Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) aktualnu će sezonu otvoriti u subotu, 23. rujna, u najboljoj tradiciji tog teatra: zagrebačkom premijerom predstave '12. noć ili kako hoćete' u režiji slavnog poljskog avangardnog redatelja Grzegorza Jarzyne, koji jednu od najpoznatijih komedija Williama Shakespearea 'Na tri kralja ili kako hoćete', u suradnji s ansamblom teatra iz Tesline, čita iz perspektive rodnih uloga. Riječ je o interpretaciji, suvremenoj verziji, adaptaciji koja poseže za motivima iz Shakespearea, a u kojoj renesansna komedija zabune postaje suvremena priča o ljubavi koja prelazi granice spolova i spolnih preferencija, mijenjajući sve i svakoga.
12. noć posljednja je noć božićnog razdoblja (Sveta tri kralja), kad bi u uobičajeno strogo uređenim domaćinstvima Shakespeareova doba zavladala doza slobode i luckastosti. Shakespeare koristi tu ideju izvrtanja naglavačke za istoimenu komediju koja se poigrava rodnim i društvenim normama i ulogama. Redatelja Jarzynu i Romana Pawłowskog, supotpisnika teksta ovoga uprizorenja, u toj je komediji zanimala tema nebinarnosti, koja danas poprima nove dimenzije: sve više osoba deklarira se da je izvan tradicionalne podjele na muškarce i žene te očekuje poštovanje svog identiteta, kao i svojih prava.
Kakve to posljedice ima na međuljudske odnose? Kako utječe na život pojedinaca i cijelih društvenih skupina? Što je nebinarna ljubav i kakav odnos prema njoj ima ona binarna? Na ta pitanja u ovoj predstavi odgovara izvrstan glumački ansambl: Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Mia Melcher, Katarina Bistrović Darvaš, Petra Svrtan, Mateo Videk, Barbara Prpić, Doris Šarić Kukuljica, Toma Medvešek i Ivana Starčević.
Grzegorz Jarzyna (1968.) režira klasične drame, reinterpretirane na hrabar i inovativan način, adaptacije poznatih europskih romana, suvremeno europsko dramsko pismo, kao i opere. Svoju je međunarodnu reputaciju stekao pozivima na razne festivale i gostovanjima u Europi i svijetu, u Avignonu, Edinburghu, Moskvi, St. Peterburgu, Jeruzalemu, Berlinu, Münchenu, Beču, Stockholmu, Parizu, Londonu, Dublinu, Torontu, New Yorku, Los Angelesu, Wellingtonu i Hong Kongu. Godine 2007. dobio je jednu od najprestižnijih nagrada njemačkoga govornog područja u Europi - Nestroy-Preis - koja mu je dodijeljena za režiju "Medeje" u bečkom Burgtheatru (2006.). Godinama je bio umjetnički direktor TR Warszawa, jednog od najinovativnijih kazališta u Poljskoj.
Predstava je nastala u koprodukciji sa 74. Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je ovoga ljeta imala svoju prvu praizvedbu, a uoči subotnje premijere u ZKM-u, s jednim od najpopularnijih poljskih redatelja današnjice popričali smo o temama kojima se bavi njegova predstava: Definira li spol ljubav i želju? Koliko smo sposobni iskoračiti iz društvenih uloga koje je kultura stvorila u nama? Pretvara li se sloboda koju su naše zemlje izborile u posljednjem desetljeću 20. stoljeća u slobodu pojedinaca da biraju tko su?
Express: Tik pred zagrebačku premijeru, odmah na početku probajmo razjasniti: što se dogodilo s naslovom? Ovoga ljeta u Dubrovniku publika je gledala 'Na tri kralja ili kako hoćete', a ona u Zagrebu gledat će '12. noć ili kako hoćete'. Je li i ova promjena dio igre zamjene, travestije kojom se bavi Shakespeareova najpopularnija komedija?
