolesti, onda se silno optereti. Ja sam odmah shvatio da ne smijem pasti pod taj utjecaj i da moram što više razmišljati o svojem slikarstvu. Kad je moja bolest prije osam godina mutirala u leukemiju, znao sam da se jedino slikarstvom mogu izvući. Sve je to životna borba. Put do raja popločen je trnjem. Vjerojatno je takvo moje poslanje”, rekao je Jelavić.

Čemu ga je bolest naučila? 

“Morate cijeniti život. Svjestan sam da živim zato što je netko morao umrijeti. Ta gospođa čiju sam jetru dobio još je dala rožnicu, srce i bubrege - ona je nekolicini ljudi produljila život. Shvatio sam da u životu morate nešto ostaviti iza sebe. Ja mislim da je to obitelj. Imao sam priliku i mogao sam tjerati karijeru, ali kad sam sve stavio na vagu, ipak sam se odlučio za obitelj. To je ta genetika, taj Vlaj u meni. A kad se odlučite za obitelj, ne možete hohštaplirati te biti slikar s cigaretom i čašom, nego morate pošteno raditi i donijeti kući novce. Zato sam morao zatomiti slikara u sebi. Da nije bilo tog presnažnog osjećaja za obitelj, mogao sam napraviti puno više u karijeri. Imam sreću što sam doživio neke godine i sad ne želim ništa drugo raditi nego slikati”, kaže umjetnik.

U ratu je stekao naviku, kaže, da mu kamera uvijek bude spremna. 

“Ta navika je ostala tako da stalno imam dvije kamere s napunjenim baterijama. Ako se nešto desi, ja sam tu”, kaže. 

Dalibor Jelavić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
I kad je u svojem stanu u Palmotićevoj ulici 2008. godine, u susjedstvu Nacionala, začuo jaku eksploziju, dotrčao je do prozora i ugledavši stravičan prizor uzeo kameru i spustio se u prizemlje zgrade te dio događaja snimio.

“Jako je grunulo, zatresla su se stakla. Bilo je šokantno, pokraj uništenog automobila ležala su dva odbačena tijela, jedan od njih još je bio živ. Nisam se bojao, u takvom trenutku zaboravite na sebe, pretvorite se u oko kamere i snimate. Na mjesto nesreće među prvima je došao Pavle Kalinić”, kaže Jelavić dodajući kako ga je u idućih sat vremena nazvalo 40-ak novinara, čak iz Crne Gore, koji su tražili snimke jer su ih htjeli objaviti na televizijama i portalima.

Jelavić je dio snimljenog materijala od 15-ak sekundi predao TV Novoj, a honorar je dao u dobrotvorne svrhe Specijalnoj bolnici za kronične dječje bolesti u Gornjoj Bistri. A zatim je snimke predao policiji.

Danas kaže da je možda pogriješio što je taj materijal dao televiziji jer su mu neki ljudi prijetili i stvarali mu neugodnosti. Čak su neki ljudi bliski Pukaniću, kaže, pisali pismo rektoru, tražili da ga se smijeni i izbaci s Akademije likovnih umjetnosti.

Na kraju ga pitamo kakav ima odnos prema Zagrebu u kojem je stvorio karijeru i živi više od 50 godina. 

“Zagreb obožavam, to je predivan grad u kojem se lijepo osjećam, ali Dalmaciju nosim u srcu. Kad smo se nekoć Marjan expressom vozili u Split, već bi kraj Perkovića moje srce počelo tako jako lupati da sam se morao smirivati. Ali u Dalmaciji ne mogu raditi, tamo provodim vrijeme s ljudima, a Zagreb mi pruža mogućnost kontemplacije. Odlazio sam u Pariz i u druge gradove, ali Zagreb osjećam kao svoju obitelj”, rekao je Dalibor Jelavić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.