Oni su, spolno i oružano, univerzalni američki muškarci, a po etničkom identitetu egzotična manjina, poput Indijanaca. U tom sučeljavanju univerzalnog i manjinskog, rituali poput ispijanja pića u baru, vjenčanja, ruskog ruleta i spašavanja prijatelja funkcioniraju kao krugovi pakla koji, svaki sve dublje i bolnije, testiraju njihovu muškost, snagu, moć, slabost i vjeru u sebe.
Da je neki američki redatelj snimio ratni film poput "Lovca na jelene" krajem četrdesetih ili početkom pedesetih, bio bi proglašen za antiameričkog komunista koji vrijeđa domovinu, borce i domoljublje, završio bi u zatvoru, a film bi bio zabranjen. Da biste shvatili koliko je "Lovac na jelene" bio opasan film 1978., kad se pojavio u američkim kinima, pokušajte zamisliti danas hrvatsku verziju "Lovca na jelene", s junacima u Domovinskom ratu i zamislite reakcije javnosti, progon autora u medijima, prosvjede udruga, političara, dužnosnika i svih onih koji se žele istaknuti ogorčenjem na takvo blaćenje domoljubnih ratnika.
A taj opasan film uopće ne blati ratnike koji na kraju priče u tuzi pjevaju blagoslov domovini, nego nam pokazuje da biti ono što od tebe očekuju tvoji bližnji, društvo i domovina nije uvijek ni lijepo, ni dobro, ni plemenito, ni humano, a ni podnošljivo, te da je razlika između junaka, ubojice i samoubojice ponekad jedva vidljiva. Mikeova lovačka filozofija ubijanja divljači samo jednim metkom zvuči plemenito i uzvišeno, sve dok se taj jedan jedini metak ne nađe u revolveru koji mora uperiti i ispaliti u vlastitu glavu.
Pritom je neprijatelj koji te na to prisiljava potpuno nevažan jer to nije film o njemu, o Vijetnamcima, nego o nama, Amerikancima, prisiljenima shvatiti filozofiju ubijanja jednim metkom izvan lovišta i skrovišta domovine.
"Nikad nisam namjeravao napraviti film o vijetnamskom ratu", govori Cimino: "Nije me zanimala politika rata. Napravio sam film o posljedicama traume i tragedije na obitelj... Što se promijenilo? Ništa... Bolestan sam od staraca koji uništavaju ljude zbog svojih ideja... Bilo koji veliki film o ratu automatski je antiratni ako govori istinu o ratu, jer vidiš samo ludilo".
Cimino je s "Lovcem na jelene" imao više sreće nego pameti, doživio je da mu Oscara za najbolju režiju osobno uruči umiruća Zelena beretka, John Wayne, te samo tjedan dana nakon trijumfalne dodjele pet Oscara započne snimanje filma s kojim neće biti ni sreće ni pameti.
Slika Amerike u "Vratima raja" bit će jednako mračna kao i u "Lovcu na jelene", a ono što tom mraku u oba filma daje legitimitet i uvjerljivost jest redateljeva ljubav prema Americi. Nigdje ta ljubav nije tako vidljiva kao u detaljima njegovih filmova i ustrajnosti na beskompromisnom realizmu prizora. Ta ustrajnost i ljubav bili su uzroci njegova pada. Nitko nikad nije u Hollywoodu snimao film kao što je Cimino snimao "Vrata raja".
Ekipa i glumci bili su stalno na raspolaganju, zajedno, okupljeni u tzv. "Logor Cimino" (Camp Cimino) te dan za danom uvježbavali jahanje, pucanje, ples valcera, jureći kružni ples na koturaljkama i sve vještine koje su bile dio života Divljega zapada s kraja 19. stoljeća. Za početni prizor dolaska glavnog junaka, marshalla Jima Averilla (Kris Kristofferson), vlakom u gradić Casper u Wyomingu, Cimino je naručio iz muzeja cijeli izvorni vlak s lokomotivom iz toga doba, a ulice gradića bile su zagušene ljudima, konjima, vozilima, prašinom i bukom kakvu Hollywood ni prije ni kasnije nije stvorio tako dojmljivo.
