Kultura
10664 prikaza

"Potukao sam se s Batom kad je veličao Miloševića"

Radko Polič
Sandra Šimunović/Pixsell
Glumačka legenda bivše države kaže da su se kao djeca bojali Tuđmana jer je uvijek bio mrk, a već '80. je ocu rekao da će rat izbiti '91.

Radko Polič, jedan od najvećih filmskih i kazališnih glumaca bivše zemlje, dobitnik svih najvažnijih jugoslavenskih i slovenskih nagrada, elokventan, strastven, nekonvencionalan i duhovit sugovornik te oštar i beskompromisan kritičar političara i njihovih poteza, nakon što je doživio kliničku smrt, operirao srce i dobio osam stentova, ponovno je u akciji i upravo u Zagrebu snima novi film radnog naslova "Pamtim samo sretne dane".

Film režira Nevio Marasović, a uz Poliča igraju još Zlatko Kićo Burić, Doris Šarić Kukuljica, Alma Prica, Vinko Kraljević, Franjo Kuhar, Milan Štrljić, Janko Volarić Popović, Živo Anočić i mnogi drugi. Snimanje filma još je obavijenom tajnom, jer su se "tako dogovorili", no Polič nam otkriva da je na setu zabavno i da uživa u radu.

Inače, Polič je do sada sudjelovao u više od 150 filmova i kazališnih predstava, a starija publika ga možda najviše pamti po ulozi Kapetana Ditricha iz serije "Balkan ekspres" i Janeza u "U raljama života", dok su ga mlađe generacije upoznale u Mirkovićevim "Noćnim brodovima", u kojemu mu je partnerica bila nezaboravna Ana Karić. Bio je i Luda u Ulyssisovu "Kralju Learu", gdje je dočekivao gledatelje u visećoj ležaljci na pristaništu na Brijunu. U svakom slučaju, Radko Polič je vrlo originalna figura umjetničke scene.

U Zagrebu upravo snimate film radnog naslova 'Pamtim samo sretne dane" Nevia Marasovića, u kojem igrate jednu od važnijih uloga? Možete li nam otkriti o čemu je riječ?

U tom filmu igram zanimljivu ulogu starca Hrvoja, a uz mene tu su još moj otac, zatim čovjek srednjih godina i klinac, ali svi ti likovi su zapravo - ja. Priča počinje tako da vidimo Hrvoja u nekom restoranu, a zatim počinju prisjećanja na različita razdoblja njegova života, od mladosti, preko srednjih godina do starosti. Dakle, film prikazuje njegov život, ali u njegovoj glavi to je samo sekunda, trenutak prisjećanja na prošlost, a onda po njega dolazi njegova kći i odvodi ga na onu stranu. Koju stranu, što ima tamo? To ćemo vidjeti. Ja sam umro prije dvije godine i znam da tamo nema ništa.

Radko Polič | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Možete li nam ispričati što se zapravo dogodilo? Kako ste to doživjeli?