Od početka smo htjeli da naslov predstave bude '12. noć ili kako hoćete', čime smo htjeli naglasiti da se radi o adaptaciji i reispisivanju originalnog teksta. Namjera nam je bila i odmaknuti se od kršćanskih konotacija Shakespeareova naslova, koji se i na poljskom i na hrvatskom jasno odnosi na blagdan Sveta tri kralja. Dubrovačke ljetne igre su, kao koproducent predstave, iz razloga vezanih uz prodaju karata inzistirale na zadržavanju originalnog naslova i ja sam pristao na to rješenje. Međutim, nakon odabira lokacije, tvrđave Lovrijenac, postalo mi je jasno da će zapravo nastati dvije verzije predstave: večernja i noćna. Prva, koja se odvija u večernjim satima, igrala se pod vedrim nebom, u ambijentu utvrde iz 14. stoljeća u kojoj se održavaju vjenčanja američkih milijunaša. Druga verzija, ona noćna, igra se u kazališnoj crnoj kutiji, a referira se na 12. noć nove godine, kad su se u anglosaskoj tradiciji održavale noćne zabave na dvoru, tijekom kojih su se ljudi kostimirali, zamjenjujući svoje dotadašnje funkcije i društvene uloge. Spoznajno značenje te transformacije vezano uz uloge odredit će i zagrebačku premijeru.
Express: Volite eksperimentirati s kazalištem, dovoditi u pitanje kazališne konvencije, temama kojima se bavite poticati raspravu. Zašto ste odlučili čitati ovaj komad iz perspektive rodnih uloga, izvan tradicionalne podjele na žene i muškarce?
Pitanje spola, odnosno roda jedno je od najvažnijih pitanja vezanih uz stanje suvremenog čovjeka. Sve više ljudi otkriva da se ne uklapa u tradicionalnu podjelu na muškarce i žene, i zahtijeva priznanje svog identiteta u društvu. Vjerujem da ovo nije nova pojava. Nebinarne osobe oduvijek su bile dio društva, ali nisu imale priliku izraziti svoju jedinstvenost. Upravo sam u Shakespeareu pronašao binarnost: Viola ili Rosalinda nisu jedini takvi njegovi likovi - slične likove nalazimo i u njegovim sonetima, osobito u slavnom Sonetu 20, koji počinje riječima: "Naslikala je narav lik ti žene, o gospodaru-gospo mojih muka" (prev. Luko Paljetak). Naravno, Shakespeare u svoje doba nije mogao otvoreno pisati ni o homoseksualnom ni o nebinarnom identitetu. Zato je finale komedije "Na tri kralja ili kako hoćete" toliko konvencionalno: šaroliki emocionalni misterij u kojemu glavna junakinja Viola, prerušena u muškarca, postaje predmetom ženskih žudnji i istovremeno se zaljubljuje u muškarca, da bi sve završilo s dvije heteroseksualne veze. U tu svrhu Shakespeare uvodi lik Violina brata blizanca Sebastiana, da bi se Olivia, kako je uobičajeno, mogla udati za muškarca, a ne za Violu, u koju se prvotno zaljubila. Htio sam iskoristiti ovu dvoznačnost da ispričam suvremenu priču o ljubavi i želji koja nadilazi spolne granice. Nije važno kako se likovi deklariraju, kao muškarci, kao žene ili kao nebinarne osobe - bitno je da znaju tko su i da ne lažu sami sebi samo kako bi zadovoljili takozvani moral i ispoštovali kulturne obrasce. O tome, po mome mišljenju, danas govori ova Shakespeareova komedija i to je nešto o čemu vrijedi razgovarati: što učiniti da pronađete pravoga sebe.
Express: Mijenja li se definicija ljubavi samo zato što se mijenja definicija roda? Kakve emocije prenosi vaša predstava - kako pristupate gradnji emocionalne realnosti priče koju želite ispričati? Predstavu je kritika nakon premijere na DLJI optužila za pretjeranu simplifikaciju...