Gledajući "Vrata raja" Steven Spielberg je rekao da se ne sjeća da je ikad vidio tako savršeno napravljen film i bio je u pravu. Čak i danas, kad digitalni efekti pružaju mogućnost stvaranja iluzije bilo kakvog prizora iz povijesti, Ciminov početak "Vrata raja" i prizor Averillova dolaska u Casper izaziva divljenje gledatelja, ne zato što je tako spektakularan (to je moguće stvoriti digitalnim efektima), nego zato što je tako životan, uzburkan, spontan, nepredvidiv, bogat detaljima, licima i teksturom stvarnog života (a to digitalna tehnologija ne može).
Da bi stvorio takvu savršenu sliku života u Wyomingu s kraja 19. stoljeća, Cimino je trebao mnogo vremena i novca, a to je ljude koji su vodili studio United Artists bacalo u očaj. Cimino je bio nepopustljiv, radio je sve što je zamislio, tjerao ekipu da radi iznad svojih mogućnosti i nije odustajao ni od jedne zamisli. Na snimanju su ga zvali Ajatolah, tisak je pisao o njegovoj rastrošnosti, drugi redatelji koji su imali projekte u istom studiju zamrzili su Cimina jer je njegov film pojeo sav novac, United Artistsu proricali su propast i sve je to tako išlo do kraja snimanja, uz smjene, otkaze, upozorenja, prijetnje, molbe i sastanke.
Ciminov je kredo bio: studiju obećaj sve što traže, a onda to zaboravi i napravi ono što želiš. Je li to bilo neodgovorno, opasno, štetno za studio koji ga je, uza sve prosvjede, ipak podržavao? Jest, bilo je, ali Cimino se, kao Orson Welles i Sam Peckinpah, nije mogao promijeniti i odustati od onoga što želi, bez obzira na posljedice.
Njegova priča o marshallu Jimu Averillu, njegovu prijatelju i plaćeniku Nateu Championu (Christopher Walken) i prostitutki Elli Watson (Isabelle Huppert), a koja se zbiva u vrijeme likvidacija siromašnih doseljenika u organizaciji bogatih rančera, nije bila nova, ali je nov bio način kako je tradicionalan motiv rata bogatih i siromašnih bio uprizoren, istodobno spektakularan i intiman, epski i lirski.
Kad je nakon neuspjeha u kinima film bio skraćen, izbačena je scena plesa na koturaljkama siromašnih stanovnika Caspera i doseljenika. Scena je mogla biti izbačena jer nije bila važna za samu priču, no film je bez nje izgubio pravi smisao, Ciminovu ravnotežu radosti i tragedije života siromašnih. Bez plesa tuga gubi težinu, zvuk i odjek, doživljaj svega što je moglo biti, a nije i nikad neće biti.
Poput filmskog alkemičara, Cimino u "Vratima raja" sučeljava, često neprimjetno, tugu i radost, strast i nemoć, rezignaciju i gnjev, nasilje i melankoliju, vjerujući da će se svi elementi u gledateljevoj mašti kad-tad pretvoriti u čisto zlato. Ajatolah Cimino, koji poput generala vodi golemu ekipu, istodobno je i mistik koji vjeruje u transcendentnu moć filma.
"To je jedna od stvari koje vam, unatoč svim mukama, pruža film", kaže Cimino, "pruža vam trenutke transcendentnog.Svi to želimo iskusiti u životu, trenutke kad s dvije noge više ne stojimo na tlu nego lebdimo iznad, a rad na filmu to nam omogućuje. To dolazi i nestaje tako brzo da je nestvarno, ali događa se. Koji nam drugi razlog treba? Michelangelo je proveo nekoliko godina na leđima i boja mu je kapala u oči dok je neki ludi papa tamo vodio neke ratove. Zbog kojeg drugog razloga bi to radio?".