Bio sam sam kod kuće i doživio sam sinkopu - zastoj srca. Bio sam u nesvijesti oko dva sata. U to sam vrijeme dosta radio i nisam o tome razmišljao. Pomislio sam da je došla starost i da je normalno da padam u nesvijest. Nakon godine dana ponovno sam pao u nesvijest, a kad sam došao k svijesti, nisam znao tko sam, što sam i što se dogodilo, jedino me je jako boljela čvoruga na glavi jer sam u padu zviznuo o zid. Navečer, kad sam sjedio pred televizorom, počeli su nestajati svjetlo i zvuk, a ja sam se osjećao kao svijeća koja se gasi. Podsvjesno sam počeo mrdati rukama, ramenima i leđima, i to mi je, kako mi je kasnije rekao liječnik, spasilo život. Naime, kako sam ja mrdao tijelom, 'oživljavao' sam srce. Drugog jutra krenuo sam liječniku, ali sinkopa se ponovila, prvo ispred moje zgrade, a zatim ispred Slovenskog narodnog gledališča. Shvatio sam da se događa nešto opasno. Rekao sam sebi da ne želim umrijeti ispred slovenske Drame. Krenuo sam prema Univerzitetnom kliničnom centru, ali na autobusnoj stanici ponovila se sinkopa. Stropoštao sam se na klupu i rekao: 'Adio, odoh ja'. Kad se autobus zaustavio, izašao je šofer, Bosanac, i pitao me je: 'Gospodine Rac, kako je?'. Osjećao sam se jako loše. Pomogao mi je da uđem u autobus, a kad sam stigao do bolnice, odmah su me pregledali i ustanovili da imam sinkopu, a zatim su me uključili na neke aparate. Čuo sam nekog doktora da viče: 'Čovjek vam unutra umire, a vi ništa!'. Nisam ni pomislio da govori o meni. Stalno sam imao sinkope, dakle, zastoje srca, a kako su sve operacijske sale bile zauzete, ugradili su mi pacemaker odmah u sobi.

Tad se sve zakompliciralo: dobili ste MRSU, opasnu bolničku bakteriju, a zatim i upalu pluća. Kako ste se izvukli?

Uzimao sam razne antibiotike punih 14 dana, bio na infuziji, osjećao sam se jadno i bespomoćno. Pomislio sam da to nema smisla, bolje je umrijeti. Kad sam se ipak oporavio, trebao sam ići na operaciju srca. No kad je moj liječnik vidio nalaze, objasnio mi je da je rizik 1:99 jer postoji realna opasnost da umrem tijekom operacije, a ako preživim operaciju, pluća će kolabirati i neće se ponovno uključiti jer su potpuno uništena. Međutim, konzilij liječnika je rekao da moram na operaciju ili ću umrijeti. Gledao sam prekrasan zalazak sunca te nazvao svoja dva brata i dva sina te im rekao da idem na operaciju i da se možda više nećemo čuti. Ako umrem na operaciji, rekao sam im, zapalite me i bacite me u more kod mojih Unija, gdje imam kuću, i neka sviraju 'Dunju' Olivera Dragojevića. Tad me je posjetio doktor Matjaž Bunc, poznati ljubljanski kardiolog, koji mi je predložio da mi ugradi stentove. Tad nisam ni znao što je to stent, a na kraju sam ih dobio osam. Kad sam se oporavio, došao sam kući, ali nakon tjedan dana ostao sam bez zraka, pluća su se zablokirala, nisam mogao disati. Zadnjim snagama nazvao sam hitnu i u kolima hitne pomoći sam umro, a probudio sam se u sali za reanimiranje. Još su mi poslije izvadili pola crijeva i nekakvo benigno čudo. Kasnije sam još jednom umro. Nalazi su pokazali da sam pao u septički šok, organi su mi počeli rikavati. U bolnici su me hitno stavili u induciranu komu, to je bio jedini način da se izvučem. Tih 14 dana nisam se mogao micati niti govoriti, ali sam sve vidio i čuo. To je bilo užasno iskustvo. Gledao sam ljude na samrti i kako ih reanimiraju, a u međuvremenu su i mene još dvaput reanimirali. Mučno i strašno. Htio sam umrijeti. Nisam vjernik, ali sam razgovarao s višim silama, tražeći ih da mi oduzmu život jer više nisam mogao izdržati tu silnu patnju.

Što vam je u tim situacijama, kad ste bili na rubu, najviše pomoglo? Jesu li to bili vaša silna energija, strastvenost i optimizam?

