Prisluškivanje (1974)
Napeti psihološki triler Francisa Forda Coppole, redatelja poznatog po filmu „The Godfather“, koji je izašavši 1972. uveo revoluciju u dotadašnje shvaćanje gangsterskog žanra osvojivši pritom tri Oskara. Dvije godine nakon, izlazi „The Conversation“ kojim se Coppola potvrđuje kao majstor trilera ali i općenito krimi-žanrova. Cjelokupna radnja filma, vrti se oko uvijek zanimljivog i često mistificiranog od strane političara ali i teoretičara zavjera, prisluškivanja. Naime, nakon što stručnjak za prisluškivanja, Harry Caul (Gene Hackman), slučajno svojim prisluškivanjem uzrokuje smrt troje ljudi odluči se za promjenu karijere i započne s novim životom. No, njegova prošlost sustiže ga u vidu opsesivne potrebe za privatnošću.
On ima troduplu bravu u stanu, koristi samo telefonske govornice, izbjegava gradske gužve i evazivan je u radnom okruženju. Nakon uspješno obavljenog zadatka snimanja razgovora jednog para na Trgu Union u San Franciscu, proždire ga sumnja što će se dogoditi paru nakon što klijent dobije snimku. Tijekom filma Caul u mnogo navrata preslušava snimku pokušavajući odgonetnuti njeno pravo značenje te nakon nekog vremena otkriva dvoznačnu rečenicu skrivenu pod zvukom uličnog glazbenika: "Ubio bi nas da ima šansu". Ubrzo će i on sam biti prisluškivan i praćen čime će njegova tjeskobna priroda dovesti atmosferu u filmu do usijanja. Film je 1974. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a 1995. je izabran za čuvanje u Nacionalnom filmskom arhivu Sjedinjenih Država od strane Kongresne knjižnice kao „kulturno, povijesno ili estetski značajan“.
Svi predsjednikovi ljudi (1976)
U svojim optužbama Obamine administracije, Trump je u namjeri da dočara razinu i omjer ovog „skandala“, o događaju na svom Twitter profilu rekao: „Ovo je Nixon/Watergate“, afera koja je dovela do ostavke američkog predsjednika Richarda Nixona. Možda je američki predsjednik nedavno odgledao film „Svi predsjednikovi ljudi“ poznatog redatelja i predstavnika tzv. Novog Hollywooda Alan J. Pakula, u čijem je središtu upravo ta afera za koju su zaslužna dvojica novinara Washington Posta, Woodward i Bernstein, koji su slučajno otkrili i raskrinkali jednu od najčuvanijih tajni američke Vlade i Bijele kuće zbog koje je pao tadašnji američki predsjednik Richard Nixon. No , ako je tako, bilo bi ipak poželjno da Trump posluša savjet Woodwarda kolegi Bernsteinu „Ako već nešto činiš, učini to kako valja“ i malo bolje artikulira svoje optužbe.
Uhode (1992.)
Nešto slabijeg intenziteta i „nježnije“ radnje, no ne i manje učinkovitosti na stvaranje „kafkijanskog“ osjećanja izloženosti i praćenja od strane Clintonovih pristaša kod predsjednika Trumpa, zasigurno je priča iz filma „Uhode“ iz 1992. redatelja Phila Aldena Robinsona. Dvadeset godina nakon incidenta, Martina Bricea (koji nakon provale u državne informatičke sustave bježi i mijenja prezime u Bishop) i njegovu skupinu informatičara posjećuju agenti posjećuju agenti iz National Security Agency, državne organizacije koja špijunira sve komunikacije u Americi i svijetu, i ponude im posao.
Martin ih prvotno odbije jer njegova skupina nikad ne radi za državu. No nakon što mu agenti pokažu dosjee iz kojih se vidi da ni jedan član skupine nema "čistu" prošlost i ako ne pristanu na ponuđeni posao njihove će karijere biti uništene. Martin pristane na dogovor. U cjelokupnoj peripetiji sižea, Trump bi mogao većinu vremena osjećati čak i zadovoljstvo pošto su u filmu ocrnjene i nadmudrene njegove „omiljene“ agencije FBI i NSA, no sam kraj u kojemu Martin republikanski novac „rasipa“ na United Negro College Fund, Amnesty International i Greenpeace, zasigurno će mu zgaditi početnu euforiju.
Državni neprijatelj (1998.)
Još jedan američki film koji blati Trumpovu „omiljenu“ agenciju NSA. Dakako, riječ je o filmu redatelja Tonyja Scotta, poznatog po naslovima poput „Top Gun“, „Policajac s Beverly Hillsa II“, „Dani groma“, „Špijunska igra“. Već od samog početka filma, NSA je prikazana kao notorna služba koja rješavanjem politički nepodobnih (člana kongresa koji je protiv davanja većih ovlasti agencijama da prate i prisluškuju građane) nastoji realizirati svoje ciljeve. Nakon dinamične i nadasve napete priče u kojoj razvoj tehnologije i razne pojedinačne ambicije direktno utječu na građanske slobode, jedini zaključak koji bi netko sklon paranoji mogao zaključiti jest: mi te gledamo.
Blow out (1981.)
Film nastao kao kombinacija vanvremenskog Antonionijevog engleskog prvijenca „Blow up“ (1966.) i već navedenog Coppolinog krimi-trilera „Prisluškivanje“ (1972.) „Blow out“ režisera Briana De Palme, svakako ulazi u potencijalnu inspiraciju Trumpovim fobijama od kojekakvih urota. Dok snima zvučne efekte za film Jack Terry (John Travolta) opaža automobil koji nakon što mu je pukla guma pada s mosta u rijeku. Skočivši u rijeku polazi mu za rukom spasiti samo mladu ženu Sally Bedinu dok njezinom suputniku nije bilo pomoći. U policijskoj postaji Jack doznaje da je poginuli muškarac bio političar visokog ranga, no pomoćnik nastradalog političara Lawrence savjetuje mu da nikome ne priča o udesu osobito ne o tome da je u automobilu bila žena.
Kasnije preslušavajući u studiju zvučne snimke Jack otkriva da se na njoj neposredno prije puknuća gume čuje i prasak ispaljenog metka. Film inspiriran „Chappaquiddick“ skandalom, u kojem je američki senator i mlađi brat ubijenog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, Ted Kennedy, zbog nemara skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginula njegova 28-godišnja suvozačica, a koji je bio eksponiran upravo u aferi Watergate, dobar je podsjetnik predsjedniku Trumpu da „uvijek netko negdje gleda“.