Svatko ima pravo na svoj doživljaj ove predstave, provučen kroz osobne emocije i ograničenja. Kazalište je po definiciji usmjereno na emocije - ovu priču nastojimo ispričati na način da ona emocionalno angažira gledatelja. Na kraju krajeva, u '12. noći' radi se o krajnjim osjećajima: ljubavi, ljubomori, mržnji, želji, neuzvraćenoj ljubavi, ljutnji i frustraciji koju ona uzrokuje. Tijekom boravka u Iliriji za vrijeme kojeg se slavi godišnjica braka Orsine i Olivija, likovi prolaze kroz raj i pakao osjećaja. No nemojmo zaboraviti da je ovo komedija, vrsta kojom ne upravljaju samo zakoni psihologije, nego intrige i zapleta. Ovo nisu Ibsen ili Čehov sa svim nijansama emocija za koje su ljudi sposobni, ovo je apsurdna šekspirijanska komedija zabune u kojoj se otkriva prava priroda čovjeka. Ulog u ovoj igri je doseći srž ljudskosti.
Express: Etablirali ste se kao redatelj elaboriranih, višeslojnih, često eksplicitno političnih autorskih projekata. Ako kazališnu predstavu shvatimo kao svojevrsnu 'privremenu zajednicu' glumaca i publike koja postoji u nekom izvođačko-gledateljskom 'sad' i 'ovdje', kakvu alternativu postojećim zajednicama težite ponuditi svojim teatrom?
Po meni, susret gledatelja, autora i glumačkog ansambla - tijekom izvedbe nije alternativna, nego paralelna stvarnost. Paralelna jer mislim da predstavlja fenomenološki uvid u prirodu čovjeka, u njegove odluke i čitavu njegovu povijest, odnosno, kontekst u koji je - često i protiv svoje volje - uronjen. Fenomen se sastoji u tome da se svi ovi aspekti događaju unutar nekoliko sati, tijekom kojih se mi kao gledatelji nalazimo u vrlo ugodnoj i posve sigurnoj situaciji. Došli smo, unaprijed spremni kontemplirati nad onim što će se događati na sceni. Organizacijski aspekt nam također ide u prilog: odlazak u kazalište je nešto što morate isplanirati, kupiti kartu, čak se i odgovarajuće odjenuti za susret s drugim gledateljima koji dijele istu strast za teatrom.
Kazališna predstava sama je po sebi fenomen gradnje odnosa. Nakon što se ugase svjetla u gledalištu - što je meni osobno najdraži trenutak u kazalištu - otvara se nova stvarnost, stvorena posebno za nas ili, bolje reći ekstrakt, kompenzacija stvarnosti. Kad nas predstava zaintrigira ne doživljavamo to samo mentalno, nego prvenstveno osjetilima, tijelom, odnosno emocijama. Brzo isključujemo vlastitu racionalizaciju događaja i slijedimo ono neobično što se nalazi u dubinama naše podsvijesti ili čak u nesvjesnom, odnosno, u ovom slučaju slijedimo ono istinito, važno za naše razumijevanje samih sebe. To je putovanje utoliko zanimljivo jer se ne moramo izravno uključiti u drame i događaje koji se odvijaju na pozornici: naš je angažman kao gledatelja unaprijed dogovoren - čim smo sjeli u tu stolicu, pristali smo na to da budemo prebačeni u prostor iluzije koji priča priču o ljudskim iskustvima. Tu se ne plaćaju izravni emocionalni troškovi, kao u životu izvan kazališne predstave, ali se stječu važna iskustva. Ako se k tome izravno poistovjećujemo s likovima ili temama na sceni, tad smo blizu totalnog doživljaja koji je opisao Aristotel u svojem djelu 'Poetika' - katarzi. Slažem se s onima koji tvrde da se to u kazalištu događa vrlo rijetko, ali kad se dogodi, neusporedivo je s bilo kojim drugim ljudskim iskustvom i stvara čvrstu, cjeloživotnu ovisnost.
Express: Je li ipak dopušteno da umjetnost bude i 'samo' zabava?