Ne bih rekao da sam optimist, Dosta sam pesimističan, zapravo, ja sam uvijek govorio da sam pesimistični optimist. Ja s optimizmom gledam na svijet i pitam se hoćemo li ga izvući iz ovih govana, ne samo političkih, nego i ekonomskih te posebno ekoloških. Priroda zaista odumire, nevjerojatno se buni i stravično je boli. Uz to, smatram da je ova civilizacija na kraju. Čovjek nije na početku nekog novog pametnog razdoblja, nego na kraju. O tome sam puno čitao i vidio sam da znanstvenici predviđaju da nam predstoji najviše 50 godina ako nastavimo ovim tempom iskorištavati Zemljine resurse. Baš sam pročitao članak o odumiranju životinja - sisavaca, ptica i riba, u kojem su znanstvenici iznijeli užasno alarmantne podatke o nestajanju mnogih vrsta. Nitko neće ostati, osim ljudi koji će zijevati. Ali svejedno sam optimist jer smatram da će morati prije ili kasnije pobijediti razum. Ovakav način življenja ne može se održati.

Koliko su za takvo alarmantno stanje krivi političari?

Političari ne rade više ništa drugo ni korisno, nego se bave tzv. proizvodnjom, ekonomijom i trgovinom. O bankarima uopće ne želim govoriti. Banke su iznad politike. Političarima je cilj povećati proizvodnju, a ne razumiju da ih bankari voze tamo gdje oni hoće. Ako nastavimo ovim tempom, kakvim idemo zadnjih desetak godina, proizvodnja će toliko narasti da tu silnu gomilu nepotrebnih proizvoda više nitko neće moći kupiti. Čitajući literaturu i uspoređujući podatke došao sam do frapantne brojke da je 50 posto svih proizvedenih proizvoda potpuno nepotrebno. S time da u to ne spadaju proizvodi vojne industrije. Kad bi se razotkrili i ti podaci, postotak bi bio kudikamo veći. O tim ratnim proizvodima saznamo tek kad negdje počne rat pa mediji izvještavaju o broju ratnih brodova i aviona. Tek onda steknemo neku sliku o toj ratnoj aparaturi. Da zaključim: političari misle da živimo u nekoj demokraciji, da nam pomažu i rade za nas, a zapravo je istina sasvim drukčija: više ni jedan političar ne radi za vlastiti narod.

Dakle, nemate dojam da je stupanj demokracije sad ipak veći nego što je bio u bivšoj zemlji?

Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. Što god čovjek odgovori na to pitanje, odmah će mu prilijepiti neku etiketu i početi ga vrijeđati. Recimo, ako kaže da je u bivšem sustavu bilo više demokracije, odmah će mu reći da je ljevičar, komunist i jugonostalgičar. Mislim da je i u onom bivšem sistemu, kao i u ovom sadašnjem, za koji ne mogu reći da je sistem nego antisistem, postojao određeni stupanj demokracije. U bivšem sistemu bilo je više demokracije u smislu socijalnih prava, školstva i zdravstva, koje smo u ovom sistemu u potpunosti uništili. U to sam se uvjerio na vlastitoj koži. U ovom trenutku u zdravstvenom sistemu nedostaje čak 200 medicinskih sestara! Kažu nema novca. To nije istina! Ima novca i za socijalu i za kulturu, ali se ne raspodjeljuje tim područjima. Zašto ni jedan novinar ne postavi pitanje o tome koliko ljudi radi u politici, upravi i državnoj administraciji? Dakle, koliko na dva i nešto više milijuna Slovenaca i nešto manje od četiri milijuna Hrvata ima gradonačelnika, zamjenika gradonačelnika, ministara, njihovih zamjenika i pomoćnika, državnih tajnika, pročelnika sektora, zamjenika pročelnika, veleposlanika, atašea, vozača te općenito zaposlenika u državnoj i gradskoj upravi? To su goleme brojke! Recimo, Slovenija ima 30 veleposlanika, brojne vojne misije, konzulate, predstavništva - kome to treba? Što oni rade? Zašto tako velika mašinerija za tako malo ljudi? Kad bismo saznali broj tih ljudi i koliko nas oni koštaju, tad bismo vidjeli da je riječ o golemoj cifretini. A taj novac mogao se usmjeriti u nešto korisno. Također me bode u uhu kad kažu da je gospodin predsjednik države primio toga i tog u predsjedničkoj palači, dakle zgradurini u centru grada, koja mu uopće nije potrebna. Bilo bi bolje da je u njoj, recimo, škola ili fakultet. Svi se voze u najskupljim automobilima, a autopark se obnavlja svake dvije godine. Čemu sve to?