Razlikujem zabavu i umjetnost. Po mojemu mišljenju, umjetnost uvijek mora imati misao, poruku, treba biti kritična i refleksivna, pa makar bila riječ o apstraktnom slikarstvu. No kazalište kao umjetnost apsorbira i zabavu, koju koristi kao terapeutsko sredstvo za oslobađanje napetosti u tijelu i umu gledatelja - tad govorimo o komediji. Drugi, malo više metodološki oblik takvog teatra je tragikomedija, gdje nam komika na pozornici olakšava fizičko prepuštanje prodoru često egzistencijalno dubljih, a time i suptilnijih misli u svijest.
Express: Teatar Grzegorza Jarzyne teži u prvom redu autentičnosti. Je li stvarna autentičnost moguća u postmodernističkom svijetu koji je odavno dokinuo sva pravila? Je li pitanje autentičnosti možda još važnije danas, kad mogućnosti koje dopuštaju digitalni mediji učinkovito brišu granice između fikcije i stvarnosti?
Situaciju u kazalištu možemo usporediti s razbijenom božićnom kuglicom: rasprsnula se u tisuću komadića koji su se rasuli po podu. Mi danas te komadiće preslagujemo u jednu novu cjelinu, ali ti dijelovi nisu novi - stari su koliko i sama kazališna umjetnost. To je jedan potpuno autentičan proces, proces koji se temelji na iluziji, ali je svejedno istinit, zato što se temelji na dogovoru s publikom, dogovoru koji kaže: mi ćemo se sad pretvarati i igrati nešto pred vama. A što se bolje pretvaramo, to je zadovoljstvo publike dolaskom u kazalište veće. Digitalni mediji novi su u odnosu na prastaru kazališnu kulturu i još nisu razvili svoja univerzalna načela. Mnogi se primatelji još mogu izgubiti u njima ili se osjećati izmanipuliranima. Ali samo je pitanje vremena kad će doći do potpunog, globalnog protoka komunikacije.
Express: Kod Shakespearea je sve pomalo upitno, podložno preispitivanju, jer svugdje se možda krije neka mala ili malo veća laž. Gdje, onda, vi tražite - i kako - 'istinu' ovoga teksta? Gdje se nalazi istina?
Šekspirijanski se teatar oslanja na intenzivnu igru, maske, konfabulacije, usporedbe, ironije i zabune. Shakespeareovi likovi nisu inherentno plemeniti, oni su višeslojni, baš kao i njihovi ekvivalenti iz stvarnog života. Ali ono što kod Shakespearea čini izvanrednim taj proces prepoznavanja jest to što ti likovi neprekidno slijede pogrešan, najčešće negativan, put kako bi zrcalili stvarni život. Opće je prihvaćeno da su Shakespeareovi dijalozi uvijek dio višeznačne igre, likovi ne govore istinu, nego je samo traže. Istina je kod Shakespearea, međutim, izražena u monolozima. Tad se lik koji stoji licem u lice s gledateljem otvara i progovara iz dubine svoje autentičnosti.
Express: Vi ste jedan od najistaknutijih predstavnika suvremenog poljskog teatra, koji je, nakon prvotne zbunjenosti nestankom 'Željezne zavjese', nagli ideološki vakuum brzo zamijenio bavljenjem gorućim temama današnjice, razvivši snažan angažman i relevantnost. Takvo je jedno kazalište i teatar TR Warszawa, jedno od najinovativnijih kazališta u Poljskoj, čiji ste umjetnički ravnatelj bili od 1998. No nedavno ste nakon dva i pol desetljeća praktički prisiljeni na ostavku. Je li bila riječ o politički orkestriranom linču? Kome ste smetali?