Radko Polič | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Ali i bivša Jugoslavija je imala golemu državnu administraciju?!

Ne, u bivšoj Jugoslaviji nije bila tako velika! U bivšoj zemlji znali smo imena političara, a ako danas pitate nekoga na ulici Ljubljane tko sjedi u parlamentu, nabrojit će vam samo dva, tri imena. Možda će znati nabrojiti imena predsjednika stranaka. Pitam se zašto imamo toliko političkih stranaka? Po tome smo svjetski egzemplar. Kod nas svatko može osnovati stranku ako sakupi 200 potpisa i onda je još nazove svojim imenom. Ma nemojte me zajebavati!

Poznati ste kao oštar kritičar slovenskih prilika. Kako ste se priviknuli na život u neoliberalnom kapitalizmu?

On ždere svoju djecu, a jednog dana više neće biti djece pa neće imati koga požderati. Ovo danas je katastrofa. Pravi kapitalizam je imao svoja pravila, koja su se poštovala, a ovaj naš proizvodi tisuće zakona - to su aneksi zakona, zatim amandmani na anekse, pa amandmani na amandmane, tako da već i neki od parlamentaraca govore da to nema nikakvog smisla. Više se nitko ni ne sjeća onog prvog zakona jer su na njega natovareni brojni aneksi i amandmani. Mislim da je državu vrlo lako voditi. Kad pogledam slovenske ministre od osamostaljenja države do danas, ne mogu vjerovati tko je sve bio na toj poziciji. Imali smo čak 16 ministara kulture pa se oni rotiraju tako je ministar poljoprivrede neko vrijeme na čelu tog ministarstva, a onda počne voditi neko drugo, pa treće... Dajte, molim vas, nemojte praviti budale od nas! Ljudi to prihvaćaju i ne postavljaju pitanje jer nisu ni školovani ni informirani, pa nemaju pojma o tome što se događa. To se potvrđuje u izborno vrijeme, kad ljudi glasuju za desne kandidate.

Kako objašnjavate jačanje desnice i populizma ne samo na ovim prostorima, nego i u svijetu?

Mislim da desnica jača zato što glasači misle da su oni rigorozniji i da će napraviti reda. Odlučuju se za desnicu zato što im nedostaje čvrsta ruka, a ne znaju da će desnica dolaskom na vlast postati ultradesnica u nekom suzvučju s fašizmom. A to je vrlo opasno. To se pokazalo u slučaju Mađarske, gdje je Orban nakon izbora pokazao svoje pravo lice i naličje. Poljaci mi u tom kontekstu nisu jasni. Historijski gledano, Poljaci su bili između Nijemaca i Rusa te su cijeli život dobivali i s desne i s lijeve strane po glavi. Zanimljivo je da su nakon osamostaljenja Poljske postali potpuno ludi. Također je važan podatak da je dva milijuna Poljaka u Engleskoj što također govori o situaciji u Poljskoj. Poljaci, naime, ne emigriraju iz zemlje samo trbuhom za kruhom, nego odlaze u slobodu, misleći da je Zapad ta sloboda. Zapad nije nikakva sloboda. Nije ni Istok, da ne govorim o Africi, Južnoj i Srednjoj Americi te Dalekom istoku, i da ne spominjem sve te katastrofalne ratove, koji su proizvod prvo Europe, a tek onda Amerike, koja je prema nekim podacima nakon Drugog svjetskog rata proizvela gotovo 50 ratova. Zašto se o tome ne piše? Ne bih sad ulazio u priče o tome da je prijetila opasnost od komunizma iz Kine ili Vijetnama - ljudi su umirali. Amerika je u tim ratovima htjela demonstrirati svoju moć, a zapravo je pokazala kako je jadna i ranjiva. Rat u Siriji je najveća svinjarija, kao i ono što se događa u Iranu, Iraku, Turskoj, Afganistanu, Indiji, Pakistanu itd. To je kompletna političko-gospodarsko-ratna zbrka. Zanima me zašto Švedska kao razvijena socijalna demokracija prodaje toliko oružja? Ako su toliko veliki demokrati, zašto dopuštaju da njihove bombe ubijaju ljude u Siriji? S druge strane, imamo i NATO, dakle, Europa uopće nije slobodna. Mene osobno najviše plaši što Indija, Pakistan i Izrael imaju atomsko oružje, koje nisu proizveli sami, nego uz dopuštenje Amerikanaca.

 

S obzirom na sve što se događa u Europi, dakle, od Brexita i izbjegličke krize pa nadalje, može li Europa opstati?

Mislim da će se raspasti zato što to želi Amerika. Brexit se ne događa zato što je to odjednom sinulo Englezima u glavu, nego je posrijedi dogovor s Amerikancima da destabiliziraju Europu. Onda postoji neki tihi dogovor između Putina i Amerike, za koji mi uopće ne znamo, gdje oni fino dijele i vladaju što se dokazuje na Bliskom istoku. A jedan od velikih igrača je Kina, koja je u zadnje vrijeme postala ekonomska, a i vojna sila. Kina je povećala svoj proračun za vojsku, čini mi se, za 7,6% što je golema svota i mjeri se u milijardama. S druge strane, postoje neki čudni predsjednici, kao što je Trump, koji će možda u jednom trenutku zaista pritisnuti gumb za lansiranje rakete. Ali ja se više bojim tzv. trgovine, koja je kraljica svega i svačega te koja diktira naše živote.

Što u takvom svijetu mogu učiniti male zemlje poput Hrvatske ili Slovenije?

Ništa. Mi smo toliko mali i sitni da jedino možemo dati svoj glas za neke pametne stvari u UN-u i to je sve. Doduše, možemo nešto govoriti kroz Europu, ali Europa, kad je riječ o Bliskom istoku ili o vrlo problematičnim stvarima, kao što je sad slučaj s Venezuelom, puše u isti rog kao i Amerika. Mene puno više zabrinjava to što se danas ne radi ništa kako bi se popravio taj svijet. Nitko nam ne pruža barem neku nadu da ti prokleti političari pokušavaju nešto popraviti kako bi nam bilo bolje u budućnosti. Oni se ne bave rješavanjem ozbiljnih problema, nego unutarstranačkim trzavicama i optužbama, proizvode razne skandale, a narod bježi van. Demografska situacija je katastrofalna, već je izračunato kad ćemo nestati, ali i dalje se baš ništa ne poduzima. Političari prde i laprdaju o golemim tvornicama, modernim postrojenjima, cestama, mostovima itd., a ne shvaćaju da to neće spasiti zemlju. Most jest potreban, ali nije najvažniji, postoji puno bitnijih stvari koje su odavno trebale biti sređene.

Radko Polič | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Kako pamtite rat na ovim prostorima?