Mislim da je moj odlazak iz TR Warszawa imao i politički i ideološki kontekst. Naravno da je sasvim prirodno i razumljivo da u nekom trenutku dođe do promjene rukovodstva u kazalištu, ali način na koji se ova promjena dogodila - praćena valom mržnje - neprihvatljiv je u današnjoj društvenoj svijesti. Jasno, znao sam da imam puno političkih neprijatelja, što je, dakako, bilo vezano uz izgradnju jedne od najmodernijih kazališnih zgrada na svijetu u samom srcu Varšave, što je za Grad bila vrlo prestižna i skupa investicija. Mnogi su postavljali pitanje zašto bi baš kazalište pod mojim vodstvom trebalo dobiti takav poklon od grada. Ono s čime se ne mogu pomiriti je potpuni izostanak dijaloga s predstavnicima skupine nezadovoljnih upravom kazališta. Kazalište se zalaže za dijalog i razmjenu informacija - komunikacija je njegov temelj. No razgovori su prekinuti, odbijala se svaka inicijativa uprave za dijalogom, postavljali su se stalno novi zahtjevi, koje je uprava kazališta ispunjavala. No protiv uprave je pokrenuta medijska kampanja, aktiviran je mehanizam cancel kulture, kojim se u Poljskoj sve češće koriste ne samo desničari, nego i skupine lijevo-liberalnih provenijencija. Tjeskoba i strah izlaze iz 'zamka vampira', kako je Mark Fisher nazvao suvremenu ljevicu, koja se gubi u toksičnim unutarnjim borbama. Sve se to događa u trenutku kad Poljskom vlada nacionalističko-katolička formacija koja želi suzbiti kritiku i umjetničku slobodu. Jesu li zaposlenici TR-a svjesni da bi mogli biti iskorišteni u tom kulturnom ratu? Ne znam. Sudeći prema najavama novoga programa, TR Warszawa već prolazi transformaciju iz kritičkog u didaktičko kazalište. A to desnici odgovara.
Express: Što se događa s demokracijom u Poljskoj? Ugrožavaju li vladajući konzervativci liberalnu demokraciju u Poljskoj? Je li demokracija u opasnosti?
U proteklih osam godina, Poljska je po mome mišljenju prestala biti demokratska zemlja. Veliki dijelovi društva su isključeni i tretirani kao državni neprijatelji. Ljude povezane s oporbom se zastrašuje, diskreditira, smjenjuje s utjecajnih pozicija i eliminira iz javnog života. To je totalna borba koja obuhvaća sva područja; industriju, obrazovanje, umjetnost, medije i, što je najopasnije, pravosuđe. Poljska je krenula putem Mađarske. Aktualna se vlast, pod krinkom borbe s najvećim poljskim neprijateljima, Njemačkom i Rusijom, uvelike oslanja na propagandne prakse nacionalnih stranaka predratne Njemačke te na beskompromisan odnos staljinističke ideologije prema onima 'drugima'. Izgubljeni za demokraciju, izbori koji nas čekaju u listopadu mogli bi uskoro dovesti do zatvaranja posljednjih bastiona neovisnog tiska i televizije u Poljskoj.
Express: Kako objašnjavate snažan utjecaj Katoličke crkve u zemlji? U većem dijelu Europe vjerske organizacije imaju sve slabiji utjecaj na politiku. Čini se da je tu Poljska iznimka. Zašto?
Poljska je zemlja koja nije iskusila povijesno razdoblje prosvjetiteljstva. Kad je prosvjetiteljstvo počelo, naša je zemlja bila podijeljena između tri neprijateljske sile. Nakon više od 300 godina okupacije, nacionalni identitet nadjačao je druge teme važne za razvoj društvene svijesti. Poljaci relativno snažno vjeruju u čuda i nadnaravne sile, od kojih je jedna nedvojbeno rimokatolički Bog. Isus Krist je posljednjih godina imenovan kraljem Poljske. Suvremena poljska povijest krcata je neuspjelim ustancima i revolucijama, veliki dio poljske inteligencije je pobijen, a najveći genocid jednog naroda u povijesti cijele ljudske vrste - holokaust - dogodio se na poljskom tlu. Nakon rata Poljskoj je nametnuta komunistička diktatura, što je učvrstilo poziciju Crkve, koja je vrlo blisko surađivala s podzemljem i oporbenim skupinama. Bez potpore Crkve, Solidarnost bi 1989. godine teško srušila komunizam. Crkva je u Poljskoj dugo uključena u politička pitanja. Bliska suradnja desničarske vlade i poljske Crkve osobito je postala vidljiva prilikom posljednja dva izbora. Taj brak, međutim, nije dobar za samu instituciju Crkve: već osam godina broj ljudi koji idu u crkvu dramatično opada, a broj onih koji je napuštaju raste. Ovaj trend posebno se intenzivira u velikim gradovima i među mladima. Nastavi li se tako, Crkva će u Poljskoj za desetak godina ideološki izgubiti svu svoju važnost.