Najveća zla su se događala onda kad se historija zaboravljala jer se tad počela ponavljati. Nikad nisam mislio da ću napisati otvoreno pismo Miloševiću, koje je čak bilo objavljeno u Politici. Na kraju sam skoro napisao: 'Marš u pičku materinu!'. Nikad neću zaboraviti grozne snimke strijeljanja iz Sarajeva, koje su prikazivale starce i mlade djevojke u nekoj uličici, koje je neki pomahnitali idiot ubio, dok je drugi vikao: 'Snimaj!. Onda je drugi pitao: 'Jel' snimaš?' i idući od jednog do drugoga pucao im u glavu. Tad sam mislio: 'Jebem ti ratove, jebem ti život tko ti je dao pištolj u ruke, što je u tvojoj glavi?'. Užas i katastrofa. Ja ne razumijem ratove i nikad nisam razumio što je to u čovjeku što ga od pamtivijeka tjera na ubijanje. Mislim da su za to sposobni samo ljudi.

Kako ste se osjećali kad se raspala Jugoslavija?

Bio sam bijesan, ljutit, zbunjen... Kad je Tito umro 1980. godine, jako sam se posvađao s ocem, koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu. Tad sam mu rekao da će najkasnije 1991. godine biti rata u Jugoslaviji. I pogodio sam. On mi nije vjerovao, a ja sam mu objašnjavao da smo svi u govnima, jer jača mržnja na sve strane. U to sam vrijeme puno snimao u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, i vidio sam kako se širi mržnja. Kad smo snimali u Bosni, imali smo velike frke, na planu snimanja je pisalo: 'Sutra se snima u srpskom selu' ili 'Sutra se snima u muslimanskom selu', a onda su nam davali savjete što smijemo, a što ne smijemo raditi ili govoriti u tim selima. To mi je bilo katastrofalno. Počele su i svađe. Primjerice, uoči rata, dok smo snimali neko ratno smeće, jako sam se posvađao s Batom Živojinovićem. On je govorio misleći na Miloševića: 'Sad će doći spasitelj!'. Pitao sam ga je li on normalan, jer je on često imao grube šale. Rekao sam mu: 'Bit će rata', a on je nastavio po svome govoreći mi: 'Sad ćete vi vidjeti!. Jako smo se posvađali i na kraju stravično potukli usred snimanja u Beogradu. Jedva su nas razdvojili. Tad sam se s njim vidio posljednji put. Sjećam se i protuvojnog skupa u Skoplju, gdje smo stigli posebnim avionom, kad sam na bini čuo za Pakrac. Znao sam, sad će početi klanje. U avionu je bila i Tereza Kesovija, koja nas je nagovorila da se spustimo u Dubrovniku. Otišli smo na njezino krasno imanje, kojeg za tjedan dana više nije bilo. Pamtim i Dubrovnik, u koji sam uvijek bio zaljubljen, i onog idiota koji je izjavio da će sagraditi novi Dubrovnik. Imao sam dojam da su ta vojna lica sretna što imaju rat.

Međutim, vas su tad proglasili za jugonostalgičara...

Da, proglasili su me jugonostalgičarom s negativnim predznakom. Nisam pripadao ni jednoj stranci, ali su me napadali sa svih strana. Jedan kolega iz slovenske Drame rekao mi je da idem dolje kod svojih Hrvata, Bosanaca i Srba, jer mi je tamo mjesto. Jedva sam se suzdržao da ga ne razbijem. Govorili su mi da sam srbofil, hrvatofil, četnik, ustaša... Sve sam bio. Rekao sam im neka se odluče što sam. Tad sam shvatio da neki ljudi brkaju osnovne historijske činjenice i nemaju pojma o Drugom svjetskom ratu. Bila su to vrlo čudna vremena. Čak sam doživio i neku vrstu atentata, ali o tome ne želim govoriti. Imao sam i konflikt s policijom, kad su me dvojica zgrabili i legitimirali. No nisam se bojao.

Prije nekoliko godina glumili ste Tita u srpskom filmu 'Falsifikator'. Kako danas vidite predsjednika bivše zemlje?

Tito je bio najveći playboy na svijetu. Tad to nisam glasno govorio, možda samo u nekom uskom krugu prijatelja, jer se točno znalo što se smije, a što ne smije reći, i tko je bio udbaš, čak i u gimnaziji, koji vas je mogao cinkati. Tito nije za mene bio pojam demokracije, slobode i nesvrstanih što se uobičajeno govorilo za njega, nego najveći plejboj svih vremena. Je li znao za Goli otok i sve što se tamo događalo? Mislim da je znao. Čak ako je Ranković sve smislio, politički vrh je morao znati. Ako sam ja kao 10-godišnji klinac to znao, morao je i on znati. Moj tata je imao neko društvo koje se sastajalo svakih 14 dana. Kad su dolazili kod nas, prisluškivao sam njihove razgovore i tako sam saznao za Goli otok. Kad su me otkrili, tata mi zaprijetio rekavši mi: 'Zapamti, nikad nisi ništa čuo o Golom otoku!. Da ne govorim o UDBI i tom čudnom komunizmu, koji nije bio komunizam. Poslije Titove smrti Slovenija je ušla u neku vrstu mekog socijalizma, atmosfera je bila jako liberalna, događale su se pozitivne stvari. Premda nisam bio jako optimističan, pomislio sam da ćemo se možda ipak izvući. A onda je došlo do ovog totalnog raspada, do izbezumljenog ubijanja susjeda. Za Balkan se kaže 'čakije i rakije', ali ovdje je bilo više čakije i previše rakije.

Kako biste se politički i nacionalno definirali?

Definirao bih se kao čovjek bez države. Uvijek sam bio ljutit, a i danas me to ljuti, kad se kaže 'Slovenac Radko Polič'. Uvijek reagiram i kažem da sam u prvom redu čovjek, zatim Radko Polič, tu i tamo me zovu Rac, a to što sam Slovenac nikad neću reći glasno jer mi je to potpuno svejedno. Kad su me prije pitali gdje sam se rodio, uvijek sam odgovarao: 'U Hong Kongu'. Kako sam zadnjih godina pretežno živio na Unijama, počeo sam govoriti da sam Unijan. U bivšoj zemlji puno sam putovao s jugoslavenskim pasošom. Kad sam kasnije s Pandurovom predstavom išao na veliki kazališni festival u Venezuelu, uzeo sam stari jugoslavenski i novi slovenski pasoš. U New Yorku, gdje smo presjedali na drugi avion, vidio sam kako moje kolege glumce sa slovenskim pasošem, koji tad nije ništa vrijedio, na carini guraju u neki ograđeni prostor. Onda sam stavio slovenski pasoš u džep i cariniku pokazao jugoslavenski. On ga je pogledao i rekao mi: 'Thank you'. Tu se zatekao naš pokojni veleposlanik u Meksiku, koji me zatražio da mu dam taj stari jugoslavenski pasoš. I on je na moj stari jugoslavenski pasoš izvukao moje kolege.

Jeste li upoznali Franju Tuđmana?

Jednom sam bio s ocem kod Tuđmana, a i u Beogradu smo živjeli u istom kvartu. Moj otac i Tuđman bili su tad pukovnici te su radili u Generalštabu u Beogradu. Mi djeca bojali smo se Tuđmana i svi smo bježali od njega jer je stalno bio mrk. Jednom kasnije smo čak posjetili Tuđmana u njegovu podrumskom stanu u Zagrebu, ali se ne sjećam razloga. Samo se sjećam da mi je bilo čudno što je živio u podrumu.

Radko Polič | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Dobili ste sve najvažnije kazališne i filmske nagrade i u bivšoj zemlji i u Sloveniji, od Zlatne arene do Prešernove nagrade.