Express: Znači li to da se budi svijest ljudi po tom pitanju, da raste otpor prema neliberalnim neokonzervativnim snagama? Jesu li mlađe generacije bolje opremljene za kritičko promišljanje ideja patriotizma, nacionalizma, slobode i jednakih prava? Jeste li iole optimistični?
Smatram se optimistom ali ne i naivcem, pogotovo kad govorimo o političkim i društvenim pitanjima. Poljsko je društvo sposobno za jedinstvo, ali nažalost samo oko velikih pitanja, kao što je izbor pape Ivana Pavla II. u 1980-ima, nakon toga Solidarnost, a nedavno čak i pomoć imigrantima iz Ukrajine. Međutim, realnost stanja svijesti poljskog društva ne nudi razloga za optimizam. Ne možemo naći dobro uporište u povijesti, a moderno je doba puno iznenađenja i razočaranja. Nakon razdoblja transformacije i gospodarskog rasta, poljsko se društvo raspalo na dva izuzetno polarizirana dijela. Sve se češće govori o dvije Poljske. Ta je podjela najveća tragedija i prijetnja našoj budućnosti. Postoji vrlo radikalna provalija, okružena visokom ogradom s električnom bodljikavom žicom. Poljaci nisu u stanju izraziti neslaganje, iskomunicirati neugodna, različita mišljenja. Prava društvena rasprava među ljudima ne postoji. Ujedinjena Desnica nema potrebu za tako nečim, nema je ni Crkva a, što je najzanimljivije, nemaju je ni demokratske stranke. Desničarske se stranke znaju među sobom dogovoriti i, unatoč ideološkim razlikama, idu zajedno na izbore. S druge strane, bez obzira na pogreške počinjene prije posljednjih izbora, demokratski se tabor ne može ujediniti, unatoč tome što ankete jasno pokazuju da bi zajedno imali većinu glasova u parlamentu. Čak ni treća po veličini lijeva stranka u Poljskoj, Razem, ne može sudjelovati na izborima zajedno s druge dvije demokratske stranke. Nedostatak konsenzusa na ljevici, nedostatak umjerenih stranaka i snažna polarizacija poljskog društva pogoduju radikalnim, totalitarnim rješenjima. Godine 2030. Poljska će postati najveća vojna sila u Europi. Ne želim biti zloguki prorok, ali budu li vlade i dalje pod kontrolom Ujedinjene Desnice, tad povijesno potlačena Poljska više neće slušati sugestije i naredbe drugih demokratskih europskih zemalja: postat će prorok u vlastitom selu i nametat će svoje nacionalne zahtjeve, bez obzira na sve međunarodne kompromise.
Express: Totalitarni režimi iznjedrili su neka od najznačajnijih djela svjetske kulturne povijesti. Po vašemu mišljenju, pokazuje li se i demokracija - pa i ona kompromitirana - jednako inspirativnom? Što danas znači biti revolucionaran u kazalištu?
Sadašnji je trenutak težak ispit za revoluciju u umjetnosti. Naravno, osobito u Poljskoj, možete se buniti protiv vladajućih stranaka i doktrina Crkve, ali, iskreno, po mome mišljenju, radikalizam dodatno sužava mogućnost popunjavanja goleme rupe koja je raskolila naše društvo. Vjerujem da se danas revolucija u umjetnosti može postići dubokom analizom vlastitih stavova, pronalaženjem svoje prave, snažne prirode, koja je pomirena sama sa sobom. Vjerujem da bi revolucija danas trebala početi unutar samog umjetnika. Danas umjetnik mora biti potpuno svjestan onoga što poručuje publici. Oportunističke izjave namijenjene javnosti zamrzavaju bit kazališnog dijaloga.
Express: Predstava '12. noć' najavljena je deklarativnim: 'U ljubav vjerujemo'. Na kraju, u što vi vjerujete?
U dijalog.