To ne vrijedi ništa. Sve sam ih bacio kod jedne selidbe. Ne skupljam ni izreske iz novina ni fotografije. Ne znam kome bi to koristilo. Jedino sam filmske nagrade dao Filmskome muzeju Slovenije. Onda sam sljedeće godine dobio Prešernovu nagradu, koja je završila u ladici. Kad sam dobio prvu Zlatnu arenu, u intervjuu sam rekao da sam u govnima jer sad neću dvije godine dobiti nikakvu ulogu. I to se dogodilo. Bila su takva vremena. Sad je drukčije. Ne znam zašto se neki ljute na HAVC i zašto je zadnji direktor dao ostavku, ali je činjenica da Hrvati zadnjih 15 godina rade najbolje filmove na ovim prostorima. A neki filmovi su genijalni. Cijene se dobri glumci i oni imaju posla. U Sloveniji se puno rade nekakvi omladinski filmovi sa stalno novim licima. Mene su ovdje na filmu totalno otpisali u mojim najboljim godinama, možda i zbog političkih razloga.

U filmskim krugovima i danas se spominje film iz '70-ih 'Što je s tobom, Nina', u kojem ste snimili, kako se govori, vrele scene seksa sa Snežanom Savić. Je li snimanje bilo uzbudljivo?

U tome nije bilo ništa vrelo, neki prikaz ljubljenja i grljenja. Međutim, sebe ne gledam na filmu ni na televiziji. Ne vidim u tome nikakav smisao. Jedino sam gledao 'Noćne brodove' Igora Mirkovića. Scenarij je bio genijalan, prštio je od pozitivnog autosarkazma i cinizma. Međutim, u filmu se sve to izgubilo, te scene s autoironijom su izrezane. Bio sam jako ljutit i deprimiran. Bez toga je film previše tmuran.

U seriji 'Balkan express' glumili ste neobičnog njemačkog kapetana Ditricha. Kako je nastao taj lik?

Bilo je jak zabavno, ekipa je bila fantastična. Redatelj je htio da kapetan Ditrich bude tipičan Švabo, ali ja sam ga htio prikazati kao najnormalnijeg čovjeka. Malo smo promijenili scenarij i tako je nastao šarmantan kapetan Ditrich, koji je svjestan rata i koji se zaljubljuje.

Kako ste se osjećali kad ste glumili u predstavi 'Radko, Milena, Dušan', u kojoj je opisan odnos između vas, Milene Zupančič i tekstopisca Dušana Jovanovića? Je li vam bilo teško tako se otvoriti?

Svi misle da taj tekst opisuje naš odnos, ali zapravo nije tako. Naša priča je samo kostur predstave, dakle, da mi je Dušan zdipio Milenu, koja mi je tad bila žena, ali je sve ostalo drukčije. Teško je bilo glumiti u toj predstavi jer smo se trudili pronaći pravi balans među likovima, recimo, između mene i Milene, te Milene i Dušana, kojega je glumio Boris Cavazza. Dušan je sebe prikazao kao mucho muškarca, a on to nikad nije bio. Rajko Grlić je o predstavi snimio dokumentarni film, koji je dobio odlične kritike i publika ga rado gleda.

Na Brijunima ste u sklopu Kazališta Ulysses glumili u dvije predstave - 'Kralju Learu' i 'Shakespeareovim ljetnim noćima - varijacijama'. Kakav imate odnos sa Šerbedžijom?

Znamo se od pamtivijeka. S Radetom i Lenkom čujem se barem jednom mjesečno. Rade mi je na početku krao sve moje ideje za kazalište. Čim sam spomenuo neku ideju, on ju je odmah realizirao u Zagrebu. Imam samo dva istinska prijatelja iz kazališnih krugova - to su Boris Cavazza i Rade Šerbedžija, a od žena Milena Zupančič. Imao sam tri žene, a Milena je bila jedna od njih. Moje dvije žene su mijenjale prezime u Polič i umrle su. A Milena je ostavila svoje prezime Zupančič i još je živa. Nakon razvoda smo ostali u dobrim odnosima i puno smo surađivali u kazalištu. A Dušan je režirao naše predstave. Mi smo zanimljiva trojka, ali ne klasična, nego antiklasična.